<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Novogodišnja razglednica iz Londona

<p><strong>Simpatično i važno je praviti buku, nekako protestovati i zaista približiti ljudima gde su neuralgične tačke kapitalizma danas, ali sve što sam video i čuo je bilo nekako slabo organizovano, nejasno i suviše softcore, makar za moj ukus. Čini mi se da ni učesnici protesta ne doživljavaju stvari ozbiljno, da ne pričam o ostalim građanima Londona, od kojih je većina koje sam intervjuisao zaboravila da Occupy kamp uopšte postoji ispred katedrale.</strong></p> <p> </p>

04. januar 2012, 12:00



Slika prva

Occupy pokret otvorio je ekspozituru i u Londonu, i to ispred katedrale Sv. Pavla. Starešina crkve, Velečasni Džajls Frejzer ih je prvo dočekao raširenih ruku, a kad je shvatio da imaju nameru da kampuju u porti malo duže nego što je očekivao, onda se baš naljutio, i dohvatio metlu. Zatvorio je crkvu na nekoliko dana, pod izgovorom da mu je „onemogućen rad zbog Occupy kampa, nehigijenskih uslova koji tamo vladaju i buke“. Pod pritiskom javnosti crkva je ubrzo opet otvorena, a Occupy ekipa je dobila dozvolu da ostane. Doneli su im čak i pokretne toalete.

Svi učesnici ovog protesta koji traje još od oktobra 2011. su vrlo prijateljski raspoloženi, mada nije bilo tako lako naći nekoga ko je voljan da duže razgovara sa „novinarom iz Srbije“. Bilo je hladno, pa su se svi uvukli u šatore, mada je spolja jako teško sa sigurnošću tvrditi da unutra ima ljudskih bića. Ciničniji ili desničarskim medijima naklonjeniji sagovornici će vam reći da je policija iz helikoptera uradila snimke i termalnim detektorom (ovo zvuči kao neko oružje iz Moćnih rendžera) utvrdila da je 90% šatora noću prazno. Članovi komune su mi rekli da to nije istina, ali i da je ta ista policija dodala njihove slike u bazu podataka domaćih terorista.

Slogan koji glasi „Mi smo 99%“ im je stvarno dobar – nema tog sagovornika koji se neće složiti sa tvrdnjom da je nešto jako pogrešno sa sistemom u kome svega 1% ljudi dobija ogroman deo ukupnih prihoda.

Moj prvi sagovornik je bio lik sa ski maskom i maramom preko lica. „Zove“ se A.n.o.n, short for Anonymus. Obrazovan je, ima kuću, kaže za sebe da je pripadnik „srednje klase“, ali je odlučio da se pridruži protestu i živi u šatoru. Ja: Zašto nosiš masku? On: Pa, moram nekako da privučem pažnju. – Kako planirate da se borite protiv „sistema“? – Pa, ja sam recimo odlučio da ne plaćam porez! – Dobro. Ne plaćaš porez. A nisi recimo odlučio da se u tom slučaju odrekneš i svih privilegija koje ti donosi britansko državljanstvo? – Pa, ne. Samo ne plaćam porez. Mora nekako da se počne, mislim da su porezi nepravedni, i da mi zapravo plaćamo za greške koje su pravili onih 1% iz slogana, i ja ne želim da učestvujem u tome. – Okej… – Za početak podižemo svest građana o problemima, a posle, videćemo… – Da li imate nameru da pregovarate sa vlastima ili ih uopšte ne priznajete? – A, ja pregovaram sa vlastima svakodnevno. Znaš koliko sam im mejlova poslao do sad?

Simpatično i važno je praviti buku, nekako protestovati i zaista približiti ljudima gde su neuralgične tačke kapitalizma danas, ali sve što sam video i čuo je bilo nekako slabo organizovano, nejasno i suviše softcore, makar za moj ukus. Čini mi se da ni učesnici protesta ne doživljavaju stvari ozbiljno, da ne pričam o ostalim građanima Londona, od kojih je većina koje sam intervjuisao zaboravila da Occupy kamp uopšte postoji ispred katedrale. Doduše, posle cele priče o kampovanju ispred crkve možda nije došlo do revolucije, ali je pomenuti velečasni na kraju dao ostavku. Nije loše za početak.


Slika druga

Ona ima 27 godina. Do pre godinu dana je živela u jednoj bogatoj arapskoj zemlji. Neću vam reći njeno ime, zato što bi je roditelji ubili kada bi saznali da je ovo tekst o njoj. Ali bukvalno.

Rođena je u doktorskoj porodici, u kojoj novac nikada nije bio problem. Studirala je arhitekturu. Vozi auto. Voli horor filmove. Nikad nije videla sneg. Kada je bila devojčica, majka je odlučila da je podvrgne „operaciji“, tj. sakaćenju ženskih genitalija koje je doživela Ajan Hirsi Ali. Da se otac nije usprotivio, to bi se sasvim sigurno i desilo. Da li sam pomenuo da je majka lekarka? I pored ovoga, ona voli svoju porodicu. Ali voli i sebe. Zato je valjda odlučila da ode na post-diplomske studije u London. Bila je potrebna neverovatna količina hrabrosti i upornosti da uspe da dobije dozvolu roditelja za ovakav poduhvat. Svaki put kad izađe iz stana u kome ovde živi, mora da im se javi i zatraži dozvolu. Ovde je dočekuje sva ona zapadnjačka dekadencija kojom su je plašili roditelji od kada zna za sebe: droga, gejevi, mini-suknje, seksualne slobode, ženska prava i još trista čuda. Veruje u boga, želi da bude dobra muslimanka. Što je jako teško spojiti sa životom na Zapadu. Do pre godinu dana nikada ni sa kim nije pričala o seksu. Ni sa prijateljima, ni sa porodicom, ni sa kim. U njenim školama kod kuće, naravno nije postojalo ništa slično seksualnom obrazovanju, a filmovi i internet su cenzurisani. Ovde je odlučila da se edukuje, čita, gleda porno filmove. Mnogo toga joj je odbojno, mnogo toga joj nije jasno. U Londonu je upoznala jednog dečka i prvi put probala seks. Uskoro joj se završavaju studije i ističe joj viza. Kod kuće je čeka finansijska sigurnost, porodica i prijatelji. Možda ugovoreni brak sa čovekom koga ne voli, možda i šansa da bude nečija druga ili treća žena. Ako odluči da ostane ovde, odriče se celog prethodnog života i ostaje sama u svetu koji joj je nerazumljiv i stran, vrlo često hladan i indiferentan. Svetu u kome je prvi put u životu osetila ukus slobode.

Još nije odlučila šta da učini.

Tekst je preuzet sa prijateljskog portala Peščanik