Najmlađi građani Bosne i Hercegovine iz godine u godinu su sve više na udaru siromaštva, jer njihovi roditelji zbog loše ekonomske i socijalne situacije nemaju dovoljno prihoda za kućni budžet i ta besparica se odražava na cjelokupan život porodice, pa tako i na život mališana. Roditelji u takvoj situaciji svojim najmlađim ukućanima ne mogu da obezbijede ni najosnovnije stvari za život, a o slatkišima ili igračkama dječica mogu samo maštati.
Podatak o povećanju broja siromašne djece nalazi se u biltenu Agencije za statistiku BiH, pod nazivom "Socijalna zaštita 2005-2010" koji je objavljen nedavno, a prema kojem je za pet godina broj djece koja oskudijevaju zbog besparice porastao za gotovo 15. hiljada.
U Agenciji za statistiku BiH istakli su da je 2005. godine u BiH bilo 42.586 djece čiji roditelji nisu imali dovoljno prihoda, a pet godina kasnije bilo ih je 57.444.
Aleksandra Kukoljac, koordinator programa dječijih prava u centru “Zdravo da ste” rekla je za BUKU da se prema ovom podatku ne može opisati položaj djece u BiH, jer ovaj podatak obuhvata djecu registrovanu u periodu do kraja 2010. godine, a svi znamo da je 2011. godina bila ekonomski veoma nepovoljna i da je samo u 2011. godini na desetine hiljada ljudi ostalo bez posla, što je svakako uticalo na ionako nizak životni standard većine porodica u BiH.
“Ovaj podatak nam takođe daje informaciju samo o porodicama i djeci koji su ‘u sistemu’, tj, registrovani su u institucijama socijalne zaštite, a veliki je broj onih koji čak nemaju ni dovoljno informacija da imaju određena prava u sistemu socijalne zaštite, pa im se ni ne obraćaju. Postoji i kategorija djece koja žive u siromašnim porodicama koje zbog određenih pravnih ograničenja ne ispunjavaju uslove za pomoć sistema siocijalne zaštite, a objektivno im je ona potrebna”, istakla je Kukoljac.
Objašnjava da ne smijemo zaboraviti ni na podatak da u BiH još uvijek živi značajan broj djece koja čak nemaju ni matične brojeve, pa time ostaju potpuno nevidljiva za društvo, a posljednja zvanična procjena broja ove djece stara je nekoliko godina i govori o broju od oko 4000 djece.
“Prema svemu tome, mi smatramo da je broj djece koja oskudjevaju zbog besparice mnogo veći nego u zvaničnim statistikama, ali do njega je u ovom trentuku nažalost nemoguće doći. Odrastanje djece u BiH, kao i u bilo kojoj drugoj zemlji, je u velikoj mjeri određeno njenom ekonomskom snagom ili slabošću, socijalnim politikama i opštom klimom koja proizilazi iz važećeg sistema vrijednosti. Ono što zabrinjava u BiH jeste da djeca nisu visoko na listama prioriteta onih koji donose najvažnije odluke, ako se uopšte na njima i nalaze. Djeca jednostavno nisu ciljna grupa koja je važna za strateška planiranja u ekonomskom smislu, možda zato što nemaju pravo glasa! Kako stvari stoje trenutno, briga o djeca je prepuštena porodici, pa kako se ko snađe”, napomenula je ona.
Predrasude uzrokovane ekonomskim statusom
Socijalna davanja i usluge nisu ni približno dovoljne da podrže one porodice kojima je potrebna pomoć da obezbijede minimum uslova za svoju djecu. Institucije socijalne zaštite nabolje znaju kolika je disproporcija između potreba i onoga što su u stanju da ponude, a situaciju dodatno komplikuje i opšta tendencija da kad god se “priteže kaiš” u ekonomskom smislu, najprije se smanjuju sredstva za socijalna davanja.
“Prošle godine smo svjedočili i problemima koje je imao Fond dječije zaštite u RS, koji je u direktnoj vezi sa zaposlenošću, jer smanjenjem priliva sredstava, tj smanjenjem broja zaposlenih, oni su samo mogli smanjiti davanja djeci i porodici. Malo se promišlja uticaj makroekonomskih politika i poteza na djecu, a on se na kraju na djeci i slama, jer svako poskupljenje, opšta nezaposlenost, korupcija, siva ekonomija, sve se to odražava na standard porodice i djece koja u njoj žive”, objašnjava Kukoljac.
Ona ističe da je veoma važno pomenuti i to da socijalno raslojavanje, koje u BiH veoma dramatično, takođe utiče na odnose između same djece.
“Mi smo često od djece dobijali informacije da su predrasude i nasilje među djecom uzrokovani njihovim ekonomskim statusom, odnosno time ko ima kakve patike, kakva mu je garderoba, telefon, tatin auto. Kada dijete raste izloženo ovoj vrsti pritiska, ono razvija i osjećaj subjektivnog siromaštva, osjećaj neadekvatnosti i manje vrijednosti, a taj osjećaj ozbiljno ograničava djecu u razvijanju njihovih punih potencijala”, rekla je ona.
Vesna Popović, viši stručni saradnik za odnose sa javnošću u Instituciji Ombudsman za djecu RS rekla je da je problem siromaštva posebno težak kad se u toj kategoriji nalaze djeca, zbog posljedica koje to ostavlja na njih, ne samo danas, već dugoročno.
“Statistički pokazatelji su apel za sve nivoe vlasti u BiH da rade na otklanjanju uzroka koji djecu dovode u to stanje. Odrastanje u siromaštvu u najranijem uzrastu za djecu znači odrastanje u uslovima koji im u startu umanjuju šansu da razviju svoje potencijale te ograničavanje njihovog učešća u društvu, jer nedostatak materijalnih sredstava vrlo često ih sprečava u pristupu različitim uslugama. Za bolji položaj djece u društvu neophodan je sveobuhvatan pristup -sistemska rješenja sa definisanim politikama u različitim oblastima, sa planovima i mjerama djelovanja, rokovima i nosiocima tih aktivnosti”, rekla je Popović za naš portal.
Ona je istakla da to zahtjeva saradnju različitih resora na svim nivoima vlasti i ne može se vezati samo za socijalni sektor i sistem socijalne pomoći, već je problem mnogo kompleksniji i zahtjeva mjere u različitim oblastima - porodica, zapošljavanje, obrazovanje, poreska politika, čime će se pružiti podrška i pomoć porodici, koja je najvažnija u odrastanju djeteta.
Maša Mirković, izvršna direktorica Udruženja Nova generacija istakla je da se djeca u BiH nalaze u jako nezahvalnom položaju.
“Djeca odrastaju u skladu sa kontekstom u kojem žive. Nažalost, u BiH djeca najčešće odrastaju u siromaštvu i nezadovoljstvu svojih roditelja i okoline. Svjedoci su nepoštivanja porodičnih, moralnih i svih drugih vrijednosti. Samim tim dobijaju pogrešnu poruku koja utiče na njihove životne stavove”, objasnila je za naš portal Mirković i dodala da je sa djecom potrebno dosta raditi.
“Roditelji bi trebalo više vremena da provedu u druženju i razgovoru sa djecom, pa makar to bilo zajedničko gledanje filmova, šetanje ili neki drugi sadržaji. Potrebno je djecu motivisati, skrenuti pažnju na to šta je dobro, a šta ne. To je ponekad jako teško jer su i roditelji nezadovoljni, osjećaju se bespomoćno, ne znaju kako odgovoriti na zahtjeve djece ili su jednostavno umorni od svojih obaveza i problema. Nije sramota tražiti pomoć od psihologa, socijalnog radnika ili pedagoga u školi ili Centru za socijalni rad. Samo je volja potrebna”, istakla je ona.
Siromaštvo nije zanemarivanje djeteta
Pored toga što im roditelji dovoljno ne zarađuju, ono što muči najmlađu bh populaciju je i činjenica da je drastično porastao i broj odgojno zanemarene i zapuštene djece, kao i djece ometene u razvoju. Ali, treba napomenuti da ovaj podatak nije u direktnoj vezi sa ekonomskim stanjem porodice.
Zanemarivanje djeteta po definiciji je nebriga o djetetu i propuštanje roditelja da zadovolje emocionalne i razvojne potrebe djeteta, što uključuje odgovarajuću ishranu, odjeću, smještaj, zdravstvenu brigu, obrazovanje i emocionalno razumijevanje.
Vesna Popović je rekla da su brojne situacije u kojima se djeca nađu posljedica nedovoljne brige i neadekvatne reakcije na takve uslove odrastanja djeteta.
“Zanemarivanje djece je sve prisutnije, ali se svi njegovi oblici ne prepoznaju na vrijeme.Problem je što je zanemarivanje djece sve prisutnije i posebno što takav odnos prema djeci, bez obzira da li se javlja kao fizičko, psihičko ili emocionalno zanemarivanje, ugrožava odrastanje djece. A poseban problem je taj što se u većini slučajeva svi oblici zanemarivanja djeteta ne prepoznaju na vrijeme, pa je zanemareno dijete prepušteno samo sebi”, rekla je Popović.
Napomenula je da siromaštvo nije zanemarivanje djeteta i da je veliki broj zanemarene djece evidentiran u porodicama koje nemaju finansijskih problema.
Aleksandra Kukoljac objašnjava da veliki broj porodica živi u siromaštvu i jedva spaja kraj sa krajem, ali uspjeva da svojoj djeca obezbjedi ljubav i brigu.
“Ljubav i briga nisu presudno određeni ekonomskim stanjem, ali svakako utiču na kapacitete roditelja da odgovorno vrše svoju ulogu. Ipak, svi problemi društva prelamaju se kroz porodicu, a bez adekvatne podrške koju bi država trebala da obezbijedi, ljudi se često slamaju pod pritiskom, smanjuje se kvalitetna komunikacija između djece i roditelja, djeca odrastaju bez adekvatne brige i usmjerenja i to u periodu kada je ta podrška veoma važna za njihov razvoj”, objasnila je Aleksandra Kukoljac za naš portal.
Maša Mirković navodi da je udruženje u kojem radi u prošloj godini imalo 83 korisnika/ce u Dnevnom centru za djecu u riziku.
“To su djeca žrtve i svjedoci nasilja, vaspitno zapuštena i zanemarena djeca ili djeca niskog ekonomsko-socijalnog statusa. Roditelji nisu spremni na prihvatanje svojih roditeljskih uloga, nezaposleni su, nedovoljno obrazovani, imaju problema sa alkoholom ili su nasilnici. Djeca koja odrastaju u takvim porodicama nisu kriva za ono što im se dešava i treba ih razumjeti kada se ponašaju na društveno neprihvatljiv način. Oni nemaju pozitivne uzore unutar svojih porodica i nisu imali nikoga da im pokaže da se problem može riješiti i na drugačiji, bolji, pristojniji ili nenasilan način. Nikad im niko nije rekao da lijepa riječ i gvozdena vrata otvara, i zato im treba pomoći”, kaže Marković vezano za djecu sa navedenim problemima.
Ona ističe da danas dosta vaspitno zanemarene djece potiče i iz “dobro stojećih porodica”.
Postavlja se pitanje kako možemo, uzimajući u obzir sve ove činjenice, poboljšati položaj djece u BiH, a jedan od odgovora može biti da je potrebno krenuti od stvarnih potreba, tj. moramo saznati kako zaista žive djeca u BiH i usmjeriti pažnju na one koji su najugroženiji. Državni, entitetski i gradski budžeti trebaju uzimati u obzir djecu i njihove potrebe, promišljati promjene u ekonomskoj sferi sa aspekta uticaja na djecu. Odnosno, potrebno je početi planirati život u BiH tako da se ne zanemaruju potrebe jedne trećine populacije, populacije koju čine djeca.
