Užasava me zatvorenost banjalučke sredine

Objavljeno: 25.01.2012. - 07:34

Odrastanje u Banjaluci.... Bilo je lijepo i ružno, i dugo i kratko, i mučno i radosno, i bezbrižno i strašno, i ono je jedino što mi se u životu zaista dogodilo. Odrasla sam i sad živim u drugom gradu i ono što mi nedostaje iz djetinjstva je mogućnost gledanja stvari, a da nemam prethodno mišljenje o njima, neposredniji pristup svemu i svima, radoznalost, a ono što me užasava je zatvorenost sredine u kojoj sam odrasla, zatvorenost pojedinaca, porodice, škole i društva u kom sam živjela i i dalje živim.

 

Autor: BUKA intervju
Veličina slova: a a a

Mlada dramaturginja Tanja Šljivar rođena je 1988. godine u Banjaluci, gde je završila gimnaziju. Prošle godine je kao student generacije diplomirala dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a trenutno je studentkinja umjetničkih master studija iz oblasti dramaturgije na istom fakultetu. Na Radio Beogradu u režiji Miloša Jagodića 2009. godine, premijerno je izvedena njena dramatizacija „Dnevnika” Laze Kostića.

 

Šljivar je objavila zbirku kratkih priča “Soba na trećem spratu” u izdanju Književne omladine Srbije, a drama “Pošto je pašteta” objavljena je u srpskom i engleskom izdanju časopisa “Scena”, kao i u zbirci savremene srpske društveno angažovane drame, nastale na osnovu konkursa Heratefact fonda za 2010. godinu, a 2012. uvrštena je i u bijenalnu publikaciju Evropske teatarske konvencije “Nova evropska drama”. Ista drama javno je čitana na festivalu “Mucijevi dani” u pozorištu Atelje 212, a premijerno je izvedena u januaru 2012. godine u istom pozorištu u režiji Snežane Trišić. U ovoj predstavi igraju: Zijah Sokolović, Aleksandra Janković, Katarina Žutić, Nataša Tapušković, Nikola Jovanović, Vladislav Mihailović i Jakov Jevtović. Mlada dramaturginja iza sebe već ima značajne nagrade: “Borislav Mihajlović Mihiz” za ukupno dosadašnje dramsko stvaralaštvo; „Slobodan Selenić” za najbolju diplomsku dramu u generaciji.

 

Za BUKU smo sa dramaturginjom Tanjom Šljivar razgovarali o njenim dramama, odrastanju u Banjaluci, angažovanom teatru i drugim temama.

Sa (samo) 23 godine iza sebe i dvije drame dobili ste značajne nagrade, poput Selenićeve nagrade za diplomsku dramu “Grebanje ili kako se ubila moja baka”, a i najmlađa ste dobitnica Mihizove nagrade za dramu “Pošto pašteta?”. Kakve su Vaše impresije povodom tih nagrada?

Obe nagrade, koliko su podsticajne, toliko su i obavezujuće. Počastvovana sam što sam u istoj godini, u godini kada sam završila fakultet, dobila te dve nagrade, kako zbog velikih imena koje nose i zbog žirija koji su odlučivali o dobitnicima, tako i zbog svih prethodnih dobitnika. Nisam sigurna šta će dalje da se dešava, zašto i kako, ali jedino što je izvjesno je da ću i dalje da volim pozorište i da ću pokušavati da uradim nešto u njemu, a ako budem naišla na jednako razumijevanje i podršku kao i sada na početku, onda će moje pokušaje vidjeti i veći broj ljudi, što je svakako najznačajnije, jer bez komunikacije umjetnost ne postoji.     

Vaša predstava „Pošto pašteta“ nedavno je imala premijeru u beogradskom Ateljeu 212. Recite nam nešto više o ovoj drami, koje teme obrađujete u njoj?


Drama „Pošto je pašteta” bavi se temom ljubavi, ali ljubavi kao ideala, koji omogućuje bijeg iz stvarnosti, iz onoga gdje smo rođeni, iz onih pogrešnih i mučnih i nepravednih stvari kojima smo cijeli život okruženi, iz sebe samih. Ljubav se desi između mesara i manekenke, traje pola sata, a od tih pola sata on izgradi budistički hram usred bosanske zabiti, a ona internacionalnu karijeru, da se više nikad u zabit ne vrati. Pored toga, drama se bavi i dešavanjima u Bosni devedestih, kao i posljedicama tih dešavanja. Snežana Trišić, Zijah Sokolović i ja akcenat smo stavili na bijeg iz “loja”, ali ja i dalje nisam sigurna da je on bez te druge osobe uopšte moguć.   

Drama „Pošto pašteta“ je ušla i u selekciju sto dvadeset najboljih evropskih drama u protekle dve godine, pa je tako odabrana i za publikaciju Evropske teatarske konvencije. Koliko Vam je to značajno, uzimajući u obzir da ste tek na početku svoje karijere?


Svakako mi je značajno, jer se publikacija „Nova evropska drama” pred velikim brojem ljudi promoviše u junu, na festivalu u Visbadenu, koji je i posvećen otkrivanju novih drama iz cijele Evrope, pa se u svakom slučaju broj ljudi sa kojima drama može da komunicira proširuje, što otvara neke mogućnosti, male, ali ipak mogućnosti.

Na jednom mjestu ste istakli da su obje Vaše drame nastale kao posljedica Vašeg odrastanja u Banjaluci, a zbirka kratkih priča "Soba na trećem spratu", koju potpisujete, takođe govori o odrastanju. Kako sad gledate na to vrijeme? Kakvo je bilo Vaše odrastanje u Banjaluci?

Bilo je lijepo i ružno, i dugo i kratko, i mučno i radosno, i bezbrižno i strašno, i ono je jedino što mi se u životu zaista dogodilo. Odrasla sam i sad živim u drugom gradu i ono što mi nedostaje iz djetinjstva je mogućnost gledanja stvari, a da nemam prethodno mišljenje o njima, neposredniji pristup svemu i svima, radoznalost, a ono što me užasava je zatvorenost sredine u kojoj sam odrasla, zatvorenost pojedinaca, porodice, škole i društva u kom sam živjela i i dalje živim.

Scena iz predstave "Pošto pašteta"

 

Mnogi mladi ljudi Vaših godina su, bar u Banjaluci, jako letargični. Izgledaju kao da ih ništa ne pogađa? Kako to komentarišete?

Ne mogu da kažem da im ne zavidim i da ih ne razumijem. Možda bih i ja više voljela da me ništa ne pogađa, ali to se ne bira.

Koliko su mlađe generacije još uvijek pod uticajem ratnih dešavanja na ovim prostorima? Mladi ljudi su, čini mi se ponekad, čak i pod jačim nacionalističkim i ideološkim uticajem od nekih starijih generacija. Kako se izboriti sa tim?

To je začarani krug i ja ne vidim način izlaska iz njega. Nas su odgojili naši očevi i majke, njih njihovi i niko se tu ne osjeća odgovornim ni za šta. Naše majke su odgojile sinove koji su poslije obilnog nedeljnog doručka, spremni da ubiju pedera, zato što se drznuo da se prošeta, naše majke su odgojile kćeri koje hoće da se brani prikazivanje filmova u bioskopima, kao spaljivanje knjiga u srednjem vijeku. Naši očevi jesu bili u ratu i mi smo preko njih izgradili identitete, i moj otac i rat u kom je bio su neodvojivi od mene, ali mi nismo bili u tom ratu i trebalo bi da znamo bolje, da putujemo, putujemo, putujemo, da vidimo i upoznamo druge ljude, kao onda u djetinjstvu, a da nemamo unaprijed utvrdeno mišljenje o njima, nego da ih primimo u sebe, ili ne primimo, ali tek kad smo ih stvarno vidjeli i osjetili.

Koliko je, po Vašem mišljenju, važno da teatar bude društveno-angažovan? Da se putem pozorišta ukazuje na probleme društva?


U Srbiji i Bosni je svaka pozorišna predstava i politički događaj. Na sam proces pisanja, bez obzira na temu, ako živite na Balkanu, ja gledam kao na politički čin. A političko pozorište, pametno političko pozorište, ne znači samo šamaranje, provokaciju i vrištanje gledaocima u lice, nego prije svega prihvatanje odgovornosti. U idealnim uslovima, autori političkog teatra, trebalo bi da budu podređeni ideji prihvatanja odgovornosti i svako bi trebalo da govori o problemima svog društva, svog naroda, svoje porodice i sebe samog. Zato ja i pišem o Banjaluci, i još dugo ne planiram da prestanem to da radim. Prije nego što okrivimo druge, nego što pričamo o nepravdama koje su drugi nama učinili, treba da pogledamo sebe, pa da živimo u svijetu u kakvom ne živimo i drugi bi pogledali sebe i šta su to oni učinili i o tome bi napravili pametnu političku predstavu, i onda, uskoro politički teatar ne bi morao ni da postoji, bar ne u onom obliku u kom ga imamo danas, ali to je već Džon Lenon i istinska utopija.

Kako biste ocijenili pozorišni život u Banjaluci i imate li namjeru ili želju da se neki Vaš komad postavi u nekom od banjalučkih pozorišta?

Pozorišni život u Banjaluci je promjenljiv. Ponekad se nešto izuzetno dogodi poput predstava „Staza divljači” ili “Radnička hornika” ili “Balon od kamena”, a onda se opet ništa ne dogodi. Imam želju da se neki od mojih komada postavi u nekom od banjalučkih pozorišta, i smatram da je to iz mnogo razloga važno. 


Diplomirali ste dramaturgiju u Beogradu, imate iza sebe postavljen dramski prvenac. Kakvi su Vam dalji planovi?

Na proljeće očekujem premijeru drame „Grebanje ili kako se ubila moja baka” u režiji Selme Spahić u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, razmišljam intenzivno i o trećoj drami i završavam scenario za kratki film.

 

Razgovarala Maja Isović

Komentari (2)
Objavljeno:
Gospođica Šljivar je u pravu po nekim pitanjima. Banja Luka je grad sa tradicijom u kulturi, ali isto tako treba napomenuti da zasluga za to pripada ljudima koji su imali stvaralački potencijal, koji su bili lišeni kompleksa, odnosno bili su skromni u svojim zahtjevima i raskošni u svom talentu. Danas je upravo obrnuto; na pozicijama sa kojih se odlučuje o sudbini i izgledu kulturne scene imamo ljude koji u većini slučajeva nisu dorasli toj tematici ni u profesionalnom smislu ni u ličnoj satisfakciji. Takvi su od Banja Luke napravili grad koji ima dešavanja na kulturnom planu u dovoljnoj količini, ali ovaj grad mimoilaze velika imena iz okruženja i Evrope.
Osrednjost je postalo pokriće za rad.

Da li ovaj grad može više? Zašto iza talenta mora postojati i dopadljivost određenim ljudima u ličnom smislu. Zašto se prvo gleda ko je nešto umjesto šta je napravio?

Recidivi prošlog sistema u novom vremenu nisu izbrisani. To se ogleda u smislu da okoštali "autoriteti" koji su morali prvo biti politički podobni još uvijek na institucionalnom nivou imaju jako uporište u pogledu ličnog viđenja i percepcije umjetnosti u našim uslovima.

Biću slobodan da napomenem da to ubija onu lepršavost umjetnosti iza koje je ozbiljna dubina stvaralaštva i onog vrijednog, a tim i takvima je ona neosjetljiva i nevidljiva, a samim tim nanosi se šteta i ovom gradu, a ubija se i nada u mogućnost pozitivne promjene u tom smislu.

Pa mi nismo decenijama imali jako ime sa domaće scene prije nego je ono moralo biti potvrđeno u drugim centrima izvan ove naše zemlje.

Ako bi se pojavilo ime koje može asocirati na grad u cijelom regionu i van njega pojavljuje se ona skrivena zavist koja je još jedna visoka prepreka da se kultura Banja Luke konačno isčupa iz palanačkih uskih pogleda koji sprečavaju jače vjetrove sa kojima bi se svi skupa ponosili na opštu radost u svom vlastitom kulturnom identitetu.
Objavljeno:
Mlada Dama ima potpuno pravo. Dok " Civilizacijski iskorak" potaknut iz Banjaluke budi polemicke duhove visoke politike Beograda, u Banjaluci je potpuni muk. Nesto nije u redu. Da li je Banjaluka pod uticajem Sarajeva ? Da li je tacno da postoje Srbi i Srbijanci ?
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.