Bazilika svetog Petra je zaista impozantna, ali možda i previše odiše benediktinskom hladnoćom. Utisak je, donekle, popravila nedjeljna misa služena na, pomalo jezivom, latinskom (odjekujući zastrašujućim mea culpa), te, svakako, fascinantna Michelangelo-va Pietà zaštićena neprobojnim staklom (poslije pokušaja nekog Mađara da je oskrnavi – plašim se da djelimično shvatam njegovu zavist i bijes, da ne kažem baš ludost).
Inače, unutrašnjost crkve za cilj ima da pokaže nadmoć, ne Boga nad čovjekom, niti duhovnog nad svjetovnim, već nadmoć katoličke crkve nad sudbinom svakog od nas koji se osjeća tako malim i beznačajnim u ovom grandioznom svetištu. Naime, i ateistima bi trebalo biti poznato da svaki pobožnik osjeća strahopoštovanje prema Bogu, ali isto tako zna da su osnovni postulati religije ljubav, vjera i nada, od kojih je ljubav na prvom mjestu, a ona se ne može i ne treba (is)forsirati monumentalnim hramovima. No. Ko zna? Možda sam ja samo ljubomorna na vatikansku brzu poštu, (papinu ličnu) švajcarsku gardu ili činjenicu da ova, površinom minijaturna i žiteljima malobrojna, država-grad ima i svoju fudbalsku reprezentaciju (samim tim i ligu?!), kao i veliki međunarodni uticaj i (zaslužen?) ugled.
Vjerovatno znate i to da je Vatikan jedna od rijetkih država i još rjeđih gradova (pored – ozloglašenog – Haga) koji na engleskom jeziku ispred svog naziva (u oba značenja) krasi toliko konfuzni, određeni član the.
A odakle proističe vatikansko bogatstvo? Iz duhovnog služenja Bogu? Ili iz srećne zaostavštine vrhunske umjetnosti? Na ulazak u Vatikanske muzeje u prosjeku se čeka sat i po, a ulaznica košta 13 evra. Dnevno ih posjeti najmanje 10 000 ljudi koje u Sikstinsku kapelu ne vodi poriv da se pomole za spasenje duša svojih bližnjih, već da se poklone djelu velikog genija, izuzetne ličnosti, te neshvaćenog i često potcjenjivanog umjetnika. Stvaranje svijeta i Sudnji dan neprocjenjive su vrijednosti.
Nego, jeste li znali da je prosjacima zabranjen ulaz u crkvu svetog Petra i da je po nalogu pape opljačkan Panteon da bi se tim zlatom obložio oltar u ovoj najvećoj bazilici? Nije li ovo kontraverzno? Treba li da nastavim sa vatikanskom moći da cenzuriše, tj. zabrani izdavanje kritičkih knjiga koje pokušavaju otkriti pravu istinu ovozemaljskog biznisa katoličkih upravitelja. Znate li da Švajcarci zaposleni kao tjelohranitelji u Vatikanu mogu da budu bilo koje vjeroispovijesti, ali, opet ponavljam, gardi mogu pristupiti samo švajcarski državljani. Nije li to diskriminacija?
Ne znam da li ste znali da kovanice evra imaju istu prednju stranu, iliti glavu, u svim zemljama koje koriste evro kao platežno sredstvo, dok pismo sadrži nacionalne karakteristike zemlje korisnice ove valute. Naravno, vatikanski euro coins nikad nisu ni bili pušteni, osim u crno tržište. Vatikan ih je sve rasprodao po basnoslovnoj cijeni. O oprostu grijehova za novac nema se šta reći, osim, ko zna zašto je to dobro? Na primjer, da nema indulgencije, danas ne bismo imali protestante. Usput rečeno, bazilika sadrži ispovjedaonice na nekoliko jezika. Treba li da nastavim sa paradoksima ili će mi neko već jednom opaliti šamarčinu kao svakom neprosvijećenom buntovniku drugačije etničke pozadine? Uostalom da su moji preci priznali univerzalni autoritet pape, ne bih ja danas bila pravoslavka.
No, idemo dalje. Tačno u podne, na prozoru svojih odaja, pojavio se papa (iako su neki rekli da je otputovao, zezala sam Talijanku iz grupe da je to neko drugi, ali kad je progovorio, ona je bila razuvjerena; pokušavala sam joj objasniti da su pustili kasetu, ali bezuspješno) i pomolio se zajedno sa prispjelim hodočasnicima, kao i okupljenim nevjernicima. Molitva je očitana na latinskom, a papa se prisutnima obratio još na italijanskom, francuskom, španskom, njemačkom, engleskom i poljskom jeziku. Inače, latinski (neka mi poslije ovoga neko kaže da je mrtav jezik), osim što je službeni, morate poznavati ukoliko želite da podignete novac na lokalnom bankomatu. Bizarno, ne mislite li? Ono čega se sjećam iz papinog govora jeste najavljen godišnji odmor. Ta, i papa je samo običan čovjek koji se s vremena na vrijeme umori, zar ne? Znam da ste dosad svi već pomislili da sam rođeni cinik. 
Na sreću, veliki sam gurman, tako da su mi raspoloženje ubrzo popravile savršeno blage lazanje u veoma ukusnom sosu i prvi kapućino, ne bez razloga toliko hvaljen. Predah smo napravile u obližnjem restorančiću, gdje smo upoznale i prve neposredne Talijane. Pa to znači da je i onaj kondomat, zapravo, na vatikanskoj teritoriji? E, ovo je već interesantno. Nego, vratimo se kuhinji. Neko je rekao da jedan život nije dovoljan za Rim, a tri dana su smiješna da bi se upoznale sve slasti talijanskog kulinarstva. Pa, ipak, u Italiji nema loše paste. Ovdje se usuđujem generalizovati. Što se tiče pizza-e, nismo imali vremena za ozbiljniju degustaciju, ali od onoga što smo probali, pošla nam je voda na usta. Inače, mislim da svi do sada već znate da se originalna pizza ni po koju cijenu ne smije obeščastiti kečapom. Odrecite ga se, makar, dok ste u Italiji. Znaćete zašto. Najmanje zbog poštovanja tradicije. Još su nam rekli da obavezno probamo sladoled, ali iako veliki sladokusac, ne mogu vam opisati svoje (ne)iskustvo sa omiljenim ljetnjim slatkišem većine. Tiramisu (iliti u prevodu „ponesi me“ ili bi „uzmi me“, bilo kako bilo, pojedite ga) je odsad moj najdraži kolač. Ne reklamiraju ga bezveze sa „heaven in your mouth“, koliko god bizarno zvučalo. Doduše, možda smo samo imale tu sreću da ga dobijemo preko cijelog tanjira (mislih na kolač). Što se tiče vina, nisam bila pretjerano oduševljena ni bijelim niti crvenim koja sam probala za večerom u Domu hrvatskih hodočasnika „Ivan Merz“, čiji smo bili gosti, a o ukusu Rimljana, iz pristojnosti, ne bih na ovom mjestu (Pomenuh li da je moto putešestvija bio: „When in Rome, do as many Romans as you can!“).
Ono što ne govorim ljudima kad me pitaju o Rimu je dio opšte kulture, a koju vam ponove u okviru obrazovnog dijela putovanja autobusom. Dio priče koje se sjećam tokom noćnog obilaska Rima jeste da je grad nastao na 7 brežuljaka, da njime protiče rijeka Tiber, te da se njeguje legenda o vučici koja je othranila blizance Romula i Rema. Rim je značajan kao duhovni grad (središte hrišćanstva, tačnije katoličke crkve), kao savremeni (da ne kažem i svjetovni), odnosno glavni grad Italije (modernizovani dio grada E.U.R. je prenaglašen i većini pomalo odbojan, navodno se stil arhitekture u ovom dijelu grada naziva fašističkim), te kao (da li) centar moćnog Rimskog carstva (hm, zaboravih treću funkciju, biće da je to). Možda prije jedno od glavnih središta renesanse. Uglavnom, svi ti dijelovi se međusobno prožimaju, dopunjavaju i doprinose današnjem izgledu, te prepoznatljivosti Rima. Za razliku od nekih drugih evropskih gradova, Rim ne djeluje prljavo, iako je crowded with tourists, doduše, pomalo je prašnjav.
S teološkog gledišta, svrha Rimske imperije je bila nastanak i, potom, naglo širenje hrišćanstva. Neki, pak, smatraju da je dolazak hrišćanstva zapravo prouzrokovao raspad starog Rimskog carstva, koji mu se dugo i intenzivno opirao. Ono što mnogi istoričari ističu kao najčešće razloge izumiranja velikih civilizacija jesu izvjesne nastranosti. Da li hedonističke navike starih Rimljana da jedu ležeći i da se brčkaju u svojim termama ili Neronovo traženje (poetske) inspiracije u plamenu grada možemo smatrati dovoljno ozbiljnim nastranostima? Priča o ženskom papi koja se uspješno krila pod mantijom sve dok nije rodila na javnom mjestu, nakon čega je osmišljena perverzna stolica korištena pred izbor novog pape, takođe ne zvuči dovoljno ubjedljivo za nestanak moćne imperije Rimljana. Bez obzira što se ovo možda desilo i kasnije.
Mene nekako uvijek mimoiđu upravo one najsočnije priče iz prošlosti, a sigurna sam da je bilo još kojekavih orgijanja među žiteljima „glavnog grada svijeta“. Ipak, najperverznije mjesto koje sam vidjela u Italiji je Tivoli, tačnije Villa d’Este u kojoj je živio neki kardinal (nisam se potrudila da zapamtim njegovo ime i crtice iz života, jer me nisu zanimali; ako vas, pak, interesuje više, googlajte – kako volim ovu informatičku komunikologiju). Ogromno dvorište sa stotinjak fontana je, zaista, prelijepo mjesto za odmor. I, kako reče moja prijateljica Nata, shvatamo mi da takvo okruženje podstiče duhovne kontemplacije, ali čekaj malo. Zar je jednom kardinalu neophodno praviti svojevrstan „raj na zemlji“ da bi postigao moralnu kreativnost i unutrašnji mir? Još jedan od primjera koji za cilj ima obezvrijediti prosječnog čovjeka i, ma koliko isti bio spiritualan, osjeća se ništavnim pred veličanstvom prirode koje zatekne na ovom mjestu nadomak Rima. 
Tutte le strade portano a Roma, kaže čuvena poslovica. Bacila sam novčić u Fontana di Trevi. Hoće li mi osigurati povratak u ovaj grad, pokazaće vrijeme (možda bi članak pod nazivom Rome revisited sadržavao vedrije slike). Ono što se meni naročito svidjelo u Rimu (svi imamo neke ukorijenjene stavove o različitim nacijama, tako sam i ja imala o Talijanima) jeste dobrodošlica koja je ukazana turistima na svakom ćošku. Naime, u Rimu nećete imati problema sa osnovnim biološkim potrebama čije nezadovoljenje obično prouzrokuje nepotrebnu nervozu na sadržajnim turističkim putovanjima ove vrste. Pored mnogo trgova, obeliska, crkvi, parkova, fontana, Rim je pun izvora tj. česmi sa pitkom vodom, javnih i besplatnih toaleta, drveća odnosno hladovine za odmor, a pauze su vam prijeko potrebne, bilo da saberete brojne utiske, bilo da odmorite noge od neprestanog pješačenja. Mala digresija: koleginica me po povratku, preciznije, gledajući slike, pitala koja je simbolička vrijednost obeliska. S toga, prepisujem sljedeće: Obelisk predstavlja simbol Sunca i podsjeća na istorijski kult uspravljenog kamenja na kojem se „odmaralo” Sunce nakon zalaska. Naravno, često se spominje i njegov simbol moći, odnosno trijumfa i slave, a neki kažu i muške seksualne energije. Inače, svi obelisci u Rimu su, naravno, iz Egipta. Rečeno nam je i da su Rimljani ljubomorni na svoja stabla i da zaista vode računa o zelenim površinama u gradu. Naravno, to vam ne moraju reći da biste zapazili gusto i plodno rastinje (da i ja upotrijebim toliko korištenu riječ članova naše grupe, a koju inače ne čujete često; ovo upravo potvrđuje koliko smo svi bili fascinirani ovim fenomenom) među kojim izdvajam visoke neisušene palme (da, znala sam da se područje grada proteže sve do obale Tirenskog mora, pa ipak nisam očekivala tako zdrave i mnogobrojne palme) i vrt sa 5 000 vrsta ruža?!
Poseban pasus u priči o Rimu zaslužuju mačke, koje su takođe dio istorijskog i kulturnog naslijeđa Rima. Gotovo da nema ulice kojom se, usuđujem se reći, njegovane avlijanerke odvažno šeću. Zainteresovana izgledom i ponašanjem mnogobrojnih mačaka, na internetu sam pronašla sljedeću zanimljivost: Turisti imaju priliku vidjeti kolonije mačaka koje lijeno lutaju među ruševinama Largo Argentine, trga blizu Koloseja i Foruma. Prema posljednjem popisu koji su provele gradske vlasti zabilježeno je postojanje 4.000 kolonija mačaka u Rimu. Mačka je simbol Rima i građanin grada, kazala je Cirinno, gradska zastupnica prava životinja. Mačje kolonije su zaštićene zakonom iz 1997. godine. Veterinarska služba se brine za mačje zdravlje dok ih volonteri iz lokalnih udruženja za zaštitu životinja svakodnevno hrane. Rimske mačke imaju ugodan život, a ponekad su neke od njih veća atrakcija od samih ruševina. Kolonija na Largo Argentini, od 250 mačaka, najslikovitija je u Rimu. Legenda je da su u prošlosti mačke spasile Rim od epidemije kuge potamanivši veliku većinu štakora u gradu. A Rim to pamti i zna cijeniti.
Meni omiljena ulica u Rimu je jedna na putu od Vatikana ka Anđeoskoj tvrđavi. Odmarala sam oči na Afrikancima koji prodaju torbe, satove, sunčanice, eventualno kožne sandale. Nažalost, u Rimu žive oni crnci umornih i krvavih (a opet nasmijanih) očiju, koje krajnje neočekivno najuri komunalna policija i otme im robu. Nekoliko puta, sightseeing naše grupe je bio narušen jurnjavom krvoločnih pripadnika vlasti za sitnim plijenom. Tačnije, debeloguzi policajci u civilu bi se zaletjeli u gužvu i pokupili namučenim ljudima ostatke robe koju zateknu na zemlji. Neki kažu da su to ilegalci. Zar se u tom slučaju ne jure ljudi, a ne njihova skromna i jedina sredstva preživljavanja? Nek mi kažu da u gradu punom turista ne možeš stići mršavog stranca? Hm.
A sada, jagoda na šlag. Moji favoriti, isključujući Mikelanđela koji je priča za sebe. Odmah da znate, jedini redoslijed po kojem ih nabrajam je onaj po kojem ih se sjetim. Možda će odgovarati redoslijedu posjećivanja, možda će otkrivati moju podsvjesnu naklonost, a možda je krajnje nebitan. 
Pantheon. Ne znam zašto, jednostavno je na mene ostavio poseban utisak. Možda je tome kumovala i činjenica da sam mu se najviše radovala (pored Koloseuma). Smatra se da je ovaj „hram svih bogova“ jedini potpuno sačuvani spomenik drevnog Rima.
Nedaleko od njega nalazi se i crkva sa začuđujuće trodimenzionalnim svodom i tamnom iluzornom kupolom (tačnije, kupola ne postoji – ili kako reče naš vodič ravna je, mada ja nisam pristalica sintagmi tipa ravna kupola – strop je potpuno ravan, ali tamnim bojama iscrtan crtež stvara iluziju udubljenja). Posjeta ovoj crkvi nije bila planirana, tako da mi, nažalost, nije ostao naziv iste, bila nam je, tek onako, usput. Nevjerovatno je da smo svi bili oduševljeni plastičnošću slikarske tvorevine čije porijeklo je ostalo nepoznato i našoj voditeljici, kako smo je zvali od milja, tako da smo svi zaboravili naziv crkve. Bezuspješno sam tražila na internetu, ali teško je kad nemate ni ime autora, ama baš nikakav dovoljno konkretan pojam za pretraživače (i nije Katarine Sienske sa slonom na podnožju obeliska ispred – otkrio mi je redoslijed fotografija).
Forum Romanum, bez obzira što je u ruševinama, najviše podstiče na razmišljanje. Pomalo je zastrašujuća pomisao da hodate trgom koji je predstavljao centar političke moći nekad najveće svjetske države i koji je još uvijek zadržao svojevrsnu istorijsku vrijednost. Interesanto je zamišljati vrevu u vrijeme sudskih parnica ili trgovine koja se odvijala u ovom upravljačkom centru. Više građevina mi je zapalo za oko svojim još uvijek sačuvanim originalnim izgledom, naročito jedna bazilika čije se prošlosti ne sjećam, kao i ostaci Vestinog hrama u kome su vječiti plamen održavale paganske sveštenice – vestalke, poznate i po tome što su se zavjetovale da će živjeti kao djevice do penzije. 
Colosseum bi mi možda bio i draži da nisam ispred njega pozirala trideset i sedam puta, pokušavajući da u kadar uhvatim „gladijatora“ iz daljine, jer izbliza su, blago rečeno, očajni. Još naplaćuju da se uslikaš s njima. Bez veze. Umjesto da oni, onako istrošeni, plate nama. A, povrh svega, ne dobiješ sliku! Moraš imati svoj digitalac. Jedna od loših strana napretka tehnologije. U svakom slučaju, ovaj antički amfiteatar smo vidjeli u punom sjaju njegove monumentalnosti, naravno samo s vana, iz svih uglova, pod različitim, kako dnevnim, tako i noćnim osvjetljenjem.
Sve pijace, odnosno trgovi, su lijepe, meni možda najdraža Piazza del Popolo, a i ona Republica mi se učinila zanimljivom, iako je već padao mrak na našem putu traženja glavne, Stazione Termini.
Crkva Sv. Pavla. Treba li ponoviti da je, u vrijeme Neronove vladavine hrišćanstvo bilo izloženo najsurovijim progonima, čije su žrtve bili i apostoli Petar i Pavle. Pa, ipak, Poslanica svetog apostola Pavla Rimljanima je prva među ostalima u Novom zavjetu, iako hronološki poredak u Svetom pismu nije neophodan, jer smatra se da su Rimljani na svoj način bili starješine vaseljene. Odužiše se Rimljani svetom Pavlu za njegovo propovijedanje Jevanđelja posvetivši mu jednu od najljepših katedrala u kojoj se danas čuva i sarkofag sa moštima ovog apostola mučenika. Iako raskošna i blistava, ova crkva je odisala nekom čudesnom toplinom, i pobudila u meni onaj divni osjećaj susreta s Bogom, tj. dodira s božanskom energijom. 
Za sam kraj, navodim promašaje putovanja: katakombe! Bilo je hladno, mračno, beznačajno. Ta, i danas kopamo pokojnike ispod zemlje, al’ ne posjećujemo njihove grobove. Shvatam ja simboličku vrijednost ovih najranijih spomenika koje vezujemo za početke hrišćanske umjetnosti, ali mislim da je obilazak istih mogao biti ostavljen nama na izbor ili planiran za neku drugu priliku. Izgubili smo mnogo vremena da ih pronađemo, zvanični vodič je natucao engleski, a trka velike grupe po hodnicima lavirinta nije nimalo prijatna. Pored toga, predlažem da na ovakva putovanja vodite nekog zanimljivog i snalažljivog, da ne biste slušali neiskusnog vodiča koji ne priča anegdote, provokativne priče i ne zna praviti prioritete. Ako smo iz Bosne i Hercegovine, ne znači da nas, naročito na našem prvom pohodu Rimom, više zanima crkva sa posmrtnim ostacima posljednje bosanske kraljice od unutrašnjosti Koloseuma, a pogotovo od rimskog Foruma! Takođe, žao mi je što nisam vidjela zaštitnicu Rima, vučicu majku hraniteljku, prežaliću čuvena „usta istine“ ili La Bocca Della Verita, iako sam danima razmišljala da li „žrtvovati“ desnu ili lijevu ruku, a ono što ću prvo posjetiti ako me čudesni putevi Božji ponovo odvedu u Rim je crkva Svetog krsta koja čuva relikvije Hristovog stradanja. Čisto za arhivu navodim da smo sa vodičem još posjetili, vidjeli ili obišli sljedeća mjesta: Piazza Navona, Španski trg, bazilika svetog Ivana Lateranskog, Svete stube (mi bismo, valjda, rekli stepenice), crkva svetog Petra u okovima (u kojoj se nalazi Mikelanđelov Mojsije), Piazza Venezia.
Sveukupan utisak putešestvija je da se nigdje kao u Rimu tako snažno ne osjeća istorija. Svakom bih preporučila odlazak u ovaj kulturno i religijski bogat grad koji prošlost neprestano održava budnom, na jedan fin, umiljat način. Voljela bih da sam imala još dva dana za sebe, za svoje misli i probuđenu inspiraciju, pa ipak, da me pitate, mislim da ne bih mogla živjeti u Rimu.
