Marina
Radulj završila je studij arhitekture na Arhitektonsko-građevinskom
fakultetu u Banjaluci, gdje se odmah po završetku studija zaposlila, a
trenutno radi kao viši asistent. Nedavno je doktorirala na Univerzitetu
umjetnosti u Beogradu, na grupi za scenski dizajn, oblasti između
performativnih umjetnosti i arhitekture. Učestvovala je na mnogim
konkursima iz oblasti arhitekture, a za svoj rad bila je nagrađivana
više puta.
Sa njom smo za portal BUKA razgovarali o arhitekturi u
Banjaluci, velikoj izgradnji stambenih objekata u ovom gradu,
rekonstrukcijama parka Mladen Stojanović i tvrđave Kastel, projektu
“Body never lies”, ali i drugim temama iz ove oblasti.
Područje
Vašeg djelovanja je arhitektura. U Banjaluci se iz godine u godinu sve
više gradi, pa možete li nam reći kakva je trenutno situacija u ovom
gradu? U kojem smjeru ide izgradnja u Banjaluci?
Da,
trenutno se mnogo gradi, ali se većinom grade stambeni objekti i
činjenica je da se to jedino gradi, pa se u tom smislu gradi mnogo, ali
samo je u pitanju jedna vrsta građenja. Ako izuzmemo porodične kućice po
obodima i periferiji koje ne vidimo, ova vrsta gradnje pripada novim
tendencijama kapitalizma koji se rađa kod nas i to je takozvana
investitorska izgradnja, gdje zapravo pojedinci ili grupa pojedinaca
udružuju kapital. Što se tiče nekih većih poteza gdje grad, entitet ili
država investira, tu nema mnogo pomaka, a tu možemo spomenuti
rekonstrukcije pješačkih staza, rekonstrukciju Trga Krajine, izgradnju
Administrativnog centra RS, kao jedinog velikog građenja, i
rekonstrukciju džamije Ferhadije. Nema građenja novih prostora koji su
namijenjeni građanima u najširem smislu, već se gradi u smislu
konstituisanja entiteta ili rekonstrukcija vjerskih objekata.
Može li se reći da trenutno ne možemo vidjeti plan ili viziju onoga kako bi grad mogao izgledati?
Načelno
se sve pojedine investicije oslanjaju na veće planske dokumente, a
jedan od njih je na primjer urbanistički plan grada, koji je najopštija
matrica kako grad treba da izgleda. On je apstraktan za ljude koji nisu
iz struke, ali to je dobar dokument da se vide odnosi površina zelenog,
otvorenog, javnog prostora i to su parametri koji čine grad sa
urbanističkog stanovišta. Ti planovi jesu vizionarski jer traju 20 ili
25 godina i kao takvi strateški predviđaju vizije kuda se grad razvija i
tu nema mnogo mijenjanja. Mi smo skoro dobili novi urbanistički plan
(2008. Godine, koji traje do 2020. godine) u kojem nedostaje vizionarski
nivo. Kad su se radili komentari na urbanistički plan, ja sam vidjela
samo legalizovanje svega onog što je do sada izgrađeno, što znači da
nema predviđanja kuda će se širiti centar, gdje će biti nove javne
površine, da li ćemo imati novih parkova, aleja ili slično. Nema novih
tačaka koje čine grad, jer grad ne čine samo stambeno-poslovni objekti.
A kakvi su stambeni objekti u Banjaluci?
Potezi
u Boriku, Pentagon zgrade, dijelovi na Mejdanu fragmentarno se mogu
čitati kao pametna gradnja za stanovanje. Ima izuzetnih primjera
stambene gradnje koja je rađena od šezdesetih do osamdesetih godina
prošlog vijeka, jer grad postoji zbog njegovih stanovnika koji trebaju
mjesto za život. Samo, ta područja bi trebala biti humanizovana, jer
potrebe stanovnika su šarolike i ne svode se samo na kupovanje i
spavanje. Kroz pravilnike i regule može se postaviti neki minimum
standarda za građenje stambenih zgrada, da ne dolazimo do ovog što danas
imamo, gdje oko zgrada nema zelenila, parkova, parkinga, trotoara,
drveća i tako dalje. Pomoću spomenutih pravilnika, investitori se mogu
preduhitriti tako što bi institucije propisale obaveze koje se moraju
ispoštovati, tako da bi oni trebali posaditi drveće, postaviti klupe,
napraviti parkinge i slično. Čini mi se da do toga mora doći, samo je
šteta što to nije do sada urađeno. Sve ono što su nekad bile rezervne
površine (spontano uređene livade, u Banjaluci su primjeri za to
Kupusište ili površina u blizini nekadašnjeg Doma vojske) pretvoreno je u
stambene dijelove, a to je problem jer širenjem grada dolazi do potrebe
za većom izgradnjom administrativnih objekata, za što upravo služe
rezervne površine, pa ako nema rezervnih površina za smještanje tih
institucija u centru, onda imamo problem, a to se javlja jer stavljamo
stanovanje u centar. Ako za pet godina Banjaluka bude rasla i ako njen
značaj bude veći, ona će imati potrebe za još nekoliko objekata za
potrebe administracije, koje se neće moći smjestiti u centru, jer se
stanovanje bez kontrole pustilo u taj dio grada.
Ukoliko
pogledamo gradove u regionu koji su po površini slični Banjaluci, poput
Graca ili Ljubljane i koji su imali slične istorijske okolnosti, kao na
primjer austro-ugarski period, u kojem je mnogo toga značajnog
izgrađeno, ipak se primjećuje da se u tim gradovima nasljeđe mnogo više
očuvalo nego kod nas, bar kad je uže jezgro grada u pitanju?
Kad
se radi procjena vrijednosti arhitektonskog fonda, konkretno iz
austro-ugarskog perioda, kao autentičnu cjelinu mi imamo jedino
Gospodsku ulicu (Ulica Veselina Masleše). Prije zemljotresa, taj centar
je bio mnogo veći, ali poslije zemljotresa i zbog politike građenja,
mnoge kućice su srušene i rasturene. Dok je kod tih drugih gradova to
nasljeđe mnogo veće i oni imaju mnogo više objekata koji su naravno kroz
vrijeme mijenjali namjenu, ali im je izgled ostao isti. U Banjaluci je
to danas samo vidljivo u Gospodskoj ulici, ali jedna od tema je i ta da
kod nas nema vrednovanja istorijskog nasljeđa. U jednom trenutku, u
devedesetim godinama, sve što je staro smatralo se kao da ne valja i da
mu treba dati kontru, a zaboravilo se da to staro upravo čini grad i na
osnovu toga vrši se identifikacija ljudi sa gradom, onih koji su otišli,
došli ili u njemu stalno žive.
Grad Banjaluka sve više
gubi ono što su njegovi građani uvijek isticali kao prednost, a to su
drveće, zelene površine i priroda. U posljednjem urbanističkom planu
grada za naredne dvije decenije, nije predviđena gradnja ni jednog
parka. Gdje nas vodi takav odnos prema zelenilu?
Banjaluku
ne možeš da doživiš bez brda oko nje i ako zamislimo da su prije
dvadeset godina brda bila skoro potpuno neizgrađena, dobijamo još
dominantnije zelenilo. Pri tome imamo prekrasne austro-ugarske aleje
koje su glavne pješačke zone, a tamo gdje drvoredi nisu predviđeni, neće
se moći nikad zasaditi. Nedostatak parkova i zelenih površina napraviće
socijalni problem u gradu, jer djeca se neće imati gdje igrati. Na
primjer, u novom stambenom kompleksu Aleja Centar, nemate ni jedno drvo,
a o nekom manjem parku da i ne govorimo. Odnos prema zelenilu nije
isključivo vizuelni odnos prema identitetu grada i taj odnosi ima mnogo
dublje posljedice kad je u pitanju kvalitet života. Zelenilo se mora
očuvati, jer meni se čini da zbog tih dijelova ljudi vole svoje gradove i
budu dobri prema klupama ili trotoarima. Kad grad svojim građanima
više oduzima, oni su sve nezadovoljniji, a kod nas se sad mogu čuti samo
negativne konotacije na račun građenja, arhitekte ili investitora i to
je potpuno opravdano.
Prepoznaje li se urbanistički plan gradskog razvoja i kakva je hipotetička projekcija izgleda grada za 20 godina?
Ne
mogu da zamislim kako će naša matrica izgradnje. koja nastaje spontano
dirigovanim investicijama, ličnim i zajedničkim interesima, da izgleda u
budućnosti, ali sam optimistična i nadam se da će biti zanimljivo. U
gradu ne postoji situacija koja je nerješiva. Uvijek postoji način
rješavanja problema, samo je pitanje volje, a to rješenje može biti
jeftinije ili skuplje, zavisno od toga da li se planira na vrijeme ili
ne. Mislim da je došlo vrijeme koje će generisati manje grupe ljudi koji
su okupljeni oko zajedničkog interesa i tako će da mijenjaju stvari oko
sebe, a pametno investiranje na mikro nivou može dovesti do jako
zanimljivih rezultata.
Sa arhitektonskog stajališta, koje
biste objekte u Banjaluci izdvojili kao najznačajnije i zašto? Šta
biste Vi pokazali nekome ko prvi put dolazi u Banjaluku?
Ja
nemam odnos prema pojedinačnim objektima, a u najširem smislu za
Banjaluku su mi bitna brda, ta ptičija perspektiva u kojoj imamo priliku
uživati je fantastična. Nekoga ko prvi put dolazi u Banjaluku odvela
bih na brda Tito i Šehitluci. Pored toga, izdvojila bih industrijske
zone, poput Incela, kasarnu, odnosno današnji Kampus, koji ima
fenomenalan park. Ugođaj u Kampusu trebaju svi vidjeti, a mnogi građani
nisu tamo ni jednom ušli, jer je taj dio godinama bio zatvoren. Centar,
pješačka zona i to malo nasljeđa koje nam je ostalo, svakako će se
vidjeti i taj dio ima lijepu pričicu. I poslije toga, svako neka ide
prema svojim pričama, jer nismo mi veliki grad sa velikim i značajnim
objektima, nismo nikad ni bili. Ovo je prvi put da je Banjaluka neki
centar, pa zbog toga nije bilo nikad ni velikih građenja.
U
Banjaluci je mnogo starih objekata, kuća i gradskih vila koje se
raspadaju, a ništa se ne radi na planu očuvanja ovih objekata. Kako
raditi na njihovoj rekonstruciji, jer su to objekti koji su nekad
krasili ovaj grad?
Mi nemamo odnos prema starom i zbog
toga se dopušta rušenje starih zgrada i kuća, a pored toga mi i ne znamo
gdje su bili stari objekti u Banjaluci, jer oni nisu bili evidentirani i
pod zaštitom i odjednom se markice gdje su oni bili izbrišu. Kod nas
ljudi još uvijek vole ono što je naizgled lijepo, stakleno i uglačano.
Da bi stari objekti bili zaštićeni i da bi se mogla zatražiti njihova
rekonstrukcija u arhitektonskom smislu, oni bi trebalo da budu
proglašeni spomenicima. Ta procedura prolazi skupštinu, a koliko sam ja
upoznata, jako mali broj objekata je to prošao. Nikome od poslanika ovo
nisu prioritetna pitanja, ali da bi se ti stari objekti sačuvali, mora
postojati taj nezaobilani pravni okvir koji je obavezan i bez toga ne
možemo govoriti o njihovoj rekonstrukciji.
U Vašoj
biografiji sam pročitala da ste radili na projektu za rekonstrukciju
parka Mladen Stojanović. Radovi na ovom projektu još uvijek nisu
započeli. Recite nam nešto više o tome kako će ovaj park izgledati u
budućnosti?
Učestvovala sam u idejnom rješenju na
konkursu i kad se radilo na izvođačkom dijelu projekta ja sam izašla iz
ovog projekta zbog nekih drugih obaveza. Ideja je bila da se matrica
parka ne dira. Najveće promjene bile bi na površini gdje je sada
sklonište, jer bi se taj dio trebao učiniti upotrebljivijim, a oko tog
skloništa trebalo bi se napraviti plitko jezero, da se dobije ambijent
parka sa labudovima. Rekonstrukcija parka je zamišljena tako da se
dobije što veća površina korisnog prostora, u kojem bi bile različite
podloge za trčanje, hodanje i sjedenje. Teniski tereni bi ostali takvi
kakvi jesu. Najveći graditeljski potez bio bi u jugoistočnom ćošku
parka, gdje je sada Lanako i prema projektnom zadatku tu su rađeni
zatvoreni tereni. Da li će se ova rekonstrukcija izvoditi, to ne znam.
Vjerovatno postoji mogućnost, ukoliko se udruži kapital i ako neko bude
imao interesa za tu gradnju. Prije bilo koje rekonstrukcije, čini mi se
da bi parku trebao biti priključen i dio koji je kod Autoprevoza, da bi
tako on postao mnogo veći, jer Banjaluka to zaslužuje.
U
žiži javnosti posljednjih dana nalazi se tvrđava Kastel, odnosno
najavljena rekonstrukcija ovog objekta. Jeste li upoznati sa projektom
rekonstrukcije Kastela? Ne priča se o arheološkim istraživanjima i o
tome kako na pravi načun sačuvati ovu tvrđavu koja se nalazi u srcu
Banjaluke?
Niko ne priča o arheologiji jer je konkurs
bio za obnovu i rekonstrukciju Kastela, odnosno on je bio
urbanističko-arhitektonski. Da bi se napravila ozbiljnija studija i da
bi se uključio interdisciplinarni tim, konkurs bi trebao biti mnogu
duži, jer samo se tako može imati vrijeme da se konsultuju stručnjaci iz
različitih oblasti, a u ovom slučaju arhitekte su samo odgovorile na
ono što se u konkursu tražilo. Ovakvim pristupom gubi se sloj
arheoloških ispitivanja i ne znam da li je Kastel u potpunosti
arheološki ispitan, iako sam sigurna da postoji dosta saznanja o tome
šta se u Kastelu u ranijim periodima dešavalo. Mislim da ne postoji
vrsta studije koja bi procijenila koji sloj Kastela je vrijedniji, a
time se bave arheolozi, a ne arhitekte. To su skupe i dugotrajne studije
i arheologiju niko ne voli, jer zatvori gradiliše na određen period,
koji može duže ili kraće trajati, a u tom periodu sve stoji, a ljudi
vole da vide i da čuju da se nešto gradi. Ja sam vidjela konkursno
rješenje koje je bilo na nivou skice, u kojem je tendencija bila da se
Kastel pojavi kao vrsta urbane tvrđave. Međutim, najveći problem je u
tome što smo sačekali da se Kastel raspadne, zidine se urušavaju, ne
smije se jednim dijelom ni prolaziti, pa da se krene u rekonstrukciju.
Ozbiljna sredstva su potrebna da se sačuva zid, jer se on mora slagati
onako kako je prvobitno slagan. U takvoj situaciji, ekonomski je logično
da se traži komercijalna investicija, kao na primjer hotel, prije nego
što se krene u jako skupu rekonstrukciju. Sa te strane to razumijem, a
da li to ima smisla... nemam pojma.
Monika Ponjavić i Vi
potpisujete i umjetnički projekat “Body never lies”. Otkud Vi u
umjetnosti i možete li nam reći nešto više o tome?
Ideja
cijelog ovog projekta koji smo radili je sociološka, a tokom rada smo
pokušali generisati pozitivnu energiju. Kroz projekat je radilo 25
studenata, Monika i ja. Svi smo dugo radili da bismo dobili višeslojan
projekat koji je jedan način mišljenja, bavljenja i sobom i prostorom.
To zovem: „otvorena platforma za istraživanje grada, arhitekture,
ljudskog tijela, tijela kreativnog građanina“. To je potreba da se
osvijestimo, ne samo kao projektanti, nego kao građani i to je neki
drugi način bavljenja arhitekturom u kojem se promišlja prostor, a to
promišljanje se vrši na način koji bi trebao da bude razumljiv svim
građanima. Ja sam cijelo vrijeme tokom razgovora govorila sa pozicije
arhitekte koji je u sistemu, kojem treba zakon i koji mora da bude
precizan i u tom smislu sam se zaštitila kao da nemam odgovornost, ali
borba za ono što je dobro za zajednicu, a ne samo za kapital mora
krenuti od pojedinaca i to je upravo potencijal ovog projekta.
Ovaj
projekat postavlja pitanje šta je to prostor kulture, da li je to
zgrada, institucija, ili ljudi koji je vode? Da li je kulturna oblast
još uvijek pod jakim stegama institucija i kako to promijeniti?
Kod
nas se umjetnost i umjetničke skupine finansiraju iz budžeta, pa je
logično da zbog toga ne postoji umjetnička sloboda. To što se
predstavlja da je kultura, da je ona ono što se čini ili što proizvode
institucije kulture je besmislica, jer nije kultura zgrada i čovjek koji
ju vodi. Vodeće ličnosti iz institucija kulture su jedine ličnosti koje
se pojavljuju. Kod mnogih ljudi se osjeti da ne žele da propituju
stanje, institucije, ličnosti, jer im to ne donosi novac, pa se i zbog
toga teško odlučuju da budu alternativni.
Razgovarala Maja Isović
