Zanimljivo je da tolike stvari što nas okružuju u svakodnevnom životu uzimamo zdravo za gotovo, skoro nikada ne razmišljajući o tome kako to da su se uopće odlučile pojaviti. Možda bi bilo pravedno da veliki, elektronički brendovi na poleđinama svojih magičnih uređaja ugraviraju poneko ime. Na primjer, riječi - Tribute to Galileo - trebalo bi staviti na oklop svakog mobitela. Jer, odatle je sve krenulo. Možda bi na zgradama škola i fakuteta, također, u nekom dostojanstvenom uglu, trebala stajati ploča s znakom zahvalnosti prosvjetiteljskim tekovinama. Jer, odatle je također sve krenulo.
Nauka još uvijek mnoge ljude čini nervoznima. Toliki su je spremni denuncirati i s zijevom eskivirati svaki njen spomen, panično bježeći od tema koje smatraju dosadnim, bilo u nekonvencionalnom razgovoru, ili kao u slučaju bosanskih dnevnih listova, koji su jedini u bližem okruženju bez naučne rubrike.
Nauka je dokaz kako je moguće bježati od nečega što nam svaki dan spašava život.
Zahvaljući eksplozijama supernovâ, masivnih zvijezda koje mogu biti i na desetine puta veće od našeg Sunca, moglo je doći do stvaranja elemenata s većom neutronskom masom, upravo onih koji sačinjavaju naša tijela. Teško da ima nešto inspirativnije ili romantičnije od egzaktne činjenice do koje se došlo zahvaljujući fizičarima – da smo svi, ustvari – djeca zvijezda, s tijelima načinjenim od zvjezdane prašine (sjetimo se Bowieve marsovske faze i Ziggyja Stardusta). Zvijezde od kojih smo načinjeni, eksplodirale su prije mnogo milijardi godina, i uz proces fuzije hidrogena u helijum i dalje, u teže hemijske elemente, nastale su supstance neophodne za izgradnju života.
Zahvaljujući pogledu koji nam je omogućio Hubble teleskop, konačno shvatamo koliko smo mali i veličanstveni. Ideja koju su zastupali prastari mitovi i koja je govorila da su ljudi stari koliko i sâm kosmos - može puno reći o problemima egâ, a jako malo o stvarnom stanju stvari. Čini se nekako da jedino nauka može ljude poučiti skromnosti a u isto vrijeme biti tako velikodušna, ne tražeći ništa zauzvrat. Da li postoji riječ jača od velikodušnosti – podatak da je samo zahvaljujući vakcinama 300 000 dječijih života godišnje spašavano u Nigeriji, da je zahvaljujući prirodnom evolucijskom triku, ugrađenom u proces spravljanja vakcina - to bilo moguće učiniti. Nedavno je iznešen podatak o tome da je broj ljudskih života spašenih zahvaljujući vakcinaciji daleko veći od broja ljudi koji su nastradali u svim ratnim kataklizmama dvadesetog stoljeća, te su tom prigodom, vakcine krštene kao „oružje masovnog spasenja“, a spomenimo uzgred da je zvanični Vatikan već odavno oficijelno priznao validnost teorije evolucije u razvoju čovjeka i drugih vrsta, dok se takav stav u islamskom svijetu još uvijek čini dalekim poput svjetlosne godine. I svaki put kada uzmete neki antibiotik, vi prećutno priznajete tu famoznu teoriju, jer su lijekovi što spašavaju nebrojene živote spravljeni upravo na njenim postulatima. I, nikako drukčije nije ni moglo.
Mjesto odvijanja glavne radnje
Možda bi bilo interesantno provesti nekoliko dana bez kompjutera, mobitela, automobila, aspirina ili antibiotika, i otići na neku vrstu waldenovskog odmora, daleko od svega toga. Ali vi niste H. D. Thoreau. I veliko je pitanje da li biste mogli izdržati - ne dvije godine poput njega, nego dva dana, ili dva sata.
U sredini poput naše, gdje se odsustvo afiniteta za nauku i njenu popularizaciju dokazuje svakodnevno, gdje je ovo ekonomski najznačajnije bojište za spašavanje od financijske kataklizme i regresije obraslo visokim stabljikama korova i indiferencije – pomalo je paradoksalno govoriti o kurentnom, globalnom problemu sekvestracije iliti ograničavanja pristupa znanju – s kojim kubure tehnološki najrazvijenije zemlje svijeta (o nama da ne govorimo), i koji je s tolikom bravurom opisan u knjizi nobelovca i kvantnog fizičara Roberta B. Laughlina „Zločin razuma“ (The Crime of Reason). Najveći kapital sadašnjeg trenutka jeste naučno znanje, ali, na žalost, na djelu su i razne metode ograničavanja pristupa. Znanje koje je ekonomski isplativo po automatizmu biva podvrgnuto sekvestraciji i, da bi se do njega uopće došlo, ili do novih otkrića – ulažu se ogromne količine novca. Iz Laughlinove knjige, koja se bavi i drugim, isto toliko sveobuhvatnim problemima, možemo shvatiti najvažniju poruku – a to je da se u razvijenom svijetu bukvalno vodi rat za znanjem. Iz ovoga neminovno slijedi da su pitanja kreiranja, kao i kontrole i upravljanja znanjem i novim spoznajama – ključna pitanja za opstanak i prosperitet Planete. Razvijeni svijet, dakle, najveću muku muči u težnji da identificira znanje, koje biva zamagljeno raznim korporativnim i legislativnim metodama koje u mnogim, ekstremnim instancama čak poništavaju i priječe najplemenitiju potrebu za saznavanjem i učenjem - dok je u našem, domaćem slučaju, sama identifikacija važnosti znanja i, što je možda još bitnije, njenog apsolutnog ekonomskog prioriteta - još uvijek na čekanju.
Laughlin odlazi dotle da okorjelost ovog konflikta poredi s drugim, nerazrješivim historijskim sukobima koji su, na žalost, završavali tako što se moralo pribjeći najekstremnijim mjerama, poput rata, a kao primjer navodi ropstvo koje je zapalilo Američki građanski sukob. U svjetskoj internetskoj eksploziji on vidi i ogroman paradoks, koji od potrage za doista vrijednim vrstama znanja čini potragu za „iglom u plastu sijena“. Apsurdi u kojima monstruozne korporacije nastoje patentirati nešto što nije ništa drugo do prirodni zakon, poput specifičnih matamatičkih algoritama nužnih za izradu softwarea, ili čak određene sekvence ljudskog genoma – već predstavljaju realnost.
Najveći problem se ukazuje u tome kako identificirati znanje koje sa sobom nosi i vrijednost, u permanentnoj zbrci potpomognutoj komercijalnim i legislativnim procedurama koje u najgorim slučajevima direktno priječe najplemenitiji ljudski impuls – želju za učenjem.
Kada govorimo o percepciji nauke i tehnološkog znanja kod nas - potreba je dakle, ne da se proširi područje borbe, već i da se ona premjesti na novu, potpuno drukčiju ravan.
Ozbiljan trud na popularizaciji nauke na našim prostorima, pokretanje naučnopopularnih časopisa i školskih edukativnih programa, značajnija ulaganja u segment koji je bitniji za opstanak od mnogih drugih jalovih egzaltacija koje prepunjavaju naš javni diskurs – ništa od navedenog još uvijek nije na vidiku.
Nekada je ovuda, sasvim blizu nas, hodao mladi Nikola Tesla. Moglo se je malo krenuti i njegovim putevima, a ne samo u pravcu besplodnih fantazmagorija.
I još je negdje neki pisac rekao
da je za pisanje, a vjerovatno i za većinu drugih stvari, potrebno
„raščistiti put“. Važno je, ipak, ne doći na cilj posljednji.
