Srpski sineast Slobodan Šijan široj je publici najpoznatiji po filmovima “Ko to tamo peva” i “Maratonci trče počasni krug”. U izrazito uspješne filmove ubrajaju se i naslovi “Kako sam sistematski uništen od idiota” i “Davitelj protiv davitelja”. Kao redatelju najbliži mu je eksperimentalni film, a bavi se i filmskom teorijom. Njegov umjetnički rad nije ograničen samo na film: kao diplomirani slikar, bio je veoma blizak grupi Mediala, a početkom sedamdesetih djeluje u okviru nove umjetničke prakse.
Šijan je 16. veljače u Zagrebu, u Galeriji Nova, prisustvovao otvorenju svoje izložbe “Mjesto pod suncem”, čija je centralna tema Tomislav Gotovac, čovjek s kojim je, prema vlastitom priznanju, dijelio isti senzibilitet i kinematografski imaginarij. Izložba je otvorena sedam dana nakon Gotovčeva rođendana.
- Ova je izložba deo mog dugotrajnijeg angažmana. Tu su radovi od
1976. godine pa do danas, koji nisu nastajali programski nego spontano,
kao nekakav omaž Gotovcu, za mene značajnoj figuri, kojoj dugujem dobar
deo svojih ubeđenja o filmu. Tom je proširio film i na performans i na
svoju umetnost, a i ja sam godinama stvarao velik broj radova koje
nazivamo “filmom drugim sredstvima”. Tom je bio fantastično obrazovan i
informisan čovek. Imao je sve informacije koje su tada bile dostupne –
kaže Šijan.
Silom prilika mejnstrim
U Srbiji ste priznati umjetnik, vaš film “Ko to tamo peva”
struka i institucije proglasili su najboljim u prošlom stoljeću. S druge
strane, Tomislav Gotovac nikada nije bio priznati mejnstrim umjetnik i svoj život nije dijelio od umjetnosti. Smatrate li se mejnstrim umjetnikom?
To su sve mitovi. Silom prilika sam proglašen mejnstrim umetnikom,
jer sam napravio neke filmove koji su bili popularni, ali ako njih
oduzmete, onda me baš i ne možete tako doživljavati. Lično se više
osećam kao alternativac, film me ne zanima kroz uspeh i popularnost.
Popularni filmovi koje sam napravio bili su neka vrsta mog eksperimenta u
domenu popularne umetnosti. Upravo mi je to bilo zanimljivo i kod
Gotovca, da je čovek koji pravi krajnje ezoterične filmove istovremeno i
veliki obožavalac komercijalne američke produkcije. Upravo o tim
krajnostima smo diskutovali, raspravljali o tome šta je suština svakog
filma. Tom me ubedio da je film namenjen širokoj publici i onaj za uži
krug ista stvar. I onda sam odlučio da napravim nekakav popularni film,
koji bi istovremeno bio dobar. Kada su dobri Hičkok, Ford…,
hajde onda da i mi budemo dobri! Uvek su me privlačile krajnosti,
ekstremno popularan i ekstremno eksperimentalan. Krajnosti su me
privlačile i u umetnosti i u filmu; sredina u koju se smeštaju tzv.
velika dela nije tematski krug koji me interesuje.
Kako gledate na to da su vaši filmovi, posebno “Davitelj
protiv davitelja”, “Maratonci trče počasni krug” i “Ko to tamo peva”, i
danas izuzetno popularni?
Nemam šta da gledam na to i ne razumem zašto me ljudi pitaju za
filmove snimane pre trideset godina. Sve sam već rekao i interesantno mi
je da govorim o tome šta radim danas.
Smatrate li onda da su ti filmovi svojevrsno prokletstvo, u smislu da možda zasjenjuju vaš kasniji umjetnički rad?
Nisu prokletstvo. Šta je rešenje, da stalno radim nekakve
mediokritetske filmove, pa da ne budem u njihovoj senci? Ako je neko
proglasio neki moj film za veliko umetničko delo, time možda i jesam
hendikepiran, jer ne pravim velika umetnička dela. Nisam imao ambiciju
da napravim neko veliko delo. Ljudi nisu verovali u moj scenario za “Ko
to tamo peva”; s druge strane, odmah sam znao da će to da bude nešto
veoma smešno i veoma dobro. Ljudi ne znaju da čitaju scenarije i u
dobrim scenarijima ne piše sve.
Zazirem od nagrada
Ipak, što je presudilo da ste kao autor kojeg zanima
eksperimentalni i avangardni film uspjeli napraviti tako gledane i
popularne filmove?
U to sam vreme veoma intenzivno živeo s filmom, jer sam bio deo grupe
koja se okupljala oko Kinoteke. Reč je o razumevanju filma u koji smo
verovali, za uspeh je bila bitna, kako je Tom to zvao, “crvena linija”,
koja protiče kroz svako dobro delo. Prema sopstvenom iskustvu i
putovanjima po raznim kontinentima, uverio sam se da je u to vreme
postojao velik broj ljudi koji su o filmu mislili na isti način. To je
bio jedan univerzalni filmski jezik, postojao je ogroman filmski
entuzijazam, koji nestaje u trenutku kada se pojavljuje video. Više nije
postojao napor da odeš u tamni bioskop i pogledaš film, što je bio
poduhvat koji te, ako treba i prisilno, uvodi u svet nekog autora.
Vaše komedije su nazvane “komedijama s ozbiljnim sadržajem”, u
njima spajate tragediju i humor. Što mislite o suvremenoj srpskoj
komediji, također veoma gledanoj i popularnoj?
Ne smatram se kompetentnim da komentarišem savremeni srpski film.
Kada su se pojavili, “Maratonci” su bili nipodaštavani, kao “samo neka
komedija”. Svesno sam išao u komediju, zato što sam mislio da se u
vremenski dosta ograničenim uslovima i s našim glumcima – onima koje
imamo i koji ne mogu dovoljno da se posvete ulozi u jurnjavi od tezge do
tezge – komedija može da uradi. Znači, svesno sam se opredelio za nju.
Kao filmofil, video sam da komedije dulje žive, primerice, filmovi braćeMarks mogu i danas da se gledaju i ne deluju
zastarelo, a neki filmovi koji su osvojili Oskara su naprosto smešni.
Zato sam uvek zazirao od nagrada i klonim se filma koji osvoji Oskara, a
režiser nije Džon Ford. Pitanje nagrada je pitanje konsenzusa
različitih mišljenja, a to je uvek srednje rešenje i ponešto govori o
delu koje je nagrađeno.
Zašto mislite da su eksperimentalni i animirani film, gdje
imamo veoma plodne autore, zapostavljeni na račun komercijalnoga
igranog filma?
Ovisi iz koje vizure na to gledate. Veoma mi često ljudi znaju reći
da su gledali neki film u praznoj sali, pa šta? Na nekim filmovima u
Kinoteci u sali smo bili samo ja, Tomislav Gotovac i Dušan Stojanović.
Kada bi Kinoteka bila puna, ja bih iz nje izašao. Nisam mogao da gledam
film s velikim brojem ljudi, jer sam navikao na praznu salu. Puno
publike je dobro za komediju, ali imate i filmove kojima je to problem.
Eksperimentalni film nije ni pravljen za masovnu publiku. Meni je
osobito važan citat Erika Romera, koji kaže da je
razlika u pravljenju ozbiljne i zabavne umetnosti greška u mišljenju.
Ali, takvo je mišljenje u manjini. Ljudi strasno zastupaju neke svoje
filmske koncepte i to je u redu, ali imam i ja pravo na svoj.
Kada ste zadovoljni nekim svojim djelom i imaju li publika i kritika ikakav utjecaj na vas?
Ja sam glavni gledalac i kada procenim da sam zadovoljan filmom, to
je onda to, a sve ovo posle su neki O.K. događaji. Mogu o tome govoriti
na takav način, jer sam imao filmove koji su bili hitovi. Sebi sam
važniji kao filmski gledalac, a ne kao reditelj. Moje glavno iskustvo je
gledanje filmova.
Dirigovani haos
Kako ste zadovoljni financiranjem filmske djelatnosti u Srbiji? Imate li problema s pronalaženjem novca za svoje projekte?
Mislim da u poslednjih desetak godina postoji neka vrsta dirigovanoga
haosa u kojem određene grupacije kontrolišu tokove novca. To je počelo u
doba Miloševića i nastavilo se sve do danas. U Srbiji
produkcijom dominiraju glumci sa svojim preduzećima. Neki od njih su
počeli da režiraju, mada lično nemam ništa protiv toga i nije to
suštinsko pitanje. Problem je u nepostojanju sistema u kojem bi svi
kvalifikovani za film mogli da zakucaju na vrata pod relativno fer
uslovima. Zvali su me da učestvujem u raspravi oko novog Zakona o
kinematografiji, ali sam odbio. Gnjavi me sve to, godinama se poteže
ista priča: ljudi se trude, a onda dođe neki razbojnik i pesnicama sve
razbuca i uzme lovu. Takav sistem nije tipičan samo za Srbiju, ali
apsolutno nemam gde da se prijavim za produkciju. Za to je potreban
angažman koji čoveku uzima previše od života. Recimo, druženje s
određenim političarima. Imam svoja interesovanja i ne troši mi se vreme
na takve stvari. Život je previše kratak. Imao sam jedan projekat koji
je bio spakovan s međunarodnim producentom i u Sloveniji je dobio
maksimalan broj poena od komisije, a u Srbiji mi je vraćen na doradu.
Eto, to vam je pokazatelj. Žiri uvek bira srednji put, a ja sam čovek
ekstrema – takvi ljudi uvek smetaju. Neko može da bude
najkomformističkiji reditelj na svetu koji snima remek-dela, ali zavisi
šta koga stimuliše. Nekoga stimuliše samo lova i opet može da bude
fenomenalan režiser i nemam tu neke moralne dileme. Stvar je ličnog
integriteta i onoga što tebe zanima. Kod nas postoji kult velikoga
umetničkog dela.
Smatrate li da umjetnik mora i danas biti društveno angažiran?
Sve je angažovano, ali na politički način. Odrastao sam u
socijalističkoj državi u kojoj je angažman bio dignut na kvadrat, ali na
liniji režima. Ovi što su bili režim čak su cenili ove što se bune, jer
je to bila prava stvar. Pravi angažman je bio onda kada smo rekli hajde
da napravimo neki horor film. Odmah se svima digla kosa na glavi.
Verujem u to da treba raditi neke stvari na koje će ljudi malo da se
zgroze. Treba da se uzdrma opšte mišljenje šta je dobro. Moraš da
pokušaš da uzdrmaš konsenzus o kvaliteti. Čovek se određuje prema
kontekstu u kojem radi. Treba ići donekle kontra struje, šta ne znači da
stalno treba da budeš andergraund.
Imate li potrebu progovoriti o devedesetima?
Imao sam i to sam uradio u svom zadnjem igranom filmu “SOS – spasite
naše duše”. Međutim, meni je odgovaralo da devedesetih ne budem u
Srbiji. Elegantno sam zbrisao u Kaliforniju. Tamo sam uživao, sunčao se
na plaži i radio reklame. Pružila mi se prilika za to i vreme koje bih
proveo u Beogradu bilo bi totalno beskorisno. Šta bih radio?
Demonstrirao i borio se da ovi što su sada na vlasti dođu na vlast.
Posle deset godina, pitao bih se gde sam, šta sam. Dobro, neke stvari su
puno bolje danas, ali nekako nakon mog prvog političkog iskustva 1968.
godine, shvatio sam da je svaki masovni angažman na neki način
manipulisan. Ako se u njega uključiš, završavaš kao izmanipulisana
jedinka. Problem je šta izlaska nema: ili si ta izmanipulisana jedinka
ili si potpuni autsajder. Ako ostaneš u toj situaciji, onda moraš da se
angažuješ i moraš da ideš do kraja. Ali, uvek postoje i druge opcije. Na
primer, da odeš u neki drugi deo sveta.
Batini karate udarci
O snimanju “Maratonaca…” kruže brojne urbane legende. Je
istina da je Danilo Bata Stojković stvarno udario Bogdana Diklića
lopatom?
Mislim da ga je stvarno udario lopatom, ali tu su i druga dva ozbiljna gega. U toj istoj sceni razbio je debelu sveću o glavu Pavla Vuisića, što je bilo prilično dramatično. U sceni na početku filma, nakon merenja onoga dugačkog čoveka, Bata šamara Diklića: u jednom ga je trenutku slučajno udario nekim karate udarcem u glavu i ovaj se odmah onesvestio.
Tekst preuzet iz Novossti