<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Jelena Lengold: Odbrojavanje

Priča

Jedino što se još može uraditi to je upravo to, sviti kolevku u sopstvenom telu i ljuljati se u ritmu uspavanke

06. april 2013, 12:00

Tu je jedna oskudno nameštena soba, orman čija se vrata ne zatvaraju dobro, podne daske koje pomalo škripe pod koracima, pohabani prekrivač na krevetu i zamućeni prozor koji zapravo ne gleda nikuda. Možeš stajati na prozoru do beskraja, ali nećeš videti ništa dalje od susednog zida. Svetlo koje odatle dolazi i koje stvara privid uličnog noćnog svetla, samo je iluzija. Nema ulice, nema svetiljki. Nema nikoga ispod tog prozora, niti je ikada bilo.

Ipak, Marlena stoji kraj tog prozora i gleda u nepostojeću daljinu. Rukama kao da grli samu sebe ili pridržava sopstveno srce da ne izjuri napolje, nekud izvan nje. Ne morate videti njeno lice da biste osetili ono što ona oseća. Sve se vidi već na leđima na kojima svaki mišić pomalo podrhtava kao u groznici. Način na koji je savila glavu govori vam kakav je izraz njenog lica. Prsti koji se grčevito drže za sopstvena ramena ne zahtevaju nikakvo objašnjenje. Telo koje se lagano ljulja napred, nazad, govori više od svega. Uteha ne postoji. Jedino što se još može uraditi to je upravo to, sviti kolevku u sopstvenom telu i ljuljati se u ritmu uspavanke, barem dok je još tišina, dok se ne progovori sledeća reč.

Marlena u sebi broji, kao i uvek unazad od dvadeset. Devetnaest, osamnaest, sedamnaest, dođavola kako me žulja ova cipela, misli ona, petnaest, četrnaest, muva, odakle muva ovde i zašto tako uporno zuji, zašto baš na trinaest, dvanaest, moje je lice tako sablasno u ovom tamnom staklu, deset, okreće se i gleda nekud ispred sebe, devet, osam, više se ne čuje muva, ali zato čuje krčanje sopstvenih creva, dobro je biti gladan i ispražnjen, gipka sam, misli ona i pravi još jedan nesigurni korak napred, udaljava se od onog prozora kao da je tamo bilo nešto što ju je vuklo sebi, ili uplašilo, šest, o bože, šest zaista, nema više nikakvog straha, tu sam, kraj stola, a dobro znam šta se nalazi u fijoci, samo da me ova cipela ne žulja toliko, i da me ne guši ovaj okovratnik, ali sve će uskoro biti gotovo, njena unutrašnja vertikla, koju ona u tom času zamišlja kao neku zlatnu nit, odjednom postaje isprekidana, urušava se u njoj polako, i zajedno sa tom niti urušava se i stub njenog tela, odjednom više ne postoji ništa što bi to telo držalo u punoj visini, pet, oseća kako je nekako ugodno i prirodno klonula ka sopstvenom dnu, ali u isto vreme jedan laki deo nje poleće negde uvis, čini joj se da se razdvojila na dva dela, na to telo koje se ugiba i koje polako gubi sopstveni oslonac, i na jedan vanvremenski deo koji poleće nekud i preti da je napusti, svaki put je tako intenzivno, svaki put je tako stvarno, misli ona, zapravo je lako razdvojiti sebe od sebe, ovo telo koje oseća bolove i čuje zvukove samo je smetnja, četiri, njena ruka otvara fijoku i naglim pokretom vadi revolver, fijoka lagano zaškripi u času kad je zatvara drugom rukom, sve drugo je samo zaglušujući tajac, više nema ni one muve, nema ničega, tri, i iz nekog razloga osmeh prelazi preko njenog lica, pojavljuje se spokoj, svako ko bi se ozbiljnije udubio u njeno lice shvatio bi da je u tom času u njoj postignut konačni sporazum sa samom sobom, sa tom silom koja upravlja njenim pokretima, dva, čuju se koraci odnekud, on ulazi, zadihan i onda naglo zastaje na dva-tri metra od nje, neodlučan da li da krene dalje ili da stane, jedno neizgovorene "Ne!" vrišti na njegovim usnama, pomalo kao da je podigao ruku ka njoj, ali sve je u tom svedenom pokretu, usne mu ostaju neme, jedan, njena se ruka podiže do čela u času kada on napokon napravi korak ka njoj, ali sve to ostaje u senci glasnog, preglasnog praska i svet se ruši, poslednji čin ironične pravde skida joj sa noge onu cipelu koja ju je žuljala, u času dok pada na pod.

Tako ostaju kao zaleđeni, ona, sklupčana na podu i on nadvijen nad njom dok se zavesa spušta. Sekund iza toga prolama se aplauz i oni su sami iza zavese.

Pre no što se zavesa ponovo podigla, on je brzo ljubi u ledene usne i šapuće joj: "Svaki put mi stane srce". Onda ustaju, drže se za ruke i osmehuju se širokim osmesima na sredini pozornice.

Preuzeto iz NIN-a uz dozvolu autorke