Ima mnogo načina na koje radoznali turista može posjetiti Bosnu i Hercegovinu u godini kada se obilježava 20 godina od početka rata. Postoji uobičajena opcija leta do Sarajeva, ili se može ići preko Hrvatske, što košta manje, a usput se može baciti pogled i na Jadransko more. Ili, kako sam nedavno otkrila, u ponudi je i nešto što se zove “politička tura”, putovanje koje, prema tvrdnjama organizatora, garantuje uvid u aktuelnu situaciju iz prve ruke.
Pored putovanja u “Libiju – poslije revolucije", Sjevernu Koreju, Etiopiju i Gruziju, postoji i opcija da posjetite “Bosnu & Srbiju" (sa ampersandom kao da je u pitanju neki komični duo). Planiran je ručak u planinama iznad Sarajeva, odakle je grad granatiran u paramparčad, piknik na putu u Srebrenicu i večera sa ljudima koji su preživjeli genocid, plus obilazak nekadašnjih linija fronta autobusom. Planirana je i ekskurzija do Mostara, mog rodnog grada, gdje ratni turisti bez sumnje stoje na liniji razdvajanja, sa lokalnim vodičem koji im govori “ova strana je muslimanska, a ova hrvatska". Tokom posjete Parlamentu BiH, lokalni političari govore o tekućoj političkoj krizi kao o nastavku rata iz 90-ih, koji je takođe proizvod prethodnih ratova vođenih u regiji, i koji će vjerovatno biti prethodnik mnogih budućih ratova.
Zamišljam turiste kako, lakši za 2,400 funti nakon devetodnevnog putovanja po regiji, gdje su slušali horor priče uz ručak, piknik ili večeru, i na kraju, na letu kući, osjećaju olakšanje tokom obroka u avionu koji ne prate priče o cikličnim sukobima.
Ovogodišnja premijera filma Angeline Jolie u Zemlji krvi i meda, koji je snimljen ubrzo nakon posjete ove holivudske zvijezde Bosni 2010. godine, čini se kao poduhvat slične vrste. Vjerovatno zgrožena nad ratnim strahotama i nepravdama u poslijeratnoj BiH, Jolie pakuje klišee koji stavljaju zemlju i regiju u kategoriju “beznadežnog slučaja”.
Izuzev hvale vrijednog ukazivanja na uglavnom ignorisanu stvarnost ratnih kampova u kojima su silovane žene, Jolie prikazuje svog glavnog junaka Srbina kao neodlučnog zločinca sa dominantnim ocem kojeg je pokvarila istorijska etnička mržnja, koja se tako često pripisuje svim Jugoslovenima.
U neshvatljivoj sceni, muslimansku bebu baca kroz prozor njegovatelj izvan sebe od straha zbog nasilnog upada srpskih snaga. Poruka filma, koja odražava opšte mišljenje o Bosni i Hercegovini, je jasna: ljudi ovdje, ako nisu ubijeni na početku svog života, bivaju zarobljeni u krugu nasilja, njihova sposobnost da vole jedni druge je svedena na nepovjerenje, gorčinu i sadizam, koji za rezultat imaju samo još više nasilja za buduće generacije.
Tužno je da nakon 20 godina, Bosna i Hercegovina još uvijek nema ništa drugo do oznake “ratom porušena” i “nesrećna”. U jednom od mnogobrojnih članaka napisanih nakon premijere filma stoji da nas je Angelinin film “vratio na kartu”, kao da je, kao kod djeteta željnog pažnje, sve bolje od ignorisanja. Za neke zemlje, koje su bile dovoljno sretne i sposobne da krenu dalje, rat postaje dio njihove istorije, sa drugim događajima koji prave hronološki niz, ostavljajuću rat u prošlosti. Ali u slučaju Bosne i Hercegovine, nije bilo Feniksa koji je se digao iz pepela – umjesto toga, svakodnevno pasionirano prepričavanje neizmjerne patnje u kombinaciji sa međusobnim optuživanjem i političkim i ekonomskim nefunkcionisanjem, dovelo je do toga da je istorija Bosne i Hercegovine kao par cipela od cementa koje njeno stanovništvo mora nositi.
Nekompetentne i korumpirane strukture vlast – beskrupulozan pravosudni sistem, visoka nezaposlenost i ispolitizovan obrazovni sektor, između ostalih problema – kao i pretjeran naglasak na religijskoj i nacionalnoj pripadnosti, ostavljaju malo mjesta onima koji su zainteresovani za progres i istinsko pomirenje. Pozitivni znaci, kao što su pokušaji formiranja političkih stranaka koje se zalažu za vladavinu prava i multietnički suživot suviše su često zasjenjeni šovinistima čija retorika ulazi u sve pore života.
Kao što kaže jedna balkanska izreka: "Kad svi kažu da si pijan, bolje ti je da legneš i da se valjaš po podu." Možda je ovo slučaj samoostvarujućeg predskazanja. Ako političari Bosne i Hercegovine ne čine ništa da promijene svoju nacionalističku retoriku i percepciju da su ljudi u BiH puni mržnje i željni rata, tvrdnja da je jedina iskra koji svijetli nakon 20 godina ona etničke mržnje, mogla bi se pokazati istinitom.
Tekst preuzet sa The Guardian. Za BUKU prevela Milica Plavšić.
