Dušan Jokić, pored toga što je jedan od osnivača Antikulturnog teatra Alija Sirotanović iz Banjaluke, on je i profesor istorije i student postdiplomskih studija istorije umjetnosti u Beogradu. Nestalno je zaposlen. Otkrio nam je da je u svom životu radio sve, od pogrebnog preduzeća, turističkog vodiča, sekretara u rudniku do profesora, a u svim tim poslovima i društvu koje ga okružuje pronalazio je inspiraciju za tragikomediju kojom se bavi kroz ovaj netipični teatar.
Za portal BUKA govori o radu ATK-a, mladim ljudima, tragikomičnosti društva u kojem živimo i drugim temama.
Recite nam nešto više o Antikulturnom teatru Alija Sirotanović. Kad je osnovan teatar, koliko ima članove i koliko ste do sada uradili pozorišnih komada?
Antikulturni teatar Alija Sirotanović osnovan je 2003. godine, a ideja o osnivanju teatra je potekla od dvojice tadašnjih studenata, a danas profesora istorije – mog prijatelja Dubravka Galešića i mene. Često smo sjedili u bifeu na Filozofskom fakultetu i uz pivo smo razmišljali kako da situaciju u kojoj se nalazimo, probleme koji nas tište i pritišću, nezadovoljstvo koje osjećamo prenesemo neprolijevajući krv. U šaljivim tonovima, oformili smo neformalnu družinu koja će zabavljati ljude, ali i držati im čas iz društva. Trenutno je u rad teatra uključeno šest članova, a od njih, trojica su stalna postavka, a ostali su stalni saradnici sa AKT. Tokom svog rada, imali smo mnogo nastupa na različite teme, ali izdvojio bih kabare „Neko nas posmatra“, u kojem smo kroz skečeve prikazali situaciju u društvu u kojem živimo.
Komadi koje Vi radite su tragikomični i ukazuju na probleme koji nas okružju. Koje teme su za Vas najinteresantnije, odnosno, koji problemi su najalarmantniji?
Iako svi misle da smo mi šaljivi i komični, mi zaista jesmo tragikomični. Kad govorimo o temama koje obrađujemo kroz skečeve, kao profesoru istorije najinteresantnije su mi mitologije o istoriji. Mi od svega pravimo neku mitomaniju, od sirotog Marka Kraljevića pravi se super heroj, bitke su predstavljene kao fudbalske utakmice, a od zločina se pravi aukcija žrtava. Pored toga, interesantni su mi problemi mladih, posebno nezaposlenost te populacije, jer sam i sam bio u takvoj poziciji. U biti, sve društvene pojave, sa naglaskom na socijalnoj situaciji, koje u sebi imaju elemente koji bi se mogli predstaviti na tragikomičan način nama su interesantne.
Kako publika reaguje na Vaš rad, odnosno prepoznaje li svoje probleme u Vašim predstavama?
U većini slučajeva, oni koji gledaju naše nastupe prepoznaju sebe i svoje probleme u našim skečevima, ali mislim da ih još uvijek to ne dotiče. Postoji pozitivna reakcija, ali u ljudima se još uvijek osjeti strah i učahurenost našeg mentaliteta. U svakom slučaju, bitno je da kod publike osjetimo da smo postigli ono što smo htjeli i da ljudi ovdje na slične skečeve isto reaguju kao ljudi negdje vani. Bitno je da ne pravimo „crnjake“ koji će ljude bacati u depresiju, nego se ljudi ipak mogu nasmijati, pa čak i nad svojom često teškom sudbinom.
Da li su građani spremni da čuju ono što se oko njih događa ili su više zainteresovani da budu u neznanju i prepušteni letargiji?
Kod nas je prisutan veliki broj neobrazovanog stanovništva, a to je uzrokovano mentalitetom i okruženjem i na osnovu tih parametara se razmišlja i stvaraju se pogledi na svijet. Ta osoba može imati završen fakultet, ali to ne znači da ona nije „zatucana“. Treba napomenuti da njih dotiču problemi, ali oni neke druge stvari postavljaju u svoj fokus, pa čak će im u jednom trenutku biti bitnija dešavanja u Siriji od činjenice da nemaju šta da jedu. Čini mi se da ljudi na neki način nisu spremni na istinu, jer istina boli.
Kako kometarišete mlade ljudi koji ne mijenjaju ništa u svojoj okolini, na sceni su nezaposlenost i besparica, dok omladina sjedi po kafićima ispijajući kafe?
U našem jedinstvenom slovenskom prostoru svi imamo problem sa nepostojanjem dovoljne količine kritične svijesti. Nismo u stanju ni da sami pogledamo u ono u čemu smo griješili, ili ako ljudi kritikuju, to rade bez imalo promišljanja. Potrebno je da razgovaramo, da otvaramo kulturu dijaloga u različitim slojevima društva, a ne samo da se svađamo. Ali umjesto da se nešto radi na tom planu, narod kod nas sjedi i kritikuje, ali samo po kafanama i kućnim sjedeljkama. Onima koji tako kritikuju poručujem samo jedno: uradi nešto javno, napiši, izađi na scenu, kaži šta imaš, pa ću te i ja saslušati, jer drugačiji govor nema efekta. Ja radim u školi i kod djece primjećujem usko razmišljanje. Kod njih se u ranom periodu života stvara stav – neka je meni dobro, a kako je drugima, to me ne zanima.
Koliko su današnje vladajuće političke elite kod nas spremne da saslušaju, prihvate ili razumiju drugačije mišljenje. Čini se da je kod nas zastupljen stav „ili si sa nama, ili protiv nas“?
Prije svega, treba reći da su naše političke elite otpaci jednog sistema koji je bio na našim prostorima, onaj korov koji je ostao. Oni nisu spremni na razumijevanje drugačijeg mišljenja, jer uopšte naša svijest nije spremna na to. Naravno, ne moraš ti to drugo voljeti, čak ni podržavati, ali moraš saslušati i pustiti ga da opravda svoj stav, sve dok ne pokuša da ti ugrozi bezbijednost. Kod nas se sve ono što je drugačije odbacuje, ali to je pogrešan stav. Posmatrajući društvo kod nas, može se primijetiti da u narodu ne postoji vrlina sredine, postoje samo krajnosti kojima ona aristotelovska sredina uvijek izmiče.
Koliko se kod nas pažnja građanstva skreće sa egzistencijalnih problema na imaginarne, na primjer veći problem od gladnog stanovništva predstavljaju odnosi između Sarajeva i Banjaluke?
Mi se strašno volimo zamarati nekim nebitnim stvarima. Kod nas je popularno na slavljima i okupljanjima pričanje ko koga zaustavlja u razvoju, ko je „bolji“ ili „uticajniji“, neuviđajući da je potrebno da se te granice koje su vještački postavljene razbijaju, jer ovo je jedan isti kulturološki prostor i svi pričamo istim jezikom. Evidentno je da nacionalni sukobi utiču i na ekonomiju i dok je tako, ovaj prostor neće doživjeti neki bitniji uspon. Naravno, svako treba voljeti svoju zemlju, ali uz to se treba postaviti pitanje koliko ta zemlja voli mene, šta mi pruža. Kod nas se ne vidi da se mladim, obrazovanim, ljudima dovoljno pruža, da ih njihova zemlja dovoljno voli.
Na čemu trenutno radite, kakvi su Vam planovi kad je teatar u pitanju?
U okviru AKT-a, u Banjaluci planiramo odraditi nekoliko nastupa, a redovno gostujemo u Zagrebu i jako nam je drago na toj saradnji. U planu imamo i gostovanja u BiH i zemljama regiona. Stalna aktivnost teatra je rad na osnivanju humoristične scene po kojoj bi Banjaluka mogla biti prepoznatljiva. Ukoliko budemo imali uslova, voljeli bismo da se što više mladih ljudi uključi u rad ove scene.
Razgovarala Maja Isović
