Pobjednička priča konkursa :Ostajem ovdje

Pobjednička priča konkursa :Ostajem ovdje

Piše: Bahrija Nikolić

„Ostajte ovdje!...
Sunce tuđeg neba
Neće vas grijati k’o što ovo grije;
gorki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije“

Rođena ovdje,ostala ovdje i ne kajem se.Ovdje je sve moje.Iako više nema nekih dragih ljudi ,ostale su uspomene koje naviru svaki dan kada prođem svojom malom čaršijom.Ne dozvoljavam sjećanjima da izbljede.Želim samo izbrisati četiri tužne godine koje mi s vremena na vrijeme izazivaju bolan grč u stomaku.

Ako želim izazvati sjećanja iz mog toplog ,ušuškanog djetinjstva,uveče,u našoj pekari kupujem vruće kifle i kuham kakao.Taj miris vraća me u u vrijeme osnovne škole.Mama bi ustala rano i pravila nam doručak.Škiljeći na jedno oko,pospano,vidjela bih svjetlo u hodniku,a kroz pukotine na vratima dopirao bi miris kakaa.Onda bismo doručkovali,mama bi nas ispratila u školu i dočekala s ručkom.Volila sam kad uđem u haustor nagađati, po mirisima, šta bi to moglo biti za ručak.

A,tek Usora,naša rijeka.Tu sam provodila dio svog djetinjstva,naučila plivati i učila svoju djecu da plivaju,koji su se kao i ja vezali za nju.Privlačila nas je kao magnet i bila najljepša rijeka iako je rijetko bila čista i bistra.

I danas ,uporno,idem tamo.Sjedam ispod vrbe gdje sjedi naša mladost i prisluškujem.Slušam i pitam se o čemu će oni jednog dana pisati i čega će se sjećati.

Ne želim otići  i nositi uspomene sa sobom.U moj kofer ne mogu stati dvije pekare,dvije slastičarne,dva kafića,moja Usora,moj park ,moja škola,moje korzo i naposljetku moje lipe.Ne žćelim da se sjećam mirisa lipa.Hoću da me uživo opijaju svojim mirisom.Kada nekome opisujem svoj grad ukratko kažem da živim u jednom velikom parku.

Ljeti,kada su velike vrućine ,u ponoć izlazim sa mojom polovinom,najboljim čovjekom na svijetu,držimo se za ruke,uličarimo i pričamo o prošlosti.I svi vi ,dragi moji prijatelji,budete pomenuti po ko zna koliko puta.Vi ste tu.Niste otišli.Želim da vjerujem da će sve,opet,biti kao nekada,da ćete se vratiti i da će sve biti kao što je nekada bilo.Znam da je to utopija,al’ baš me briga.Ovako mi je ljepše.

Ovdje sam upoznala ljubav svog života,rodila naše dvije male kopije,stvorila dom ,porodicu i kao kvočka ljubomorno ih čuvala ispod svojih krila.To je naša oaza okružena ovom pustoši.Tu pronalazim svoj mir.Tu njegujem našu ljubav,tu sam našu djecu hranila ljubavlju,poštenjem,iskrenošću,čestitošću,dobrotom i uspjela sam odnjegovati dva predivna,mirisna cvijeta koji su danas odrasli ljudi i koji se danas pokušavaju snaći i opstati u ovom okrutnom svijetu.

Volim naš mali stan i naša vrata.Na njima piše :“U ovu kuću svi unose radost,neki kad uđu,neki kad izađu“Svi koji uđu kažu da u zraku lebdi nešto ,nešto što ih ispunjava nekom toplinom,a ja se zadovoljno smješkam.Znam koliko truda je uloženo u tu toplinu,s koliko ljubavi je kupljena svaka sitnica i s koliko otvorenog srca su primani svi koji su tu dolazili.

Naša djeca su bila centar našeg svijeta .Bavila sam se njima kao malo koja majka.Moja druga polovina je često ostajala bez ručka,jer sam u zanosu igrajući se sa djecom ispod stola zaboravljala na vrijeme .Pravila sam im gradove od kutija cigareta,šatore od posteljine,heklala za barbike odjeću,vodila ih na Usoru,u kino, park, učila ih kako se prelazi ulica. U ratu sam im uz svijeću čitala“Magareće godine“ i kroz svu tu igru učila ih da budu dobri  i pošteni ljudi.

Zahvaljujući čvrstoj i stabilnoj porodici ,prošli smo kroz rat puno lakše od mnogih ljudi,jer u tom ludilu mi smo bili srećni iza svojih vrata.

Slušam svoje prijatelje koji su otišli daleko odavde ,kako je tamo sve lijepo .Djeca uče jezike,sviraju razne instrumente,treniraju sportove,putuju na Havaje,na Kubu,idu u Diznilend.Slušam i na trenutak im zavidim,ali samo na trenutak.Onda se sjetim da oni moraju voziti svoju djecu u školu,vraćati ih ,brinuti da ih neko ne ukrade,ostavljati  ih zaključane u kući da bulje u televizor ili igraju igrice na kompjuteru i da njihova djeca imaju sve,a nemaju ništa.Nemaju slobodu igranja u dvorištu bez nečijeg nadzora.Nemaju slobodu da odlutatuju malo dalje od svoje kuće,a da se ne moraju javiti.

Kada dolaze otuda,moji prijatelji ponosno pričaju o svojim bazenima,alarmima,vratima na kojima ima bezbroj brava,a ja ih blijedo gledam i pomislim koliko smo puta spavali otključani.Uveče ,kada legnemo,zapitamo se da li smo zaključali vrata.Mrsko i jednom i drugom.Okrenemo se svako na svoju stranu i zaspimo slatkim snom pravednika.Ujutro,naravno,otključano.Mi i sada ostavljamo ključ ispod otirača,komšije nam zalijevaju cvijeće dok smo na odmoru,kuća je po cijeli dan nezaključana i u nju se ulazi bez zvonjenja i kucanja.

Kada je počeo rat,počela sam jedan ritual koji i danas upražnjavam.Uveče kad bih legla,misleći na sve ljude koji su morali otići iz svojih kuća,ljubila bih svoj jastuk i bila zahvalna što sam u svom krevetu,pokrivena svojim toplim jorganom i što pored mene diše neko koga beskrajno volim.
Radost je govoriti i slušati svoj jezik.Zar da odem tamo negdje,pa da me Oprah Winfrey uči kako da nekoga volim,kako da vodim ljubav,kako da pospremim svoje ladice i ormare,kako da se igram sa svojom djecom....Neka,hvala.Ne želim da gledam nihove vještačke osmjehe,njihove vještačke zube i njihove lažne suze.Ne želim da budem dio njih.

I tamo se mrze,samo na drugačiji način.I tamo se vara ,krade i ubija.Tamo je puno više razvrata nego kod nas.Oni ne znaju šta je sreća,šta je toplina svog doma i šta je porodica.

Na kraju,vraćam se na početak i stihove Velikog Alekse Šantića.

Ostajem ovdje u inat svemu u zemlji u kojoj sam se rodila,u zemlji od Vardara pa do Triglava dijeleći ljude na dobre i loše.

Blog autora

Nagrađena priča na konkursu

Komentari na tekst (10)
Ana
Objavljeno:
Prica je dobra i odgovara u potpunosti ideji konkursa:) Ipak, ja sam kosmopolita:))))))) volim svoje, a u meni ima sirine i za nesto drugo, prvobitno tudje sto vremenom postaje manje il vise moje:) volim da ucim strane jezike iako to u pocetku nije lako, kasnije je osjecaj predivan:)
Objavljeno:
Predivna prica sa puno topline i ljubavi.Izmamila mi je suze na lice.Rat nam je svima uzeo najlepse godine zivota a mnogima i citave porodice pa i familije.Kome je to bilo potrebno?Da li nam je sada bolje u zasebnim drzavama?
Objavljeno:
Predivna prica, izmamila mi je suze. Zasto je sve ovo bilo potrebno?
Objavljeno:
"I tamo se mrze,samo na drugačiji način.I tamo se vara ,krade i ubija.Tamo je puno više razvrata nego kod nas.Oni ne znaju šta je sreća,šta je toplina svog doma i šta je porodica." - E eto samo mi u Bosni znamo šta je dom i porodica. Gluposti. Ovo je za pobjedu samo u kategoriji naiva.
Objavljeno:
divna prica tacno je sve tako!kao da ga je pisala moja mama!:(
Objavljeno:
Svako dobro.Lijepo,jasno ispricana prica.
Objavljeno:
Raduje me vasa prica-lijepa i topla-jasna sellam
x
Objavljeno:
Dom koji je ispunjen ljubavlju i paznjom prema ukucanima doprinosi i zajednici sa svojom harmonijom i cestitke autorici clanka obavezno na nagradi
Objavljeno:
ovo je predivno....Svaka čast....*______*
Objavljeno:
Svaka cast!

Tekst koji je sve rekao .. ali nazalost govori i o tome kakav to svijet zivi u BiH danas je da niko ovo nije prokomentarisao a svaki dan komentarisu rat koji je davno prosao, nacionalizam i slicne gluposti...

Sve najljepse Bahrija tebi i tvojoj porodici
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.