Ima ovdje kod nas preko bare jedan dida (rodom Slavonac i stari emigrant) koji se odaziva na ime Džo. Ne znam da li je to “previklano” od Jozo ili Jovo. Nije ni bitno. Kad god neko spomene didu, ja se automatski sjetim Hendrixa. A ko ne bi? “ Hey Joe” je bio veliki hit, onomad, za mog vakta.
Kad smo mi, prve ratne izbjeglice, počeli naseljavati najdemokratskiju zemlju na Svijetu, Džo je već im’o oko 40 godina staža bivstvovanja u njoj. On i njegova “baba” uspjeli su od svojih jadnih crkavica, radeći i po dva posla, odgojiti dva sina, omogućivši im pri tome i visoku naobrazbu.
Nisu se puno družili sa “našim” svijetom, nije ga puno ni bilo, jednom mjesečno bi se okupili u crkvici pa bi poljski il’ ruski pop držao im mise… il’ to bijahu službe, ne mogu sa sigurnošću da kažem. Uglavnom, gledali su, što bi se reklo, svoja posla i živjeli jedan sasvim normalan život.
A onda se balkanski val zatalas’o i maltene pola Bosne osvanu u Americi. Da je dida Džo uhvatio zlatnu ribicu koja ispunjava želje, mislim da to nikad ne bi zaželio, ali bi mu to bila velika greška. Ako je u početku i bilo neke sumnje, sad se već sa sigurnošću može reći da je didi rat u bivšoj Jugoslaviji baš dobro doš’o. Finansijski. Ne… nije on bio ratni profiter, daleko od toga. Nije on šverco' ni humanitarnu pomoć, niti se vratio u demokratski oslobođene domaje i otadžbine i pokupov’o državna preduzeća budzašto. Nije se čak ni učlanio ni u jednu stranku pobjednicu. Pa šta je onda ?!?!
Pa…čovjek suši meso i okreće jaganjce i prasiće. Kad se uželiš dobre slanine, suvih rebara, peka, kobasica, kulena i ostalih mesnih prerađevina, “okreneš” didu i ostalo je njegova briga. Nekad davno, on je uspio da kupi kuću sa okućnicom (tada u to vrijeme) bogu iza nogu ili kako to nekad naš svijet voli reći – u vukojebini. S vremenom, onkraj osamdesetih, počeo je trend u Amerikanaca da bježe iz centra grada u prirodu, u divljinu, za komad svoje privatnosti. (Privatnost je ovdje sveta riječ.). I tako su oko njegovog imanja nikle sve same milionske vile i ovdašnji bivši stanovnici balkanskog poluostrva po cijeli dan glavu razbijaju vječitim diskusijama na temu koliko danas tačno vrijedi njegovo imanje. Isto tako, ti jebivjetri, kojima je najviši domet onomad bio ekskurzija do Sarajeva, rugaju se sirotom djedu kako brka jezike i kao ilustraciju navode uvijek jednu te istu (ona im je najsmješnija) rečenicu:
- Pokvarila mi se kara! (izrekao je on jedared misleći pritom na svoj “car” oldsmobil, koji nikako nije htio da upali tog dana).
Isto tako, Džo ne gleda kome suši meso i koje meso. Biznis je biznis. Ovo je Amerika, gospodo. Tako se u njegovoj pušnici opet kreirala mala Jugoslavija. Ima tu srpskih kobasica, hrvatskih kulena, bošnjačkih sudžuka itd… Poznat je slučaj kad jedna mušterija nije htjela da njegove, iznenada nacionalno osviještene, svinjske peke budu u istom redu sa sudžukicama, pa je jadni Džo mor’o da izvrši humanitarno preseljenje istih s jednog kraja na drugi.
No, da ne duljim puno, neki dan zazvoni telefon i s druge strane odmah prepoznah glas djeda koji me izvijesti da su 4 table slanine gotove za “pikap”. E sad, postoji jedna druga stvar glede & unatoč našeg glavnog junaka. Naime, on i njegova bolja polovina su jako usamljeni. Žive (ako se izuzme rad oko pušnice) pravo penzionerski i svaki posjet ih obraduje i niko se ne može iskobeljat’ bez dobrog sata razgovora. Ne bi to samo po sebi ni bilo previše teško, da dida ne ponavlja samo jedno te isto svaki put. I niko nema srca da mu to kaže. Jebiga, ćuti i slušaj. Sjetiš se samo da i tebe može zadesiti ista tak’a nafaka.
I isticao je taj najduži sat i taman je on (držeći u ruci moj ček za slaninu) završav’o priču kako mu je jednom neki Rus isplatio čekom koji je kasnije “baunced in benk” (usput ti ‘nako indiskretno dajući na znanje da drugi put poneseš keš) kadli, ničim izazvan, dida promijeni temu razgovora, pa mi reče:
-Zorane…ti nisi čist?!?!
Nastade muk. Čak je ( mog’o bi se zaklet’) i njegov vjerni ker prest'o lajati iznenađen novonastalom tišinom. Uh…na šta stari asocira??? Čekaj malo…nisam ni ja za bacit’ u ovoj igri. Nekad smo ja i moj drug Sanel znali dobro se napit u kafani, pobjeđujući druge parove u igri asocijacija.
Dobro…mislim se u sebi…sasvim je moguće da mi je kosa masna. Pa onda opet…znam da imam perut, ali nije valjda da to stari (od preko 80 godina) uočava bez naočala. Nisam se ni obrij’o…morebit na to misli. Ne znam da li da spustim pogled dole prema majici. Pili smo vino maloprije u njegovoj šupi, pa reko' da se nisam polio. A onda mi pade na pamet…
Jebem ti…to on sigurno misli na moje mentalno stanje. Moram priznati da nisam baš svoj. Okolina me poodavno podazrivo gleda ispod oka. Znam se, kad malo popijem, zanijet’ pa svašta izgovorim. Par puta sam čuo od drugova da me prati glas…k’o da sam malo munjen...onako, drugačiji od svih ostalih.
I taman da zaustim…da mu kažem da to nije baš tako kako izgleda, a on opet progovori :
- Nisi čist….mislim…otac ti je Srbin, a majka Hrvatica…ili ono bi obrnuto, mater ti Srpkinja, a ćaća Hrvat…je li tako?
- Idi dide u kurac krasni – htjedoh mu reći, al’ me kućni odgoj zaustavi u posljednji čas. E baš mi je laknulo. Ja ‘vamo mislim na najgore, na moju higijenu i mentalni sklop, a siroti djedica se raspituje oko mog nacionalnog pitanja.
-Nisam dide čist – odgovaram mu tapšući ga po ramenu – nisam čist, a i volim što nisam. Kamo sreće da sam k’o Prnjavor il’ Subotica, pa da kroz mene teče dvadesetak nacija odjedared.
