Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, učio Bobi Rudija da gleda na sat. Čekaj, čekaj, rekoh ja, kakvi sad Bobi i Rudi? Dosta je bilo islamofobije u mojoj kafani, na to će Kožo, od sad je ovo multikonfesiofobna kolumna. I bit će vicevi o Bobiju i Rudiju. Dobro, složih se ja, ali Bobi i Rudi su Robert i Rudolf, davno zaboravljeni junaci bolno tupavih humorističkih rubrika zagrebačke predratne štampe, to je glupo. Što ne bi bili iz Sarajeva? Ne može, nema više u Sarajevu glupih Hrvata. Okej, pomirih se ja, učio Bobi Rudija da gleda na sat. Šta ba učio Bobi Rudija?, blenuo Kožo. Pa vic, rekoh. Ah da, vic.
Elem, učio Bobi Rudija da gleda na sat: kad je mala kazaljka na jedan, a velika na dvanaest, to znači da je jedan sat. A kad je velika na šest, to je pol dva. "Isto je i kad je mala na dva, tri, i tako sve do dvanaest. Kad je mala kazaljka, recimo, na sedam, a velika na šest, to je pol osam, kužiš?" Rudi klimne glavom, pa Bobi odluči da ga testira: "Koliko je sad sati?" A Rudi zbunjeno gleda gdje obje kazaljke stoje kraj brojke deset: "Čekaj, još se ništa ne zna."
Gledanje na sat, poput vezivanja pertli, jedna je od onih vještina čijim se savladavanjem djeca iniciraju u svijet malih ljudi, pa nije čudo što je točno vrijeme jedan od popularnijih vicevskih žanrova, od onoga Rudijevog "Hajde ti podijeli dvadeset tri sa pedeset pet!", do onoga plavušinog "Jest sad, sto sati!" Ljudi što ne znaju gledati na sat savršeni su stoga za manipulaciju: oni ne znaju koje je vrijeme došlo i ne znaju da je posljednji trenutak, pa im je, primijetili ste, vazda pet do dvanaest. Kad god ih pitaš koliko je sati, oni kažu "pet do dvanaest".
Tih beskrajnih pet minuta, najdužih u historiji, prostor je kojim suvereno vladaju Čuvari Vremena, oni što veliku kazaljku drže na jedanaest i godinama ljude plaše strašnim podnevom. Takvih ima svugdje gdje ljudi ne znaju gledati na sat. Koliko je sati?, hajde ti podijeli jedanaest i pedeset pet!, znači pet do dvanaest?, ja, pet do dvanaest!, ko je to reko?, reko predsjednik. Reko Dodik, reko papa, reko biskup, reko patrijarh. Reko reis.
"Nije isključeno da nam se opet sprema progon", kaže tako reisu-l-ulema Mustafa Cerić u intervjuu agenciji Anadolija. "Nije isključeno da neko negdje, mimo našeg znanja, priprema da nas ponovo istrijebi sa Balkana, odnosno iz Bosne."
Ključne su reisove riječi - "mimo našeg znanja". To je, naime, onaj prostor neizvjesnosti između brojke jedanaest i dvanaest na satu, prostor "mimo našeg znanja", dakle - prostor neznanja. I vrijeme posljednjeg trenutka: vazda je pet do dvanaest. Držanje ljudi u tom prostoru i vremenu – "mimo njihovog znanja" – sama je suština umijeća vladanja.
Reis je stvar objasnio vrlo precizno. "Ponavljam, ne isključujem mogućnost pokušaja da nas se istrijebi", nastavlja u rečenom intervjuu, "i ne smijemo imati zastupnike koji nisu spremni žrtvovati svoje vrijeme, zdravlje, imetak, pa i svoj život, da bismo se sačuvali. Jer sve dotle dok ne budemo imali takve zastupnike, koji će stalno bdjeti nad našom sudbinom, odnosno imati mnogo znanja, sposobnosti i mnogo osjetljivosti da nas informiraju, obuče, educiraju i ujedine – nama će uvijek prijetiti mogući genocid."
Valja se pokloniti einsteinovskom geniju izvrnutog vremena i prostora: ne prijeti Bošnjacima genocid dok ima onih koji bi ih ubijali – jer nikad "nije isključeno da neko negdje, mimo našeg znanja" to ne priprema – već genocid prijeti sve dok nema onih koji bi ih od toga čuvali, dakle "bdjeli i informirali ih, educirali i ujedinjavali". Ima li u Bosni takvih?, pita se sad već prestravljeni Bošnjak? Sreća pa ima.
"Ja ću i dalje nastaviti raditi za islam. Za svoj narod i za svoju Bosnu, i svoju Hercegovinu", toplo se preporučuje reis. "One koji su mislili da je završetak mog drugog mandata kraj, želim izvijestiti da je ovo tek početak mog rada na ove tri vrijednosti za koje ja živim. To su islam, bošnjački narod i moja Bosna, moja domovina… Nikada se neću smiriti, dok god hodam na ove dvije noge. Dok u meni ima duše, ja ću širiti misiju islamske etike i morala, i biti ponos i dika mom narodu, koliko moj narod to htio da primijeti."
Bošnjaci mogu odahnuti. Ako i nije isključeno da "netko negdje, mimo njihovog znanja, priprema da ih ponovo istrijebi sa Balkana" - a nikad nije - bogami je itekako uključeno da je netko negdje "spreman žrtvovati svoje vrijeme, zdravlje, imetak, pa i svoj život, da bi ih sačuvao". Bošnjačkom narodu na znanje i ravnanje, dakle, hm, mimo njegova neznanja. "Koliko htio da primijeti".
Sustav funkcionira besprijekorno, jer tako postavljena formula podrazumijeva da prijetnja Bošnjacima i islamu nisu oni koji prijete Bošnjacima i islamu, već oni koji prijete ljudima koji Bošnjake i islam od njih čuvaju. Izgleda komplicirano, ali nije: takve je neprijatelje lakše locirati, jer oni ne planiraju apstraktni progon, već kritiziraju konkretnog vođu, u ovom nesretnom slučaju – reisa. Ako pak u kritici reisa ne vidite prijetnju, i ne znate zašto bi ti ljudi bili islamofobi, to samo znači da im je podmukli plan uspio. Jer oni to – podsjećam – rade "mimo vašeg znanja".
Znači li to da prijetnje nema, i da nema islamofobije?
Naravno da ne znači. Pišem iz kulture koja je kronično islamofobna, koja se panično boji munare i ezana, koja papi šalje "molitve suprotive Turkom" čim se u lipnju u Zaostrogu pojavi prva sarajevska registracija, kojoj se i od svakog muslimana poklonjenog prema Meki odmah paranoično pričinjava Al Qa'ida, a od svake žene pod maramom bombašica-samoubojica.
Pišem, naime, iz kulture koja nas uči upravo to: kako "nije isključeno da neko negdje, mimo našeg znanja, priprema da nas ponovo okupira, poturči i islamizira". I kako će nam muslimanska sablja visjeti nad vratom "sve dotle dok ne budemo imali takve zastupnike, koji će stalno bdjeti nad našom sudbinom, odnosno imati mnogo znanja da nas informiraju, obuče, educiraju i ujedine".
Koji nas, ukratko, drže trajno mobilizirane u onom prostoru između brojki jedanaest i dvanaest, u pet do dvanaest prije islamske revolucije, dakle u pet do podne-namaza.
Pet do dvanaest, naravno, nije, ali mi to ne znamo, kao što ne znamo ni tko su i gdje ti „neki negdje" što nam rade o glavi. Kako bi rekao Rudi, "još se ništa ne zna".
Ili, što reče reis kad su ga pitali koliko je sati: "To je mimo našeg znanja".
Tekst preuzet iz Oslobođenja
