Odrasla sam u porodici u kojoj se djeca ne tuku. Da je to iznimka od općeg pravila kulture nasilja prema najbližem i nejakom, saznala sam ispred obdaništa. Otac je, mučki, sistematski, ogromnom šakom, koja je u mom sjećanju rasla kao malj, tukao dječaka, koji se u mom sjećanju vremenom smanjivao i nestajao pod tom neumoljivom, nemilosrdnom muškom šakom. Ne sjećam se zbog čega se to desilo. Naravno da se ne sjećam zbog čega se to desilo. Ne sjećam se zato što nema razloga na ovom svijetu zbog kojeg bi ljudskom biće imalo, pa zloupotrijebilo nad bespomoćnim, toliku silu i moć. Ono čega se sjećam je da su učitelji i roditelji, okupljeni ispred obdaništa, mirno posmatrali kako se teška šaka zaustavlja na dječijem tijelu, kako ga savija i lomi. Ono što ne mogu zaboraviti je da je to trajalo duže od vječnosti, da je gomila odraslih, sposobnih i „normalnih“ ljudi stajala kao ukopana, bez i jedne riječi protesta.
Ne mogu zaboraviti ni poseban sadizam kojem sam tom prilikom svjedočila: nasilnik djetetu nije dao plakati. Što je više jecalo dijete, koje se pred našim očima lomilo i kidalo na cesti, to jači su bili udarci, kao da je u njemu htio zatući pravo na bol. Kada je, nakon čitave vječnosti, batinaš izdovoljio silu na petogodišnjem djetetu, svi su se povukli svojim poslom. Muklo je jecalo dijete, ljudi su gledali svak na svoju stranu. Toga su se dana ljudi mog djetinjstva podijelili u tri grupe: jedna je s užitkom prepričavala scenu. Kod svojih kuća, takvi su mlatili žene i djecu, a ako nisu mlatili i trali, živjeli su želeći i sanjajući da to čine. Ostali su šutjeli. Voljeli bi da „to“ nisu vidjeli. Šutnja se razlikovala: jedni su šutjeli iz straha a drugi iz stida. Stid je ove druge činio boljim ljudima, u njihovom osjećaju svijeta. Moguće je da su i bili bolji ljudi. Ja to nikada neću saznati – vidjeli su i jednako šutjeli. I kao djetetu, to mi je bilo dovoljno da znam da se upravo zahvaljujući njima svaka monstruozna šaka na ovom svijetu ovoga časa spušta na svako ubogo tjeme.
Sjetila sam se ovoga prije nekoliko dana, kad sam došla u rodni grad. Bio je 25. maj. To je dan kad gledam da nisam u Tuzli. Prijateljima na groblje idem sama. Vjerovala sam da je tako najbolje. Nekad sam vjerovala da ću Kapiju cijeli život zaobilaziti, da ću centrom grada hodati kao da u njem još stoji ono od granate razrovano mjesto, na kojem je krvava cesta i na koje nam ne daju ulaziti. Nije bilo tako, sićušni trg je odavno popločan, na jednoj od zgrada ispisani su stihovi, ljudi donose cvijeće, pale svijeće i ostavljaju poruke. Ove sam godine pošla sa tim ljudima na to mjesto. Nije bilo zvaničnika. Niko se nikome nije obratio. Ljudi su dolazili u grupicama, po dvoje, sami. Vidjela sam dvoje koji su se prvi put uhvatili za ruke. Znala sam to po tome što su se jedno drugoga držali kao davljenici, hodali su nespretno, kao da bi se, ako ispuste stisak, istoga časa oboje srušili na tlo. To dvoje su rođeni nakon što je ubijen moj drug Moni. Izašao je da se vidi s rajom. Gledali smo na lokalnoj televiziji kako kupe komade ljudi sa trga. Čekali smo ga, a on se nikad nije vratio kući. Danima poslije, kad su grobovi već bili zasađeni cvijećem, dolazilo mi je da nekog zaustavim, da nazovem, da pitam ono što smo jedni druge cijele noći zvali i pitali: „Jel' se vratio Moni?“ Do ove godine. Kad se, u mraku koji je bio mnogo manji nego devedeset pete, jer takvoga mraka mi u gradu više nemamo, oglasila sirena, ljudi su ušutjeli. Neko je jecao u mraku. „Roditelji“ – rekla je neka žena što je stojala do mene. Nikad se Moni neće vratiti kući, pomislila sam i isplakala se. Čovjek treba zaplakati nad svojim milim. Hvala onima koji su stali u polukrug oko ploče sa stihovima na Kapiji, prije neku noć. Koji su tiho stojali, obilazili, na prstima, one koji jecaju. I ono dvoje što se za ruke drže i ničeg se ne sjećaju – i njima hvala za moje suze. Požaliti treba, i mnogi s tobom da žale, jer drugačije sve postaje normalno. Nije normalno ljudi, što se Moni ne vraća svojoj kući.
Za čovjeka kojeg se posebno treba kazniti, okrutnom, nenadmašnom i ličnom kaznom, u nas se kaže: Treba ga tući a ne dat' mu plakat'! Ova izreka ima smisla – pravo na žalovanje i ožalošćenom i žrtvi priznaje život a nasilje i zlo čini nenormalnim. Toga sam se sjetila danas. Danas je dan kad Prijedorčanima ne daju plakati. Na rukav ću danas staviti bijelu traku, na prozor bijelo platno. Jer čovjek mora imati s kim da plače. Znam da niste, jer ovo čitate, od onih koji će poći kućama da mlate, taru, i naslađuju se jecajima onih koji se nikada neće vratiti svojoj kući. Svak drugi bi volio da se „to“ nije desilo, i da „to“ nismo svojim očima vidjeli. Vrijeme je da se odvojimo od one grupe koja šuti iz straha. Barem tom krpicom na rukavu. Ljudi kojih je stid razaznaju se po tome što to i kažu. Drugačije, upravo mi ćemo biti oni zahvaljujući kojima se svaka monstruozna šaka na ovom svijetu ovoga časa spušta na svako ubogo tjeme.
