<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Proučavanje istorije Srba u BiH

<p>Kontroverznost proučavanja istorije Bosne i Hercegovine u okviru srpske istoriografije oduvijek je bila vanredno izražena. Naravno, događaji iz posljednjih desetak godina u već postojeću kontroverznost unijeli su potpuno nove dimenzije, tako da je proučavanje istorije Srba u Bosni i Hercegovini, odnosno istorije Bosne i Hercegovine uopšte aktuelnije nego ikad ranije.</p>

09. mart 2010, 12:00

Priču o dalekoj prošlosti počećemo malim skokom u blisku prošlost - Beograd, decembar 1994. godine, naučni skup pod naslovom "Bosna i Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena".
"Često se u svetu čulo poslednjih godina, a i kod nas se o tome govorilo, da živimo vreme kraja istorije. Neki smatraju, posebno u redovima američke i zapadnoevropske političke i intelektualne elite, da prošlost nije bitna za razumevanje sadašnjosti, a u tom kontekstu i za razumevanje savremenih zbivanja na bosanskohercegovačkom prostoru.

Mi, međutim, smatramo da je prošlost i te kako važna za razumevanje sadašnjosti, a posebno kada je reč o Balkanu sa svojom složenom isprepletenošću naroda, religija i kultura. Prošlošću istorijska nauka hoće da razume ili da objasni sadašnjost. Sadašnjost ne može da se sagleda iz sebe same - kako bi rekao poznati istoričar Mark Blok. Nepoznavanje prošlosti ne ograničava se samo na štetu poznavanja sadašnjosti, već dovodi u pitanje i samo delovanje u sadašnjosti".

U ovom malom traktatu, koji je dio izlaganja poznatog srpskog istoričara Slavenka Terzića na otvaranju spomenutog naučnog skupa, na neki način je sublimirana kompletna filozofija srpske istoriografije i njeni već gotovo dvovijekovni napori da na površinu iznese istinu o prošlosti srpskog (i ne samo srpskog) naroda u svim geografskim prostorima na kojima je obitavao. S druge strane, shvatanje zapadnjačke intelektualne i političke elite, koju je Terzić ovdje spomenuo, najbolje izvire iz do vulgarnosti jednostavne kvalifikacije kojom je američki diplomata Ričard Holbruk često presijecao ne samo srpska strijemljenja na raznim mirovnim konferencijama: Please, don't tell me anything about some historic bullshits. Simptomatično je to kako američke diplomate obično poslije kvalifikacija o evropskom istorijskom izmetu starom mahom milenijum i/ili više vijekova pohitaju kući da proslave neku svoju urnebesnu stogodišnjicu, doživljavajući je, naravno, kao najveću svetinju.

Ne može se poreći da su nacionalne istoriografije najčešće bile u službi samih nacija, što je bila redovna praksa ne samo na Balkanu, nego i u najnaprednijim dijelovima svijeta. Naravno, želja da se istorija jednog naroda ili prostora iskonstruiše na način koji bi nacionalnim interesima najviše odgovarao po pravilu dolazi u koliziju sa jednim od najbitnijih načela istorije- kao nauke, a to je ono koje su još stari Rimljani definisali Historia est lux veritatis.
Zaista, u današnjim balkanskim konstelacijama istorija je rijetko kad bila svjetlost istine. Već je rečeno da tu nije riječ isključivo o balkanskim konstelacijama, ali trenutna situacija omogućava određenoj ekipi da se uvijek pravi pametna i plasira priče o balkanskim plemenima koja i u XXI vijeku ratuju zbog religije. Dok se npr. sukobi u Belfastu događaju zbog nestašice kaučuka, šta li?

Bilo kako bilo, mitologija je još od Homera veliki dio istorije, a mitovi su sve češće u prvom planu i sve ih se više stvara. U srpskim redovima se posljednjih godina tako pojavila nebulozna krilatica o Srbima kao nebeskom narodu, ubjedljivo najstarijem na svijetu, koji je apsolutno najodgovorniji za sve što se dešavalo u doba starog Egipta ili starog Rima!? Ovo, naravno, nema nikakve veze sa istinom. Međutim, isto tako se pojavio i čitav niz antisrpskih mitova.

Činjenica da je još od davnina postojala, a postoji i danas, država koja se zove Srbija, implicirala je određene strukture da stvore mit o matičnoj zemlji iz koje su se Srbi relativno skoro doselili na prostore BiH, a gdje ih ranije nikad nije bilo. Ta ideologija je između ostalog ovjekovječena i u radovima nekih bošnjačkih istoričara krajem XIX vijeka. Na spomenutom beogradskom skupu iz 1994. godine, istoričarka Ema Miljković je te stvari vrlo ilustrativno pokazala u svom radu Muslimanstvo i bogumilstvo u istoriografiji. Tako ona navodi stihove muslimanskog istoričara Safvet-bega Bašagića (1870-1934), koji su objavljeni u prvom broju lista Bošnjak 1891. godine. Evo kako o tradiciji Srba i Hrvata u BiH tada pjeva Bašagić: Znaš, Bošnjače, nije davno bilo / Sveg mi svijeta! nema petnaest ljeta, / Kad u našoj Bosni ponositoj, / I junačkoj zemlji Hercegovoj / Od Trebinja do brodskijeh vrata, / Nije bilo Srba i Hrvata, / A danas se kroza svoje hire, / Oba stranca ko u svome šire... .

To je filozofija po kojoj su se, dakle, Srbi i Hrvati u BiH prvi put pojavili negdje oko 1876. godine!? Ta filozofija, koja u stvari danas kroz neka nova djela bošnjačkih autora dobija veću popularizaciju nego ikad ranije podrazumijeva otprilike ovakvo shvatanje primarnih tokova istorije BiH: Bosanci ili Bošnjaci su u potpunosti poseban narod koji možda čak i ne pripada slovenskoj grupi naroda; prilikom doseljenja na Balkan (a možda su tu i čitavu vječnost?) taj narod je formirao državu (Bosnu) koja sa Srbima i Hrvatima tokom čitave svoje srednjovjekovne epopeje nije imala nikakve veze; nezavisnost bošnjačkog naroda bila je pogotovo izražena u činjenici da nijednom njegovom pripadniku nije padalo na pamet da prihvati katoličanstvo ili pravoslavlje, nego su se svi do jednog okrenuli potpuno originalnoj i posebnoj patarenskoj crkvi bosanskoj ; kada su u Bosnu tokom XV vijeka provalili Turci, Bošnjaci su ih u osnovi dočekali raširenih ruku i svesrdno prešli na islam, kako bi još jednom dokazali svoju totalnu nevezanost za Srbe i Hrvate, koji su ih čitavo vrijeme pokušavali pokoriti i nametnuti im svoju religiju; zatim se Bosna razvija kao pokrajina Turskog Carstva, ali sa znatnom autonomijom, dok se Srbi i Hrvati u njoj pojavljuju samo povremeno i to kao neprijatelji, uglavnom u redovima vojske Habsburške Monarhije, kada divljački nasrću na nedužni bošnjački narod koji po pravilu herojski brani svoja milenijumska ognjišta, i, dakle, tek u drugoj polovini XIX vijeka u Bosnu dolaze Srbi i Hrvati, pa se još usuđuju da traže neke svoje teritorije u Bosni i sl.

Vjerovatno ovo zvuči pomalo pretjerano, ali osnova je neosporna. U skladu s tim su čak i neka djela istoričara iz Sarajeva (Muslimana) pisana sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. Tako u djelu "Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira (1699-1718)" , objavljenom u Sarajevu 1989. godine, istoričar Enes Pelidija nijednog momenta ne spominje da u Bosni osim islamskog stanovništva žive i Srbi i Hrvati. Da ne bi bilo zabune devedesete godine su donijele pravu poplavu djela koja u potpunosti promovišu novu ideologiju.

Kakav je odgovor srpske istoriografije na ove stavove? U srpskoj istoriografiji je tradicija proučavanja istorije BiH vrlo bogata. Tokom XX vijeka su se istakli pojedinci kao Vladimir Ćorović i Sima Ćirković. Ipak, mora se primjetiti da je u decenijama nakon Drugog svjetskog rata uticaj komunizma na srpsku istoriografiju bio vrlo izražen. Tako imamo slučaj da je u najkapitalnijem djelu srpske istorije, višetomnoj Istoriji srpskog naroda, koja je objavljena u razdoblju 1981-1993, prilikom prikazivanja srpske srednjovjekovne istorije zaobiđena srednjovjekovna bosanska država. Najnovija djela srpske istoriografije stvari tretiraju onako kako nalažu elementarni izvori, jer ne može se tek tako prenebregnuti sve ono što stoji u Ajnhardovoj "Hronici", Porfirogenitovom spisu "De administrando imperio", poveljama bosanskog bana Matije Ninoslava, kraljevskoj tituli Tvrtka I i mnogim drugim krucijalnim istorijskim izvorima. Srbi ne moraju dokazivati, jer to je već definitivno dokazano, da su Bosna i Hercegovina (između ostalog i) njihove matične zemlje u koje su se (doduše ne na čitavu teritoriju) doselili još u prvoj polovini VII vijeka, kada još nije postojao pojam Bosna i kada se islam tek rađao u dalekoj Arabiji.

Ipak, istorija traži uvijek novu aktivnost, pa je logično očekivati da se u okrilju Republike Srpske pojavi novo sintetičko djelo koje će na najprecizniji način prikazati istoriju Srba u Bosni i Hercegovini i same Bosne i Hercegovine. Profesori istorije sa banjolučkog Filozofskog fakulteta još uvijek nisu plasirali neko slično djelo, ali je isto samo pitanje vremena. Zasad se oglašavaju samo komentarima prevashodno o nedopustivom pristupu istorijskim izvorima od strane nekih sarajevskih autora. Tako imamo situaciju, da se u načelu odbacuju podaci iz djela "De administrando imperio", dok se favorizuju podaci "Ljetopisa popa Dukljanina", spisa bogatog sasvim fantastičnim sadržajima, ali za Bošnjake i Hrvate interesantnog između ostalog zato što se u njemu današnje Crnogorsko primorje determinše kao Crvena Hrvatska. Akademik Milan Vasić, jedan od najvećih eks-jugoslovenskih stručnjaka za područje istorije srpskih i balkanskih zemalja u doba turske prevlasti, o ovdje dodirnutoj tematici kaže: "U kontekstu Srba u Bosni i Hercegovini na snazi je koncept koji u mnogome podsjeća na apsurdne stvari koje se danas dešavaju u Crnoj Gori. Mogu vam navesti bezbroj istorijskih izvora koji ni jednog momenta ne ostavljaju mjesto sumnji o etničkom porijeklu crnogorskog naroda. Međutim, kao i u slučaju Crnogoraca, tako i u slučaju Bosne, odnosno Bosanaca imamo konstrukciju koja geografsku odrednicu, što Bosna ili Crna Gora u ovom slučaju jesu, pretvara u etnički prefiks, pa se govori o Crnogorcima ili Bosancima, kao posebnim nacijama". Prosto da čovjek ne povjeruje da npr. danas u Crnoj Gori imate masu ljudi koja je okrenuta bukvalno protiv srpskog naroda, a to su ljudi čiji su se preci, konkretno crnogorski glavari u XVIII vijeku, kleli u svoje srpstvo. Ništa drugačije nije bilo ni sa Petrom II Petrovićem-NJegošem. Nadajmo se da će XXI vijek rješavati sada već prastare kontroverze, samo bez radikalnih rezova kao što je bio slučaj u nesrećnoj posljednjoj deceniji.