Branka Radičevića savremenici su veoma poštovali, a narod je volio njegove pjesme ispunjene lirizmom narodne poezije. Bio je prvi srpski lirski pesnik, a uz Vuka Karadžića i Đuru Daničića vodio je borbu za narodni književni jezik.
Bolest ga je prerano pokosila, umro je od tuberkuloze. Iako je bio cijenjen još za svoga života, stigao ga je tužan kraj – sahranjen je na sirotinjskom groblju u Beču, gdje je živio i radio. Nijedne srpske novine nisu objavile vijest o njegovoj smrti.
Tek trideset godina kasnije, kosti su mu prenesene iz Beča u Stražilovo, gdje i danas počivaju. Događaj je prerastao u opštu nacionalnu senzaciju, čime je narod Branku konačno odao priznanje kakvo zaslužuje.
Neke od njegovih pjesama doživjele su posebnu "nadogradnju" u pop muzici. Jedna od najpoznatijih je svakako "Pevam danju, pevam noću", koju je otpjevao Zdravko Čolić
Pevam danju, pevam noću,
Pevam sele, što god hoću;
I što hoću, to i mogu,
Samo jedno još ne mogu:
Da zapevam glasovito,
Glasovito, silovito,
Da te dignem sa zemljice,
Da te metnem međ' zvezdice.
Kad si zvezda, sele moja,
Da si među zvezdicama,
Među svojim, sele moja,
Milim sestricama.
