Rušenje tvrđave u Trebinju, da bi se tim kamenom gradio Kamengrad, grad po želji jednog čovjeka i svite kojoj služi, najilustrativniji je primjer prostote kulture na ovim našim postjugoslovenskim prostorima. To je kultura rušenja, najgrubljeg voluntarizma, oličenog u selektivnom kvazipoštovanju tradicije, političke poslušnosti za koju je riječ poslušnost suviše blaga, jer radi se o sraslosti provikane kulturne ikone i političke vrhuške kojoj treba legitimitet u međunarodno priznatim autoritetima kojima se u javnosti maše kao zastavama na fudbalskom meču. Publika je, nažalost, u željenom prostom delirijumu.
Sada su, doduše, svi zgroženi načinom gradnje Kamengrada na štetu trebinjske tvrđave, ali to je očekivani izraz kulture koju brižno gajimo i koja određenu estetiku pod svaku cijenu stavlja ispred etike. Autoritet kanskog laureata najviše se zasniva na provincijskom ubjeđenju da se radi o vrsnom umjetniku kojeg za svagda ne treba preispitivati, jer su iza njega kanska i druga priznanja, dovoljna da zapuše usta nama, kritičarima sa ruba Evrope. Ovo banalno mišljenje podgojeno ovdašnjim provincijalizmom i strahom od svijeta, prožeto kulturnim rasizmom, često podgrijava i sam E.K. kada na optužbe da je šovinistički nacionalista uzvrati kako je to nemoguće, jer on je kosmopolita koji participira na tržištu cijelog svijeta sa svojim filmovima, a te optužbe su tribalistički glas prljavih i neostvarenih Balkanaca. Zanimljivo, E. K. je projekciju svog uzvišenog autoriteta, zasnovanog na međunarodnim nagradima, udružio sa drugim omiljenim likom ovdašnjih vlastodržaca, što je obilježen Nobelovom nagradom, predstavljajući sebe kao tumača i nastavljača Andrićeve tradicije. Tako je maherski i veoma podlo nanio još jedan udarac uplašenom provincijalizmu što uporno obitava među nama. Ako nešto kažete protiv E.K., oponirate, prema njegovom ubjeđenju, ne samo njemu, već i Andriću i svim brojnim andrićolozima, od nastavnika u osnovnoj školi do akademika, jer njih dvojica su simboli nagrađenih Balkanaca, koje, valjda, samo zbog nagrada, treba štovati više od npr. Makavejeva ili Kiša.
Opisani imidž dvorskog kulturnjaštva pokazao se izuzetno efikasnim za ostvarivanje vlastitih graditeljskih poduhvata, pod plaštom da su u javnom, istorijskom, nacionalnom i svakom drugom uzvišenom interesu. Koliko god je (zlo)upotreba Andrića od E.K. prosta, banalna, a sada vidimo i nasilna, što je logičan slijed zlehude banalnosti, ona je ostvarena i materijalizovana. U našoj javnosti, nije se otvorila polemika o Kamengradu, načinu njegovog finansiranja i uzurpaciji od strane nagrađivanog reditelja, što se sada namjerila i na kulturno-istorijski spomenik. Kada smo dobli finalni produkt te uzurpacije i samovolje, suočili smo se sa posljednjom linijom odbrane u Trebinju, a to je i prilika za osvješćenje.
Slučaj E.K. zato zaslužuje pažnju, kritiku i pobunu i odličan je primjer za prepoznavanje maligniteta u našoj kulturi. Istina, teško je reagovati na tu materijalizovanu prostotu, jer kada neko ruši istorijski spomenik da bi sagradio nešto po svom ćeifu, a pri tom je uvaženi i izvikani umjetnik, za koga mislite da posjeduje bar minimum skrupuluznosti, bez obzira na sve slutnje, primorani ste da se sa nevjericom branite od nečeg tako prostačkog, što je ravno uličnoj psovci. Borba argumentima i biranim riječima protiv urlika bahatosti i vulgarnosti uvijek je neravnopravna, jer urlik pretenduje na podrazumijevajuću jasnoću i samopouzdanje.
Rušenje parka u Banjaluci i tvrđave u Trebinju pouka su našoj užoj, stručnoj i najširoj javnosti da budno prati proces donošenja odluka svoje vlasti, kako se ne bismo suočili sa legalističkim i proceduralnim objašnjenjima postfestum. Na ova dva primjera, školski se učimo koliko je neophodno naše permanetno učešće u političkim procesima i odbrani javnog postora i javnih interesa, jer paradigma aktuelnog političkog i kulturnog poretka neumoljiva je u svojoj nezajažljivosti. Za njih ne postoje pravila nauke i struke, postulati i kanoni, različita mišljenja, obziri i maniri, oni, sasvim oslobođeni, bez ikakvog poštovanja, vođeni čudnovatim samopouzdanjem, čine sve u korist najužih interesa i najličnijih poduhvata nekolicine.
Nevinost i idiotska depolitizovanost, koja se često aksiomatski priželjkuje dobranoj i valjanoj kulturi, kao rašireno mišljenje u javnosti, pasivizira ideološku i političku kritiku divanizovanih umjetnika, a upravo je ta vrsta kritike neophodna u slučaju E.K., jer ona doseže i do neupitne umjetničke vrijednosti, koja nije i ne može biti entitet za sebe, bez korelacije sa ideološkim i etičkim kontekstom.
Divljačko rušenje tvrđave u Trebinju neodoljivo podsjeća na mnogobrojne filmske sekvence u kojima E.K. naturalistički slika i slavi raskošni i plodni neoprimitivizam tajkuna, siledžija i razbojnika, bez trunke subverzivnosti ili određene kritičnosti. Film je, dakle, postao trivijalni život u kojem se najgore ostvaruje. Ili obratno. Čisti reality show samovolje, sebičnosti i nekulture unesen je prevarno u umjetnička djela puritanca, za koja vjerovasmo da su plod bogate i čovjekoljubive mašte, jer učiše nas od vrtića do fakulteta da je tako sa neospornom umjetnošću i da je neosporna umjetnost, svakako, nešto što je nagrađeno neospornim nagradama. Posebice ako su iste iz Kana, Moskve ili Venecije.
Izgleda da smo sve pogrešno učili, a da to nije slučajno pogrešno učenje.
Nagrade su najveći komedijant slučaj. Umjetnost je sumnjiva kao svetac koga služimo. Sumnja je uvijek opravdana, čak i kada je glas blasfemičnih jeretika, jer doprinosi pluralitetu. Kultura je poligon vlasti, ako nije glasna i politična po priznanju.
Kultura ovaploćenog neoprimitivizma u kojoj najcjenjeniji režiser ruši spomenik da bi gradio vlastodržački kič zaslužuje gađenje i istinsko anti-kulturno djelovanje, kroz odijum spram hvaljenih i etabliranih kulturnih ikona i djela, kao i usrdno pamfletsko kritizerstvo, osporavanje, karikiranje, ismijavanje i neposlušnost, sve dok se ne redefiniše pojmovnik kulture u javnom prostoru, da se više ne bi dešavalo sluganjstvo pred piscima i režiserima jer dobiše jednoč nagradu u svijetu.
Kao da taj isti svijet nismo i mi sami koji im tu nagradu možemo oduzeti, barem moralno.
Na kraju, ne mogu se oteti prostaštvu, kojim želim uzvratiti režiseru na onu njegovu jednom izrečenu opasku „da nikad nijedan osvajač nije uništio ljepotu“.
"Možda nije osvajač, ali jeste papak" vjerujem da bi mu tako odgovorile njegove Sarajlije.
"Andrić grad“ od početka liči na Diznilend
