Sudeći po člancima koje, posljednjih mjeseci, bjesomučno štampaju sarajevski lisrovi Oslobođenje i Dnevni avaz, “Predratni milicioner”“ratni dezerter”, “poslijeratni privatizacijski pljačkaš”, “nasljednik od naroda otete imovine”, “agresor na našu budućnost”, “primitivac progoniteljskih manira i rušilačkih nagona” u savezu sa “paraobavještajnim službama”, su se urotili protiv čas protiv Bošnjaka, čas protiv Bosanaca, čas protiv Bosne i Hercegovine. Za neupućene, riječ o vokabularu koji, preko, medija u svome vlasništvu, razmjenjuju Fafrudin Radončić neimar brojnih sarajevskih tornjeva i utemeljitej Dnevnog avaza i Mujo Selimović, vlasnik MIMS Grupacije, koja, pored piva, sokova, hljeba i jufki proizvodi i dnevnik Oslobođenje i nedjeljnik Dani.
“Više nije važno jesu li meta biznismeni, političari, novinari, ljudi iz tzv. javne sfere: na meti su uspješni i manje uspješni Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci, koji se ne stide raditi, koji imaju ono što zovemo kućnim odgojem pa im u obraz ne može stati da lažu, petljaju i pogađaju se s nekakvim lokalnim licemjerima”, zabrinut je Mujo Selimović u ekskluzivnoj ispovjesti za vlastito Oslobođenje. Na meti Fahrudina Radončića su, kaže ovaj zabrinuti patriota, “svi oni kojima je stalo do države BiH, koji žele ovdje živjeti, odgajati djecu, radovati se njihovim ocjenama i učestvovati u onim važnim uspjesima i neuspjesima.” U svom strahu za Bošnjake i njihovu djecu, Selimović nije zaboravio spomenuti, ni Radončićeve veze sa drugim tranzicijskim “uglednicima” kao što su Naser Keljmendi, Muhamed Ali Gaši, Senad Šahinpašić Šaja, Damir Fazlić, Miroslav Mišković, Veselin Barović i Boiša Šotra.
Radončić, kojem su liberalno-(malo)građanski sarajevski mediji, često, lokal-rasistički znali prebaciti da je u Sarajevo “sa najlonskom kesom dosao iz istočnih krajeva", je, međutim, još zabrinutiji za Bošnjake i njihovu nejač. “Predratni milicioner Mujo Selimović u strahu iščekuje sudbinu prijeratnog harmonikaša iz Srbije Bogoljuba Karića.”, piše Radončiću vjerni anonimni novinar na stranicama Dnevnog avaza i dodaje da Selimović ne objašnjava: “ne objašnjava kako je s milicionerskom plaćom mogao privatizirati, i to u ratu, ‘Sarajevsku pivaru’, tada vrijednu oko 800 miliona KM! Naravno, nije dao nijednu marku, jer su mu to omogućili SDA i njegov politički pokrovitelj i zaštitnik Bakir Izetbegović.”
Ko je, dakle, pravi nemezis Bošnjaka? Istočnjak s kesom, ili predratni policajac? Ko će od njih, na kraju, završiti kao “predratni harmonikaš”? U pronalaženju odgovora na ova napeta i ključna pitanja za nacionalnu sigurnost i budućnost, najprije ćemo se poslužiti vrlo očiglednim bizarnim tragom.
Nekadašnji avazov titularni “Aliji sin”, a sada “šef bošnjačke mafije” i SDA, koji su Selimoviću pomogli da se dokopa većinskog paketa dionica Sarajevske pivare su isti ljudi koji su Fahrudinu Radončiću poklonili prvobitni kapital za osnivanje “Avaza”. Doduše, bio je predviđen da bude dio stranačke medijske imperije, ali su se stvari, naknadno, otele kontroli. Ovo znači da bošnjački nacionalni nemezis nije ni jedan od optuženih samostalno. Radi se o dvoglavoj hidri, koja u jednoj ruci drži smotan primjerak “Avaza”, a u drugoj omiljenu plastičnu “dvolitru”. Glave, naravno, rastu iz istog tranzicijsko-mafiokratskog tijela, ma kako se jedna izdavala za građansko-lijevo-liberalnu, a druga za narodnjačku.
Kada fokus sa medijskog prepucavanja oko toga ko je veći patriota, prebacimo na slabo plaćene radnike i maltretirane sindikaliste u MIMS-u, kada nam postane jasno da političko manevrisanje medijima pod kontrolom ove korporacije ovisi o trenutačnim gazdinim interesima, a ne o”kućnom odgoju” i kada sve to usporedimo sa Radončićevim svođenjem novinara na potplaćene mediokritete, a novinarstva na prostački instrument objavljivanje rata i sklapanje mira sa konkurentima, ove dvije glave nalikuju taman koliko Radončić i njegov nekadašnji rival Zlatko Lagumdžija.
A da građanski lijevi liberali Selimovići nisu suštinski drugačiji od “čovjeka s kesom”, dovoljno govori i način na koji održavaju bošnjačkim zaštitarima i dušebrižnicima. Dok je Radončić u svoju korist upregao vodeće barbarogenijske ideologe nacionalne “linije odbrane”, Muhameda Filipovića i odlazećeg reisa Mustafe Cerića, Selimović sebi u pomoć priziva “mudrog i dragog efendiju” Mustafu Spahića, jer je ovaj jednom prilikom izjavio da je dobro da ga ‘Avaz’ ne hvali. U tom prizivanju klerikalnih blagoslova na svoje jestive i nejestive proizvode Selimović previđa da je “dragi efendija” u svome poznatom radu “Mješoviti brakovi - znak jednog vremena” izneo zanimljivu opasku o “svetoj dužnosti” trijebljenja “bludnika i bogohulnika”, te poentirao da silovanja Bošnjakinja jesu teška, ali “su sa stajalista islama lakša i bezbolnija od mješovitih brakova, djece i prijateljstva iz njih.” Ovaj nam se uvaženi alim više puta znao osmjehnuti sa stranica slobodarskog Selimovićevog Oslobođenja, baš kao i zastupnik teorije o genetskoj zloći Srba (Rešid Hafizović), ili obračunu s Jevrejima na Sudnjem danu (Admir Pozderović).
Ako smo, zbacivši idealističke naočale, onda nam mora biti jasno da se politika svugdje u svijetu, uz različite nijanse vodi na isti način: da radi ostvarenja veće moći i utjecaja dojučerašnji ljuti neprijatelji postaju saveznici i obrnuto. Trenutačni sukob Radončić-Selimović stoga nije ništa neobično, bar ne način na koji to percipiraju dežurni intelektualni moralisti, koji u prirodnim desničarskim raskidima i savezima traže moral i principe. Moguće je da će jedan uništiti i poraziti drugoga, ali je zabavno razmišljati i o drugačijim obratima. Ako su Lagumdžija i Radončić nekoć jedan drugoga (ispravno) nazivali mafijašem i reketašem, a danas se međusobno uvažavaju kao politička snaga bolje budućnosti, zbog čega sutra ne očekivati da “predratni policajac” i “čovjek sa kesom” ne postanu “uvaženi vizionar Selimović” i “ugledni utemeljitelj” Radončić, zaštitnici Bošnjaka, Bosanaca i svih onih kojima je “BiH na srcu” (ili kako već idu sve te patetične, otrcane nacionalističke parole). Tolika, za sada, cijena Bošnjaštva.
