Kolumna

Rukuju se, rukuju, oni koji putuju

Objavljeno: 11.07.2012. - 07:38
"Rukuju se, rukuju, oni koji putuju" - tako počinje refren te pjesmice. Rukuju se, dakle, Tadić i Tači, rukuju se na nekom prilično besmislenom skupu, rukuju se bivši predsjednik Srbije i aktuelni premijer Kosova, rukuju se formalno, kurtoazno, diplomatski pristojno i to je zapravo jedan banalan čin. Ne zaslužuje to toliku medijsku pompu, pa i da kod nas još ima, kao što nema, famozne medijske "sezone kiselih krastavaca".
Veličina slova: a a a

Ružno je to, i pomalo morbidno, ali ima, evo, već tri-četiri mjeseca da mi se ponekad, poslije čitanja nekih tekstova iz srbijanskih medija, u mislima vrti jedan alternativnoistorijski scenario. Prema tom scenariju, nakon hapšenja Radovana Karadžića, Boris Tadić biva ubijen u atentatu u izvedbi neke desničarske parapolitičke organizacije. U tom "scenariju" ja ne pokušavam zamisliti kako bi se odvijala politička budućnost Srbije, nego kako bi u tom slučaju o Tadiću 2012. godine pisali najgorljiviji njegovi današnji "lijevi" kritičari.

Možda griješim, ali čini mi se da bi se Đinđićeve hagiografije u tom kontekstu ispostavile kao čista "pokazna vježba". Oni koji Đinđiću nisu mogli oprostiti okretanje vola na Palama te koji su i u prebacivanju Miloševiću u Haag via Tuzla vidjeli zaobilaženje pravnih procedura, Tadiću ne bi imali šta fakturisati. "Progresivni" autori prema čijim je današnjim tekstovima Tadić gori od Miloševića, Šešelja i Koštunice zajedno, proglasili bi ga za sveca-zaštitnika građanske i kosmopolitske Srbije što je njegovim smrću izgubila posljednju šansu da se ovaploti u stvarnosti.  

Frekvencija tekstova u kojima se Tadiću, kad se podvuče crta, maltene oduzima pravo da bude nazvan ljudskim bićem, bila je najveća uoči predsjedničkih izbora, ali nije rapidno opadala ni nakon njegovog poraza, a u kontekstu činjenice da se on nekoliko sedmica smatrao favoritom za mjesto mandatara buduće srpske vlade. Dobro, političke borbe su posvuda prljave, a na Balkanu naročito, pa je čovjek, nakon što je postalo očito da Tadić i Demokratska stranka odlaze u opoziciju, mogao naivno da pomisli kako više nema razloga da se na demonizovanje jednog političara bez ikakve državne funkcije troši tolika energija. Pobijedio je, brate, "domaćin" kojeg su preferirale i široke narodne mase i fancy ljevičarsko-progresivna intelektualna avangarda (kao, uostalom, i "analitičari" iz Srbiji susjednih zemalja, including BiH), te će on biti predsjednik, a njegova partija će biti većinska u vladi, pa je valjda vrijeme da se slavi i likuje, a ne da se i dalje troši kiselina u silnim napadima tekstualnog gastritisa.

Minulog vikenda, međutim, ponovo se oko građanina Borisa Tadića uspostavio lijevo-desni konsenzus. Pojavio se Tadić u Dubrovniku, na skupu zvanom Croatia Summit, na kojem su, kako smo čuli, među ostalim, bili i Vjekoslav Bevanda te Zlatko Lagumdžija, pa se tamo, susrevši se s premijerom Kosova Hašimom Tačijem, s njim i rukovao. U Srbiji je to ispala vijest za naslovnice novina. S desnog fronta je Tadić, naravno, proglašen izdajnikom, s lijeve pak licemjerom jer šta se on više uopšte ima rukovati s Tačijem. Sve je to toliko isprazno, svi su ti komentari istovremeno i dosadno predvidivi, da ih je zapravo besmisleno analizirati u registru "klasične" političke analize. Situacija se bolje (raz)otkriva preko bizarne skoro "zaumne" prustovsko-popkulturne asocijacije.

Prije trinaest godina, u vrijeme NATO bombardovanja Srbije, današnja ikona srpsko-hrvatskog estradnog prijateljstva i "srpska snajka" Severina Vučković još je bila ponosna Hrvatica po HDZ mjerama. Onomad je ona obradila veliki SFRJ-hit iz ranih osamdesetih "Dodirni mi kolena" beogradske grupe Zana pojasnivši u jednom intervjuu da ona na taj način, u strašnom času, pruža podršku kosovskim Albancima, pošto je vokalna solistica grupe Zana koja je dotičnu pjesmu originalno otpjevala zapravo etnička Albanka po imenu Zana Nimani.

Poznavaoci estradnih trivijalnosti iz posljednje SFRJ decenije pamte da se Zana Nimani u jednom trenutku odlučila za solo karijeru, no da je grupa, usprkos promjeni pjevačice, zadržala ime Zana. Jedan od hitova grupe Zana koji nije otpjevala Zana Nimani, pa ga, je li, ni Severina nije obradila i tako pružila podršku Albancima, imao je refren što je zgodna muzička podloga dubrovačkog susreta Tadića i Tačija. "Rukuju se, rukuju, oni koji putuju" - tako počinje refren te pjesmice. Rukuju se, dakle, Tadić i Tači, rukuju se na nekom prilično besmislenom skupu, rukuju se bivši predsjednik Srbije i aktuelni premijer Kosova, rukuju se formalno, kurtoazno, diplomatski pristojno i to je zapravo jedan banalan čin. Ne zaslužuje to toliku medijsku pompu, pa i da kod nas još ima, kao što nema, famozne medijske "sezone kiselih krastavaca". Nije tu, međutim, bitno rukovanje.

Kao što je Severini prije trinaest godina, dok sapunice na tzv. BHS-u, reality show programi, marketing agencije, televizije i ostali estradno-ekonomski entiteti nisu premrežili popularnu regiju zvanu i Jugosfera, trebalo opravdanje za činjenicu da je obradila pjesmu koja je originalno ekavska, što će, u masovnoj recepciji, reći - srpska, u doba dok to nije bilo popularno ni prihvatljivo, pa se isprsila svojom sućuti spram napaćenih Albanaca, tako i problematizovanje jednog rukovanja, gesta čisto protokolarnog, predstavlja tek nastavak "pravovjernog" intelektualnog grupisanja, ne toliko različitog od tinejdžerskog sektašenja, gdje je dobro i pozitivno ono šta "prava raja" proglasi takvim, dok bilo šta da uradi onaj što nije iz "prave raje" ne valja i nije kul.     


Tekst preuzet iz Oslobođenja

 

Komentari (0)
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.