Dijaspora i jezičke metamorfoze

Objavljeno: 12.07.2012. - 13:03
Nekad davno, možda i prije tridesetak godina, negdje oko Splita il’ Šibenika desio se slučaj gdje je jedan srednjovječni gospodin, okrenut prema plavom Jadranu, počeo dozivati svoga sina:
Veličina slova: a a a

Nekad davno, možda i prije tridesetak godina, negdje oko Splita il’ Šibenika desio se slučaj gdje je jedan srednjovječni gospodin, okrenut prema plavom Jadranu, počeo dozivati svoga sina:

-    Fransoa ?
Prvi put onako potiho imajući obzira prema ostalim turistima na plaži, ali kad nije dobio odgovor odvažio se da glasnije sa već pomalo zabrinutim prizvukom opet zovne svog nasljednika:

-    Fransoa ?

I to je urodilo plodom jer se mali odmah odazvao:

-    Oui papa ?

I taman je jedan dalmoš htio da opsuje Vrancusku i sve svjecke furešte, kadli se otac opet oglasi:

-    Od’ vamo da ti babo da komad pite !!!

Ovu malu anegdotu, džast for jor rekord, nije mi ispričao čuveni Kožo u rane jutarnje sate, nego je ona poprilično stara i vjerovatno su mnogi već čuli za nju ali mi se učinila zgodnom kao uvod u ono što slijedi.

Prosječan dijasporac ( čovjek sa prostora bivše YU koji sad živi u nekoj drugoj zemlji) raspolaže sa možda malo više od petstotinjak riječi svog maternjeg jezika, ma koji to bio i kako se zvao. Od te “silne” jezične hrpetine jednu četvrtinu izgovara pogrešno a drugoj ne zna pravo značenje. Iako je otprilike svaki drugi dijasporac cijelo svoje školovanje lomio jezik sa ruskim nikom ni na pamet nije palo da utočište od ratne stihije potraži u jednoj od zemalja tog govornog područja.

Prvih 4-5 godina većina ih je proboravila u Njemačkoj što je nalagalo savladavanje osnovnih pojmova poput: gud morgen, arbajt, bauštela, cvancig,  regips, puf.  (Halt and fajer su znali od prije…iz partizanskih filmova.)

Vodeći se onim znakovima što ih je nas nobelovac ostavljao pored puta vrlo je lako prepoznati onaj gdje Ivo spominje jednog poznanika koji je za sve ono što nije razumijevao i što mu je bilo strano obavezno nazivao pogrdnim imenima i smatrao glupim. Tako su se i naši dijasporci branili od svog tog neznanja i straja od nepoznatog.

Jednom sam bio svjedok gdje je jedna pozamašna gospodja iz okoline Grahova govorila kako je cijela Njemačka glupa zemlja jer im se svako selo isto zove – Ausfahrt ( Izlaz). I usput je govorila da to svako može provjeriti samo treba: “ avtom izić na glavnu cestu.”

Drugi mi je opet najozbiljnije govorio da u regirumzima i arbajtsamtevima i uopšte na svim malo  važnijim mjestima po Njemačkoj samo zapošljavaju idiote pa mi reče da nije mog’o ubijediti jednog takvog da on stvarno živi u ulici Einbahn strasse ( jednosmjerna ulica).

-    Neće službenik glupan da mi to upiše u formular, pa da si pita - jadao se tako ovaj mladić od Prnjavora kome god je stig’o.

Doživio sam da me jedna zemljakinja pravo iskritikuje zbog neljubaznosti mojih sugradjana.  Neki dan, pričala mi je tako, vozeći se svojom porodicom autobanom vid’la je brodske  BB registracije  pa se sjetila mene. Kaže da su se ona, muž u nje i djeca ubili mahajući ovim “mojima” a oni su ih, glupani, samo blijedo gledali k'o da su majmuni…oni zaostali.

I tako ja, da prostite,  najeba ni kriv ni dužan zbog nekih Njemaca, vjerovatno iz Boeblingen-a,  koji su se drznuli da ne odgovore na energično mahanje iz drugog auta sve sa bračnim drugovima i malom djecom pride.
Nakon ovakvog napada na moju personu i još k tomu na moju rodnu grudu nisam jadan smogao snage da joj kažem da Bosanski Brod nije imao svoju registarsku oznaku nego smo koristili DO. ( Kakva je naopaka…ona u DO ne bi prepoznala Doboj nego bi vidjela Dortmund).

A sad zamislite ove naše dijasporce u novoj sredini. Nakon Dejtona. Ne, ne u Bosni, slabo se išlo nazad & natrag, niko nije trčao da ponovo gradi bratstvo & jedinstvo. Ko god je stisn’o, otisn’o se preko bare. Amerika prika ! Nova zemlja, novi jezik, nova nafaka.

Ovdje se, za razliku od Dojčlanda, moralo prvo u školu  da se malo nauči kako se ispunjava aplikacija za posao i po mogućnosti nauči još pokoja riječ. ( Zbog ovoga je Njemačka, iako ih je išćerala k’o najveću bagru, dobila ogromnu prednost u odnosu na mrsku Ju-es-ej.) Povratak u školske klupe je za mnoge, rekao bih, bio veći problem nego sam rat.

Nalaženje posla je bio jedini izlaz iz ustanove u kojoj se stjecalo znanje o engleskom jeziku pa su novopridošli stanovnici obećane zemlje prihvatali bilo šta sve sa ciljem oslobodjenja od nasilnog namicanja prijeko potrebnog znanja.

Ali opire se naš narod. Neće tudje riječi ni naopako. Tako su jedni zaposljenje našli „ u sirevima“ ( tvornici za proizvodnju sira), drugi„ u žvakama“ ( fabrika za proizvodnju žvaka), treći „ u ekserima“ ( pogadjate već šta je to).

Naš stariji čovjek, djedica u sedamdesetim,  se hvalio okolo da radi kao prevodilac. (Amerikancima je vik'o da je translejter). Mnogi su se čudili pošto dida nije znao sastavit' deset riječi engleskog, pa su ga onako iz zajebancije nazvali dr. Klaić. Kasnije se uspostavilo da dedo volontira u školi svog unuka gdje „prevodi“ djecu preko ulice kad idu kući na kraju nastave.

Jedan se hvalio kako je dan prije sreo svog radnog kolegu u bolnici pa su se baš lijepo ispričali o svemu i svačemu. Kasnije se doznalo da je ovaj naš ( koji brat-bratu zna jedno dvadesetak engleskih imenica) čistač u bolnici koji je vršeći svoju dužnost u hodniku nabasao na hirurga Amerikanca i rek'o mu:

-    Havarija ? ( how are you –kako ste ? )  

Drugi  je opet postao supervajzer u jednom domu penzionera pa je svako jutro objašnjavao radne pozicije svojim podredjenim (mahom Meksikancima) na čistom književnom engleskom jeziku:

-    Ti tuj works, a ti tuj, anderstend ?

Meksikanci su se u početku zgledali odavajući totalnu zbunjozu ali su se ubrzo navikli na šefa poliglotu.
Problem u porodici jednog prosječnog dijasporca je to što on i bračna družbenica pričaju maternji jezik a engleski samo natucaju dok je kod njihove djece situacija upravo obrnuto proporcionalna. Iz svega toga izlazi jedna papazjanija od jezika jedan bućkuriš tako da je posve normalno čuti nešto poput:

-    Šta misliš da kupimo ove grinaste ( green – zeleno) stolice ?
-    Ja sam to trajala.  ( try – pokušati).
-     Nisam ništa usejv'o (save-štediti)  pa sam mor'o aplajat' ( apply – aplicirati)  za kredit.
-    Jučer sam kupio tubafore ( two by four – daska dimenzija 2 puta 4 inča ) pa ću skovat' sanduk.  

Isto tako, nekako se svima čini da je dovoljno samo mlatarati mnogo rukama i što glasnije govoriti pa će razumjevanje od strane slušaoca doći već samo po sebi. (Slika koju prosječan Amerikanac stiče je da ovaj na njega galami i da bi se tuk'o)

Djeca opet imaju problema sa jezikom svojih roditelja. Padeži im ne idu od ruke, k'o da su svi redom „kod mi u Leskovac“, a i samo razumijevanje nije za pohvalu.

Priča se okolo kako je došao jedan naš bračni par sa dvoje djece i agentom da pogledaju jednu kuću koja je bila na prodaju i dok su odrasli pregledali sve te silne sobe dječaci istrčaše napolje pa se podjoše ganjat' po dvorištu. Usput su razmjenili i par naših riječi što je zapelo za uho komšiji koji je sjedio ispred svoje kuće i gledao ih kako skaču po travi. Kako to obično biva komšija je takodjer bio sa našeg govornog područja, obradova se kad začu jezik, pa ih priupita:

-    Jel ba djeco, vid' kaki ste mi lijepi, jeste li vi blizanci ?

A ova dvojica glavonjica se ukopaše u mjestu iznenadjeni na pitanju, nastade tajac, a onda onaj krupniji reče:

-    Nismo, mi smo Srbi !

(Tekst napisao prosječni dijasporac sa ciljem da malo razonodi onoga koji bude ovo čitao i nakratko ga udalji od svakodnevnih briga i problema).


 

Komentari (9)
Objavljeno:
Ja mislim kad si u stranoj zemlji da trebas iskljucivo da govoris i da se sluzis jezikom te zemlje sto vise a kad dodjes u rodni kraj da svjesno umjesto kava, kafa, kahva trazis caffe il' da ubacujes savjesno nekakve rijeci stranog porijekla pogotovo u razgovoru sa starijim osobavama je krajnje nekulturno i bezobzirno ili da ih ispravljas pri govoru. U poslednje vrijeme cesto citam i cujem rijeci stranog porijekla kod nas kao npr. edukacija je zamijenila obrazovanje vjerovatno sto se skolski sistem promijenio, nacelnika je zamijenio supervizor sigurno zato sto nacelnika sad ima vise savjetnika i tome sl. kad cujem rijec extra ne znam sta nama to znaci visak, baska, produzetak a to sto neko zove dijete na ulici na nasem jeziku i nije tako strasno ja sam dozivjela i vidjela nase ljude da psuju sve po spisku isto kao da su u sred sume, grde djecu i zene na Zapadu a ovi kodjoja kulturni pa samo prolaze i neprimjecuju, mi nismo agresivni mi smo grlati tj. glasni a kad mi usutimo onda nam prilaze na poslu u skoli i na ulici sa korektivnim ispravkama da smo nesto zabrljali, da su nam djeca popustila u skoli, da su depresivni i mnogo sto sta a mi dodjemo kuci i pitamo djecu na nas nacin sta si opet uradio a oni sute il' ako ne sute govore ja te ne razumijem il' zalupe vratima i zatvore se u sobu. Evo npr. ja ostala mi je navika da koristim kao potvrdu rijec JA umjesto DA, tu promjenu u mom govoru je prva primjetila moja tetka i tako smo se ismijale zbog tog
Objavljeno:
Ja mislim kad si u stranoj zemlji da trebas iskljucivo da govoris i da se sluzis jezikom te zemlje sto vise a kad dodjes u rodni kraj da svjesno umjesto kava, kafa, kahva trazis caffe il' da ubacujes savjesno nekakve rijeci stranog porijekla pogotovo u razgovoru sa starijim osobavama je krajnje nekulturno i bezobzirno ili da ih ispravljas pri govoru. U poslednje vrijeme cesto citam i cujem rijeci stranog porijekla kod nas kao npr. edukacija je zamijenila obrazovanje vjerovatno sto se skolski sistem promijenio, nacelnika je zamijenio supervizor sigurno zato sto nacelnika sad ima vise savjetnika i tome sl. kad cujem rijec extra ne znam sta nama to znaci visak, baska, produzetak a to sto neko zove dijete na ulici na nasem jeziku i nije tako strasno ja sam dozivjela i vidjela nase ljude da psuju sve po spisku isto kao da su u sred sume, grde djecu i zene na Zapadu a ovi kodjoja kulturni pa samo prolaze i neprimjecuju, mi nismo agresivni mi smo grlati tj. glasni a kad mi usutimo onda nam prilaze na poslu u skoli i na ulici sa korektivnim ispravkama da smo nesto zabrljali, da su nam djeca popustila u skoli, da su depresivni i mnogo sto sta a mi dodjemo kuci i pitamo djecu na nas nacin sta si opet uradio a oni sute il' ako ne sute govore ja te ne razumijem il' zalupe vratima i zatvore se u sobu. Evo npr. ja ostala mi je navika da koristim kao potvrdu rijec JA umjesto DA, tu promjenu u mom govoru je prva primjetila moja tetka i tako smo se ismijale zbog tog
Objavljeno:
Odlično :)
Objavljeno:
Text je na mjestu. Ovo je stvarno problem. Za neke dijasporce proslo je 20 godina od kako su u dijaspori i vec se radja druga generacija dijaspore. Tek oni ce da imaju problem sa jezikom predaka. Balkanska kultura je dosta agresivna kako unutar porodice tako i izvan nje. Veze sa zemljama porijekla ne pucaju tako lako (iz vise razloga). Tako da ove prve i druge generacije doseljenik aimaju problema sa identitetom koji se u velikoj mjeri i ogleda u jezigu. Sve u svemu demografski fenomen. Interesantno kako se novi dialekti radjaju.
Objavljeno:
Ljudi pa to je realnost, ako se nekom i ne svidja tekst to je njegov problem,istina uvijek pomalo boli
Objavljeno:
I ostale anegdote su stare i izmišljene, kao ona o Ausfahrt-u. Tekst je "priča se okolo" smeće. Portal Buka, ako ste imali nivo, izgubili ste ga. Pošaljite ovo na klix.ba, ljeto je, vrijeme kad dijaspora dolazi na odmor, vrijedi ih poniziti.
TP
Objavljeno:
Ovo je super, evo sam iz kako ono bi, JU-ES-EJ-A ovo uz kaficu citala i ne mogu se prestati smijati.. Moram da saljem dalje po dijaspori da orasplozim ljude. Zivjela sam upravo tako, ha dojcland pa malo ovdje ali doduse ja se trenutno vracam za SA koji jeste imao svoje tablice... Mozda i ja da mahnem kome iz Salzburga ili nesto tome slicno .. :) ha ha ha
Objavljeno:
samo opusteno..
Objavljeno:
A teksta i govana ...
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.