Kolumna

Boris Dežulović: Zašto muškarci vole Tomicu Merčepa

Objavljeno: 11.07.2012. - 08:18
Dočim je riječ o utamničenom heroju, naš će čvrsti, kameni mužjak bez ustezanja pred svima pustiti suzu, u bezgraničnoj ljubavi za Hrvatsku i hrvatskog viteza izvrnut će dušu poput čarape i svakakvoj ludosti dopustiti da mu padne na pamet, klečeći u gostionici pjevat će bolećive domoljubne serenade, objavit će svoju ljubav preko razglasa na Bikijadi, dat će štampati tijesne majice i divovske plakate s likom voljenog heroja a ne zločinca.
Veličina slova: a a a

Nećete često kod našeg dinarskog muškarca vidjeti takvu odanost, kao što je možete vidjeti na cesti Prpuša-Šestanovac, uz koju je nedavno izraslo više velikih billboarda s plakatima podrške hrvatskom vitezu Tomislavu Merčepu. Šestorica stamenih mladića iz sela Katuni mjesecima su listala novine u mjesnom kafiću prateći vijesti sa suđenja Tomislavu Merčepu, lipanjski zvizdan, neumorni cvrčci, teška briga za sudbinu heroja i mlaki karlovački radler izdubili su duboke kanjone u njihovim možđanima, sve dovijajući kako da oni, njih šestorica, nekako pomognu vitezu u dušmanskoj tamnici. Dok najzad jedan od njih, Petar mu je ime, nije od prike iz Zadra čuo kako se to radi.

- Plakat?! – ponovila su petorica suboraca.

- Aha. Plakat – otpuhnuo je Petar dim. – To je đir.

- Šta se mene tiče, more – reče jedan. - A di ćemo?

- Kažu da se to obično radi uz cestu. Da svi vide.

- Logično – složio se onaj gledajući ostale.

Neobičan slučaj

Rečeno-učinjeno, i šestorica stamenih mladića već sutradan sjela uz cestu Prpuša-Šestanovac, izvadila papirnate maramice i udarila plakati. Neutješno plače šest odraslih muškaraca, kukaju, ridaju, jecaju i nariču, gorke suze liju Katunjani za svojim utamničenim vitezom i raspetom hrvatskom domovinom. Strani turisti siđu s auto-ceste na putu za Makarsku, pa stanu i snimaju neobičan običaj, a domaći svit maše im i trubi iz automobila: poneko donese i pivo, da ljudi ne plaču žedni, a poneko se bogami i pridruži.


 

 Danima su tako Katunjani plakali zbog hude sudbe Merčepove, prekidajući lelek tek da okrenu janjca u obližnjoj gostionici, sve dok jedno jutro nije Petar došao u kafić crvena lica, par puta se nakašljao i objasnio drugovima malu grešku. Zvao ga, veli, onaj iz Zadra pa mu pojasnio stvar.

- Baš plakat? – ponovila su za njim petorica suboraca.

- Aha. Ki za Zečića, ali veći.

- Ja sam odma pomislijo, al vidim ti znaš – otfrknuo je onaj.

Rečeno-učinjeno, i koji dan kasnije uz cestu Prpuša-Šestanovac niknuli divovski plakati s toplim, očinskim licem heroja a ne zločinca Tomislava Merčepa, i velikom porukom: „Tomislave viteže, s tobom smo!“ A ispod, malo manjim slovima, u potpisu, „Tvoji Katunjani“.

Nećete, rekoh, često vidjeti takvu odanost kod našeg dinarskog muškarca. Stoljećima su ti alfa mužjaci učeni da ne pokazuju emocije, nikad u dugoj povijesti stare župe Radobilje nije se čulo da je neki Katunjanin javno pokazao ljubav, da je sjedio uz cestu i neutješno plakao jer je djevojka iz susjednog sela u zatvoru zbog, metnemo li, pronevjere zadružnih para. Nije se čulo da je katunsko muško dalo štampati majicu s njenim likom, pjevalo joj serenadu klečeći u kafiću i zaprosilo je preko razglasa na Bikijadi u Šestanovcu. Ili, štajaznam, da je uz cestu postavio divovske billboarde s natpisom „Ivanka, ljubavi, s tobom sam! Tvoj Medo“.

Dočim je, međutim, riječ o utamničenom heroju, naš će čvrsti, kameni mužjak bez ustezanja pred svima pustiti suzu, u bezgraničnoj ljubavi za Hrvatsku i hrvatskog viteza izvrnut će dušu poput čarape i svakakvoj ludosti dopustiti da mu padne na pamet, klečeći u gostionici pjevat će bolećive domoljubne serenade, objavit će svoju ljubav preko razglasa na Bikijadi, dat će štampati tijesne majice i divovske plakate s likom voljenog heroja a ne zločinca.

Izgledat će vam blesavo ta stvar, jer Tomislav Merčep se ne vozi prečesto cestom Prpuša-Šestanovac, pa da bi u jednom trenutku ganut ugledao plakat kojim Katunjani poručuju da su s njim. Učinit će vam se to glupo i emotivno neisplativo, zato što ne razumijete muško-mušku ljubav. A ljubav je muška, za kakvim hrvatskim vitezom na primjer, drugačije naravi od ženske. Možete je zvati plitkom i površnom, ali je drugačija.

Da je Tomislav Merčep, metnemo li, žensko, drugačije bi izgledala ta ljubavna priča. Da je hrvatska heroina a ne zločinka Tomislava Merčep zvana Slavica završila na sudu zbog ratnog zločina, i da joj je šest Katunjana javno, plakatima uz seoski drum, poručilo da su s njom, bogami bi sutradan preko puta ceste niknuo billboard s odgovorom: „Dragi Katunjani, ja se jutros probudila u ćeliji istražnog pritvora sama, nikog od vas sa mnom. Vjerojatno je riječ o nesporazumu, sigurna sam da imate objašnjenje. Čekam vas. Vaša Slavica Merčep.“

Žensko je vrag

Tako bi reagiralo žensko, jer žensko je, znamo, vrag. Ne možete ženskom čeljadetu u istražnom zatvoru ili zatvorskoj bolnici prodati priču da ste s njom, ne možete joj iz seoske gostionice slati drumske razglednice s retoričkim ljubavnim izjavama. Ako si sa mnom, dođi junače u ćeliju. Ako ste zaista sa mnom, dragi moji Katunjani, gdje ste bili devedeset prve, kad je valjalo sa mnom noću skupljati Srbe, odvoditi ih na Sajam ili u Poljanu, pa ih tamo paliti plinskim plamenicima, spajati na struju, gurati im petožilne kablove u anuse i propucavati potiljke kalašnjikovom?

Lako je, shvatili ste, biti s Merčepom 2012. godine, dok u zatvorskoj bolnici čeka presudu za ratni zločin, svakako lakše nego dvadesetak godina ranije, kad je trebalo mrdnuti dupe s kauča i pucati u srpske potiljke. Možda kretenski, ali lako.

Muškarci su, međutim, jednostavna bića. Šest seoskih momaka napije se na lipanjskom zvizdanu toplog radlera, pa velikim plakatima poruče pritvorenom vitezu Tomislavu da su s njim, a njemu srce ki u telca. Zna da u zatvorskoj bolnici nije sam. Šestorica njegovih Katunjana je s njim, leži uz njega i dijeli s njim dobro i zlo. Sutra, kad ga budu vodili na izdržavanje kazne, stat će oni uz svoga viteza.

- Što vi radite ovdje? – pitat će ravnatelj kaznionice u Lepoglavi, gledajući zbunjeno šestoricu muškaraca u urednoj koloni iza osuđenog Tomislava Merčepa. - Tko ste uopće vi?

- Njegovi Katunjani – jednostavno će odgovoriti oni pokazujući na Merčepa. – Mi smo s njim.

A na cesti Prpuša-Šestanovac osvanut će divovski plakati s porukama poput „Draga ženo, s Merčepom sam!“, i potpisom „Tvoj Petar“.

Tako bi bilo da na sudu ima pravde. Na hrvatskim sudovima, međutim, nema pravde, ali ima razumijevanja: istoga dana kad je objavljena potresna priča o šestorici vitezova iz Katuna, općina Šestanovac, izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu donijelo je odluku da se, zbog nezadovoljavajućih uvjeta u Bolnici za osobe lišene slobode, optuženi i bolesni Tomislav Merčep pusti da se brani sa slobode.

I već sutra, uz cestu Prpuša-Šestanovac izrast će ukusni, veliki billboardi s porukom „Dragi Hrvati, s vama sam! Vaš Tomislav Merčep“.

A nama srce ki u telca.

 

Tekst preuzet iz Slobodne Dalmacije

 

Komentari (0)
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.