Prema ovom izvještaju je Vijeće ministara BiH uspjelo ostvariti čak duplo lošije rezultate od onih iz 2008. godine dok je Parlamentarna skupština BiH usvojila nešto manje od četvrtine planiranih zakona u ovoj godini.
Pritom je metodologija njihovog istraživanja bila vrlo jednostavna – koliko je isplanirano da se uradi i koliko je urađeno. Prosto da ne može biti prostije.
Paralelno sa odjekom ove informacije u javnosti, iz najvećeg herecegovačkog grada nam je pristigla vijest koja je u medijima popraćena sa već uobičajenim komentarom tipa “pa da, znali smo” i “šta ste drugo očekivali” a koja zapravo najviše govori o nama samima.
Naime, Mostar ni po 16. put nije izabrao svog gradonačelnika. Zbog nemogućnosti izbora gradonačelnika, grad je prinuđen da se finansira privremeno. Ovog puta privremenost je odložena do 30. septembra dok je račun grada blokiran.
Brojni protesti, kakve bi mogli zamisliti da bi se organizovali u normalnoj zemlji, jer neusvajanje budžeta predstavlja direktan udarac u razum svakog pojedinca, u Mostaru se nisu desili. Osim građanâ – vatrogasacâ, niko nije protestvovao. Samo se izrazila zabrinutost.
Izgleda svima, više-manje, potaman.
Kada govorimo o javnom ili društvenom interesu, često upotrebljavamo riječi kao što su zajednica, dobrobit i većina. Matematički, a iz podataka Centralne izborne komisije, ta neka “jadna” većina od 51 odsto je odabrala svoje zastupnike u lokalnom parlamentu u gradu na Neretvi, ali ih dalje samo prati u informativnim emisijama kao svojevrsnu predstavu – šou program u kome se glumci sjajno zabavljaju. Kome je onda u interesu da se izbori uopšte dese, građanima ili političkoj vrhuški u BiH?
Za većinu građana našeg društva izbori ne moraju biti od izuzetnog javnog interesa, jer sam čin izbora neke individue ili partije ne mora značiti apsolutno ništa. Izbori su tek početak rada na tome da se javni interes pojedinca u društvu i ostvari.
Stvarni i primarni interesi svakog pojedinca u normalnoj zajednici bi trebale biti stvari koje slijede u četiri godine mandata a koje bi morale neposredno utjecati na kvalitet bitisanja u zajednici, bilo da se radi o državnoj, enitetskoj ili lokalnoj.
Da li će se neka zajednica pobrinuti za poboljšanje kvaliteta života u njoj, to je ključno pitanje.
Kome su u mostarskom slučaju izbori bili od interesa? S obzirom na obavljeni posao u Gradskom vijeću, isključivo njegovim vijećnicima. Šesnaest puta su se sastajali zbog jedne tačke dnevnog reda. To ni CCI neće moći zahvatiti u svom nerednom istraživanju.
Ukoliko prihvatimo tezu o izborima kao javnom interesu, postavlja se pitanje na koji način imamo pravo da provjeravamo da li se naš interes ispunjava u obliku koji smo i zadali, glasajući za one koji se šesnaest puta sastaju da (ne)izaberu gradonačelnika?
U odgovornom društvu bi takva neodgovornost bila kažnjena.
Konkretnu odgovornost za “ispraznu” političku scenu na svim nivoima nose njeni glavni politički akteri – političke partije. Njihovi ideološki stavovi igraju sporedne uloge u opštem političkom diskurzu dok se građanima ideologije nameću kao isključivi primarni interesi a nisu ništa drugo do zamagljivanje očiju. Ono što definiše političko ponašanje kod nas jeste pristup izvoru prihoda, koje podrazumijeva učešće u vlasti te preraspodjelu javnih sredstava. Zaposliti se u pojedine javne institucije tako je najunosniji interes drugorazrednih političara. Iza kojih se krije izlizana teza o odbrani javnog da ne kažemo nacionalnog interesa. Tako su bošnjački političari u Parlamentu BiH isključivi branioci bošnjačkog interesa u zemlji.A srpski srpskog.
Već petnaest godina politička scena u Bosni i Hercegovini ne artikuliše nikakav jedinstveni interes. Borba za moć, koja neizbježno pripada politici, ne sadrži kvalitetan dijalog o definiciji javnog interesa. Radi se isključivo o sukobu individualnih interesa pojedinaca i kolektivnih poslovnih interesa, na koje su pojedine partije u državi “nakačene”. U takvom ambijentu nije moguće ni razmišljati o pojmu javnog interesa.
Iako bi smisao svake politike, bilo lokalne, nacionalne ili državne, trebao biti rješavanje problema, u ovoj zemlji političari isključivo gomilaju stare te kreiraju nove. Iz ove prespektive je politička scena u zemlji fatalno neuspješna.
Da li političari uopšte znaju definisati pitanja koja im se nameću a koja su od stvarnog javnog interesa za sve građane ove zemlje? Da li znaju za rješenja koja će biti politički prohodna i što je još bitnije, koja su društveno prihvatljiva?
U pozitivne odgovore možemo sa pravom sumnjati, s obzirom na njihove neplodne radne dane za koje znamo ne samo iz spomenutog izvještaja CCI-ja.
Neozbiljno shvatanje pa čak i odbijanje ovih i sličnih analiza od strane pojedinih zastupnika u parlamentu BiH ( kako je nedavno učinio poslanik SNSD-a Drago Kalabić kojem nije bila jasna metodologija rada CCI-a ) svjedoči o generalnom ignorisanju tema koje se tiču javnog interesa. Rad institucija lokalne i državne vlasti bi trebao biti od interesa za svakog pojedinca.
Grad Mostar je skoro godinu dana u nestabilnoj političkoj situaciji, koja se može riješiti ili političkim dogovorom ili zakazivanjem novih lokalnih izbora. Politički dogovor je već šesnaest puta pometen sa stola, dakle ne preostaje ništa drugo već zakazati nove lokalne izbore. Mostaru treba snažna i djelotvorna vlast sa jasnim političkim mandatom, pogotovu u periodu domaće političke i svjetske finansijske krize. Samo se jaka vlast može suočiti sa pitanjima koja opterećuju društvo.
Upravo zbog potrebe za jakom i odgovornom vlašću i zbog potrebe politike da se bavi javnim interesom ti potencijalni mostarski ali i slijedeći opšti izbori u BiH stvarno mogu biti “istorijski”. U smislu da oni koje izaberemo konačno počnu raditi u našem društvenom a ne u interesu individualaca ili ovih ili onih lobističkih grupacija.
Može se pretpostaviti da se željena promjena makar u narednih nekoliko mjeseci neće dogoditi.
Ne smijemo zaboraviti da je slijedeća godina izborna.
Tad se puno toga neće analizirati, niko neće mariti za izvještajima, jer će sve biti bitnije od kvalitetnog rada.
Tad se neće ni sjediti u poslaničkim klupama, jer će se juriti svaki glas po bosanskim vukojebinama.
Na građanima ostaje da izaberu : da li će mogućnost promjene iskoristiti na izborima ili će se i dalje čudom čuditi i stidjeti svaki put kad im se sa ekrana obrati neki od političara da u njegovo ime tumači njegov interes.
Postoji i druga radikalnija verzija - građanski otpor i neposlušnost.U nemogućnosti izbora neke od ponuđenih političkih opcija često se govori kako bi građani trebali preuzeti stvari u svoje ruke. Niko ne zna kako. Na demonstracije ne idu tako često, osim ako nisu partijske i precizno dogovorene i izrežirane.
Problem ove zemlje jeste taj što građani BiH ne znaju koji im je interes dok o njemu ne čuju od svojih isključivih tumača. Kako inače objasniti potpunu ignoranciju događaja iz mostarske vijećnice i parlamentarne skupštine, u kojima izabrani sjede, kao rade i dobro zarađuju?
Jadni građani izgleda misle da je čitava ta farsa ustvari u njihovom interesu.A nije.
