Zenico oka mog
I bio je lijep dan. Stvarno. Sve je bilo spremno za put. Zenica je zvala, a ja i Gospoda bili smo spremni da odgovorimo na poziv kako i dolikuje. Svirati prvi put pred novom publikom je uvijek poseban ugođaj. Skuvao sam sebi konstitutivnu kafu/kahvu/kavu, onu što se u džezvi zakuva i sjeo da prodžaram net. Valja biti u toku. Axe je kasnio, sinoć je pčele premještao, a imati poljoprivrednika u bendu zahtijeva razumijevanje i poštovanje. Džaram po naslovima, al’ jedan mi posebno privuče pažnju. Glavni junak priče bio je Proka Pronalazač, al’ ne onaj iz Mikijevog zabavnika, već onaj iz Lijevča. Čitam ja i čitam, sve mi se utroba okreće, bil’ srao po dotičnom ili da tražim nešto smislenije i pisanja vrednije? Noć morona kao vrhunski izum tog ljevčanskog veSeljaka. Kipti u meni od cifri, maraka, fiktivnih NVO, malverzacija i elementarnog bezobrazluka, koje dotični sa jaranima učini. Ako laže net, lažem i ja.
Arči, usr’o se daBogda, kontam u sebi.
Da ga vidim – ugrizao bi’ ga i popio mu krv. Naoštrim se potpuno da kenjam po njegovom liku i djelu, kad pozvoni Axe i reče: „Grofe, silazi, idemo.“
Gasi sve, srči kafu, kupi stvari i u auto. Proku stavljam na stendbaj, a u mislima šamaram dotičnog Pronalazača. Misaono iskaljivanje bijesa uvijek ima pozitivan terapeutski učinak.
Vožnja me opušta. Zelenelio divne nam zajedničke zemlje prija oku mome, mojim zjenicama. Mislim na slavu i marke, i vrštanje publike, sve mi neka milina, osmjeh je na licu. Divna li je Bosna, krvi mi.
Vozimo se. Negdje kod Prnjavora, zove Eci Peci Pec, pita jel’ sve pod kontrolom. Volim kada muze brinu o mom dobru.
Prolazimo kroz Maglaj, sve nešto na kiseli kupus miriše. Kraj puta na momente izviruje Bosna. Divna je to rijeka, korito njeno takođe. Smeće u njenom koritu me uvijek i iznova zgrozi, al’ nada da će jednog dana to biti lijepo i uredno nikada neće umrijeti u mojoj vampirskoj duši. Srednje-bosanske planine nadgledaju tok rijeke Bosne kao što visoki predstavnik nadgleda naš rezervat. Al’ ko ga jebe. Ionako se samo bogati i laprda po našoj koloniziranoj zemlji.
Samo nek se putuje i svira, ponavljam u sebi mantru. Ja šta bi drugo. Davno je to kolega Štulić detaljno opjevao u pjesmi „ A šta da radim“.
Sa Zenicom se nikad ranije nisam susreo jedan na jedan. Prošao sam pokraj nje desetine puta idući za Sarajevo, al’ se nije zadesilo da se sretnem sa njom oko u oko, Zenicu u zjenicu. Da budem iskren, postojale su određene predrasude u mojoj glavi vezane za Zenicu, kreirane u posljednje dvije decenije - da je to ružan i prljav industrijski grad, gdje ima zajeban zatvor, gomila težine i sivila. Nisam imao nikakvu predstavu kakve su tamo žene, i da li će nakon koncerta da zavole mene?
Ne znam zašto sam tako kontao, televizor je govno, mediji su otrovni, ljudi lažu, a predrasude su zlo. Kasnije sam skontao da sam bio u debeloj zabludi.
Nakon tri sata opuštene vožnje stigli smo u Zenicu. Tražeći staro pozorište, zaustavimo se kraj policijske patrole, da upitamo kako doći na odredište. Bijahu opušteni i nasmijani. Upitaše ko smo. Grof Đuraz i Gospoda rekao sam mu. Kaže on: „Vidio sam ja tebe na televizoru“. Lijepo... Zna me čo’ek.
Staro pozorište se nalazi kraj srpske pravoslavne crkve u Zenici. Nastup mene i Gospode u Zenici bio je na festivalu „Zenica zove“ u organizaciji studentske unije Zenice. Pored nas, za to veče su planirani Mučenička gurpa, V.E.K. , Ateist Rep, Velahalve i Vuneny. BiH u malom. Ekipa organizatora nas je srdačno dočekala, na čelu sa Enom, koja je bila domaćin za naš bend. Jedna divna i graciozna mlada dama. Po završetku tonske probe, koja mi je bila prilično stresna, otišli smo na večeru.
Lijepo su nas nahranili, moram da vam kažem. Poguzija sam i to je jasno. Nakon večere krenuli smo u obilazak grada, kako i dolikuje. Na glavnoj ulici neka stara ciganka prodaje cd-ove za marku i po. Milina. Uzeo sam pet komada. Neke klasike i neke nove. Uporno tvrdim da u nas turizam treba razvijati, al’ ta moja misao se slabo prima...
I stvarno je tačna ona – Upoznaj svoju zemlju da bi je više volio.
Nije prošlo ni tri sata otkako sam u Zenici, a već mi milina prava. Ena je bila veoma ažurna i mnoge nam je stvari ispričala o Zenici. Pokazala nam je korzo i staru čaršiju. Korzo mi se svidio. K’o iz moje pjesme. Oči ne miruju. Ljudi se opuštaju i šetaju. Zeničanke opasno furaju minjake. Kraj nas prođoše dvije omladinke, izrazito oskudno obučene, mada je lijeva bila oskudnija. U nje je dekolte bio više nego dekoltiran. U stvari, to su bile neke tri pruge od tkanine preko grudi bez grudnjaka. Gledamo u tu pokretnu golotinju, a kraj nas prođe neki čova na biciklu, pa stade, siđe sa bickla, okrenu se prema nama i reče: „Ova fakat gola.“ Ni njemu ne bi jasno.
Drago meni, a i Gospoda se zadovoljno smješkaju. Mnogi kažu da su Banjalučanke najPreRibe, al’ ja u svakom gradu uočim mnoge ljepote i krasote domicilne ženske populacije. Prođe i po koja grupica pokrivenih žena, al’ ja nemam problem sa tim. Nek se nosi ko kako hoće. Ako je normalno da klinke polugole lumpuju i paradiraju po folkotekama, ako je normalno da junci i volovi sa bijesnim kolima jure kroz centar grada 200 na sat bez adekvatnih kazni, ako je sasvim prirodno da se organizuju „Noći morona“ na kojima za ogromne paretine nastupa već prebogata Slepa Gangrena, ako je normalno da se prave razne parade (jer to narod voli), ako ja mogu da se šetam u svojim grofovskim odorama, ne vidim zašto bi nekom smetale prekrivene žene, osim ako nisu prekrivene mimo svoje volje.
Šetajući tako Zenicom, primijetio sam mnoge pse kako se zadovoljno sunčaju, leže ili besciljno vuku, dok suton silazi sa okolnih brda. Bi mi čudno jer ih je bilo mnogo, a kad sam se malo bolje zagledao, primijetio sam da svaki ima pločicu sa brojem u uhu. I bi mi čudno, te upitah Enu šta je to? Ona reče kako su prije ubijali pse lutalice po zemlji, pa je to bilo bizarno. Lokve krvi po gradu, jauci i pucanje. Stanovnicima je bilo užas, pa su gradske strukture skontale neke nove metode. Naime, kako ih ima veoma mnogo, i ne mogu svi u azil, odlučili su da ih love, kastriraju i označe i tako povedu računa o psima i psećoj populaciji u gradu. Taj podatak mi je bio stvarno fascinantan, znajući da odnos jednog društva prema životinjama govori o stepenu evolucije tog društva. Ovo bi mogao biti primjer ostalim BiH gradovima koji muče muku sa lutalicama. Na kraju krajeva – ne moramo baš sve pobiti što nam ne donosi zaradu?
Fascinirani zeničkim odnosom prema psima, krećemo se dalje kroz grad, Ena nam pokazuje mjesto uz rijeku koje se u narodu zove Turska. Tu se nalazi jedan veliki sat. Poklon Turske gradu Zenici. Kada su Turci bili u posjeti, skontali su da je sat nešto što je trebalo gradu. I nisu puno pgriješili, samo, što su se tako stisli, mogli su u svaki grad po jedan sat da uvale. Treba nam svima jedan ogroman sat. Vrijeme ide, iste greške se prave, a vrijeme je novac.
Prešli smo most i šetamo kraj vode. Velika zelena površina uz vodu, ljudi trče, voze bicikle, parovi šetaju i drže se za ruke, i ljube. Javno. Pitam je ima li ovdje problema sa tzv. „šerijatskom policijom“ kao u Mostaru što je bio onaj slučaj (znajući da je srednja Bosna dom monogih iz zemalja Džana i Stana). Kaže da nije bilo takvih situacija, da se vidi poneki sa bradicom i trofrtaljkama, al’ za sada je sve OK. Reče nam domaćica da se taj dio uz rijeku zove POJILO, jer tu omladina dolazio da se poji pivom i marihuanom ljutom. Kaže da milicija ponekad pegla, al’ i oni znaju šta se tu radi. Pitam se kad će više ti dosadni miliconeri prestati da gnjave ljude zbog trave. Baš su dosadni i naporni. Aj’ što nam je trava u BiH poprilično loša ako je poredimo sa okolnim zemljama, nego još i dosadni policajci. Uh.
Prolazimo šetalište i idemo ispod mosta. Stubovi su prebojeni u crno – crvenu boju, slika Čegevare i još neke. Reče da su to sve odradili navijači FK Čelik, poznatiji kao Robijaši. Moram priznati da su se baš potrudili. Super mi je to sa tim navijačkim grupama, kada boje i ukrašavaju grad na taj način. Istu stvar su i Vulturesi uradili po BL. Sve je to kul dok ne odu na utakmicu i ne pobiju se. E tad su mi baš bezveze.
Bližimo se klubu. Mučenička grupa je već počela sa nastupom, mi smo bili poslie njih.
Ne bih puno peglao o svirci (neukusno je sam sebe hvaliti) ali nama je bilo presjajno, publika je vrištala, ja sam uživao. Odličan provod na bini pred zeničkom publikom.
Pored mene i Gospode, svoj doprinos čitavom scenskom ugođaju dala je i VJ AGOTHA, jedno predivno i šarmanto biće, koja je bila zadužena za video u vrijeme festivala. Nakon nas su bili legendarni Ateisti, a ja sam se muvao po klubu i oko kluba, prepuštajući se čarima međuljudske komunikacije.
Prije nego smo ušli u kola, rekoše nam da bi opet da zasviramo kod njih za dva tri mjeseca. Bilo bi sjajno, pomislio sam.
E sada, neka mi neko još jednom kaže da je Zenica ružan i prljav industrijski grad...
Hvala Zenica!
