Danas se Jugoslavija moderno zove Region ili Jugoistočna Evropa. U «Region» se ponekad ubaci i Albanija, jer smeće sa smećem ide, vjerovatno tako razmišljaju predstavnici međunarodne zajednice. Svaka od novonastalih šest i po jugoslovenskih državica ima probleme jedna s drugom, nemaju riješena mnoga pitanja, bave se pitanjima granica, međusobnim odnosima, tuđim i svojim žrtvama (uz posebnu pažnju da što više iskoriste poziciju žrtve kad god im to odgovara) i drugim stvarima gdje jedni drugima mogu zagorčavati život, čak do navijanja na sportskim takmičenjima jedni protiv drugih, gdje se posebno ističu bh. političari. Kako vrijeme odmiče, tako se gomila sve više problema, a sve manje ih se rješava. Od vremena izbornih ciklusa zavisi kad će se situacija zaoštriti u pojedinoj republici, pa tako većina političara koriste obračun sa susjedima za određenu vrstu kampanje. Još u februaru počnu pljuštati razne izjave, kao što su čestitke kosovskoj nezavisnosti, a prije i poslije toga se priča i o priznavanju ove teritorije, zatim dođe Prvi mart kao Dan nezavisnosti koji ne slavi cijela BiH, pa onda razni drugi događaji, sve do Srebrenice i Oluje u julu i avgustu. Jesen često bude vrijeme izbora, pa se retorika još više pogorša, stanje se alarmira, strahovi postanu veći i zahuktavanje doživi svoj vrhunac. Postoji i nekoliko stalnih tema, kao što su granica Hrvatske i Slovenije, status Kosova, Dodikova zaštita svog kriminala kroz negiranje državnih institucija i lažno predstavljanje vitalnih nacionalnih interesa, stvaranje velike Albanije, ime Makedonije, vraćanje slovenskog duga deviznim štedišama itd. Sve ove teme se dotiču godinama, uglavnom bez posebnog uspjeha, bilo da su na vlasti desničari ili ljevičari, nacionalisti ili proevropske struje, šta god značilo biti proevropski.
RS = D. J. L.
Ove godine će se u Bosni i Hercegovini održati izbori, pa je sasvim logično da najljuće bude upravo kod nas. Za razliku od okolnih zemalja, na našu utječu i drugi faktori, koliko god se to nama (ne) sviđalo, tako da će politika Srbije i Hrvatske znatno utjecati na konačan ishod. Ankete pokazuju da će u FBiH pobijediti SDP, a u RS-u SNSD, dok u Našoj stranci kažu kako su određene agencije i njima nudile ovakve ankete (?!). Eventualna pobjeda SNSD-a i nije naročito iznenađenje, s obzirom na prilično nesposobnu opoziciju RS-a, bilo da se radi o njihovim ekonomsko – prosperitetnim ili nacionalno – šovinističkim kapacitetima. Republika Srpska sve više podsjeća na Crnu Goru, koja je davno postala društvo jednog lica, a Bosna i Hercegovina će uskoro ličiti na Kipar, ako se nastavi ovakva politika naših lidera. Kako homosapiens na Balkanu uvijek mora imati lidera, a to su vjerovatno ostaci prethodnog sistema, svako od nas traži nekog kome će se klanjati i diviti mu se (ali ne i njoj, jer žene kod nas ne mogu biti lideri), pa se vječno postavljaju pitanja hoće li bošnjački lider biti Haris, Bakir ili Suljo, ko će predvoditi Hrvate na izborima, i ko može ugroziti velikog vođu Mileta Dodika. U komšijskim zemljama je društvo malo više odmaklo, pa se višestranačje ne shvata više kao nužno zlo, nego se počinje kooperirati, a država jačati.
Mnogi analitičari svih ovih godina daju svoje mišljenje o budućnosti Zapadnog Balkana, što je treći moderan naziv za nekadašnju Jugoslaviju. Skoro svi jači mediji u regionu takođe oblikuju javno mnijenje prema svom političkom izboru, pa se tako čitaoci Avaza dvoume između posvađanih bošnjačkih opcija koje su nekad djelovale zajedno, čitaoci Politike plaču nad Kosovom, Jadranka Kosor preko hrvatskih medija tvrdi da će riješiti problem deviznih štediša, itd. Ipak, kako vrijeme prolazi, nagomilane ekonomske probleme niko ne rješava, posebno u BiH i sa BiH. Konkretno, govorimo o luci Ploče, imovini u okolnim republikama i zajedničkoj jugoslovenskoj imovini po svijetu, aerodromu u Bihaću, granici kod Neuma, mostu Komarna – Pelješac, dugu Slovenije prema bh. deviznim štedišama i dr. Koliko je jaka bh. diplomatija, govori podatak da je Jutarnji list, od petnaest potencijalnih problema kod izgradnje mosta Komarna – Pelješac, eventualno protivljenje BiH svrstao tek na četrnaesto mjesto. Malo ozbiljnija je činjenica da naša zemlja svakodnevno gubi svoje državljane, zbog nepostojanja sporazuma o dvojnim državljanstvima gotovo ni sa jednom državom na svijetu. Osim Švedske, Srbije i Hrvatske, dvojno državljanstvo je nelegalno posjedovati u slučaju bilo koje druge zemlje, pa tako nemamo sporazume ni sa zemljama gdje naše dijaspore ima mnogo, kao što su SAD, Holandija, Norveška ili Slovenija. Neke od ovih zemalja zaista primjenjuju ovu odredbu i traže od naših državljana odricanje od bh. dokumenata, dok neke ne mare za to, pa ovaj nelegalan čin postane legalan.
Ovih dana se oglasio i Matthew Parish, bivši glavni pravni savjetnik Međunarodnog supervizora za Brčko, koji tvrdi da će Republika Srpska vrlo lako postati nezavisna država. Tekst koji je objavljen i na ovom portalu je pun paušalnih ocjena i rekla / kazala priče, a od samog naslova, pa sve do kraja, veoma je mučno čitati ovaj predugi odlomak njegovih misli. Pored vrlo jasnog stajanja na stranu Milorada Dodika i njegove nacionalističke mašinerije, Parish uporno koristi veoma sugestivne izraze, te one oko kojih se niko u Bosni i Hercegovini nije usaglasio, kao što su «građanski rat», «kad se RS odvoji» (a ne «ako se odvoji»), «RS nakon osamostaljenja», itd. Kao zaključak, Parish kaže kako je najbezbolnije pustiti RS da se otcijepi, a Bošnjake pripremiti da ne ratuju zbog raspada njihove države, a sve u cilju sprečavanja novih sukoba, te time jasno daje do znanja čitaocima da je BiH samo država Bošnjaka. Ovo «sprečavanje sukoba» bi se vjerovatno pretvorilo na kraju u krajnju eskalaciju mržnje i nove pokolje, što navode svi ozbiljni istoričari i analitičari, ali Parisha to ne zanima, nego svoj tekst usmjerava prema nečem sasvim drugom, a sve to liči na «uvođenje demokratije u Jugoslaviju», što je suštinski bio početak kraja zajedničke zemlje i životno i materijalno obezglavljivanje građana širom Hrvatske, BiH, Crne Gore, Srbije i Makedonije. Kao što su kapitalistički špijuni tih godina imali svoje igrače u vidu «demokratskih lidera» Ćosića, Izetbegovića, Tuđmana, Miloševića i njihovih pijuna, tako i sada računaju na apsolutnu podršku «demokratski izabranih predstavnika», a pogotovo «jedinog legitimno izabranog srpskog lidera, Mileta Dodika», kako bi to stručno rekla novinarka godine, Sanja Vlaisavljević.
Šta ako se svi odvoje?
Pored Parishovih i inih bljuvotina, često se Kosovo veže za Bosnu i Hercegovinu, iako to ne rade predstavnici Srbije. Tako se postavlja pitanje šta bi bilo ako bi se sve manjine u svijetu poželjele odvojiti. Vjerovatno bi to bio treći svjetski rat, ukoliko to svi urade u isto vrijeme, a ovdje ćemo pobrojati samo neke potencijalne sukobe, gdje bi manjinske skupine mogle tražiti svoju državu. Najveći narodi bez države su Kurdi i Romi. Romi su uglavnom rašireni svuda po svijetu i realno nemaju kapacitet za stvaranje ičega što bi ličilo na državu, dok Kurda ima oko 40 miliona i žive na prostorima Turske, Iraka, Irana i Sirije. Kakva prava ima ovaj narod, dovoljno govori podatak da je prva kurdska predstavnica u turskom parlamentu, Leyla Zana, dobila petnaest godina zatvora nakon izjave na kurdskom jeziku, a u kojoj je rekla da se zalaže na zajednički život Kurda i Turaka. Prema tome, vrlo je teško očekivati da Kurdi ikada dobiju svoju državu, a vjerovatno nije realno ni da u budućnosti dobiju neka veća prava u državama gdje žive. U Evropi takođe ima mnogo manjinskih nacija sa secesionističkim namjerama i / ili mogućnostima; Mađara u Rumuniji, Austriji, Srbiji i Slovačkoj, Albanaca u Makedoniji, Katalonaca u Španiji, Korzikanaca u Francuskoj, Sicilijanaca u Italiji, Makedonaca u Grčkoj (iako grčka vlada tvrdi da oni ne postoje), Laponaca u Švedskoj i Finskoj, Škota, Iraca i Velšana u Velikoj Britaniji, Čečena u Rusiji, Talijana u Hrvatskoj, Slovaka u Mađarskoj, Češkoj i Austriji, Bošnjaka u Srbiji, Srba i Albanaca u Crnoj Gori itd. Svi ovi narodi bi mogli tražiti nezavisnost, po logici Milorada Dodika i Matthewa Parisha, odnosno priči kakvu plasiraju u javnost, jer većina njih živi u pograničnim područjima ili su skoncentrisani na jednu određenu teritoriju, kao što je npr. na Kosovu slučaj među Srbima. Kod takvog slijeda događaja, vrlo brzo će se desiti da ne postoji teritorija u svijetu koja nije obuhvaćena sukobima, a sve bi bilo etnički i kristalno čisto, bez onih drugih koji «nisu kao mi». U pograničnim područjima je sasvim normalno očekivati i narode iz susjednih zemalja, pa bi taj krug mogao ići unedogled; jednom se odvoji Republika Srpska, zatim se Sandžak pripoji Bosni i Hercegovini (ili kako bi se već ta tvorevina zvala), a zatim se ponovo stvore srpske i bošnjačke manjine u susjednim zajednicama, pa se onda opet žele odvojiti i tako u beskonačnost. Jedina, ali i najbitnija razlika između većine ovih manjinskih naroda i naroda Kosova je činjenica da je Milošević ugnjetavao Kosovare dugi niz godina i upravo im je on omogućio nezavisnost. U svjetskim razmjerama nećemo ni spominjati šta bi značilo ukoliko bi svi narodi htjeli nezavisnost, ali primitivni narodi Balkana očigledno nisu dospjeli čak ni blizu, recimo, prilika u Gani, u kojoj živi preko 100 različitih etnija i gdje nikad nije došlo do međusobnih sukoba. Kod nas, toliko slični ljudi ratuju već stoljećima, uz povremene bratske povike i licemjerno pozivanje na suživot, obično onih koji su tom suživotu o glavi radili i rade.
Kriminalci ne pitaju za naciju
Kada još dublje proanaliziramo odnose nekadašnjih jugoslovenskih republika, vidjećemo da su ekonomski odnosi na nešto boljem nivou, dok su kriminalni miljei bukvalno u bratskim relacijama, bez obzira o kojim se nacijama radi. Ono što možemo naučiti od kriminalaca je da trgovina u njihovom smislu vrlo lako i brzo funkcioniše ako ima interesa, pa je tako droga putovala godinama preko Makedonije, Albanije, Kosova, uže Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, pa sve do zapadnih zemalja. Nijedan kriminalac nije postavljao problem saradnje sa drugim narodima, a čini se da je tako i u političkim krugovima, posebno ako se malo zagrebe ispod površine njihovih lažnih izjava. Oni koji se mrze su, u stvari, jedino smrtnici iz naših nacionalnih stada, ograđenih električnom bodljikavom žicom.
Ta stada će se i dalje ponašati onako kako im kažu vjerske i političke vođe. Činjenica je da na Balkanu sve izvorno dobre ljude raspamete svojim šovinističkim parolama, a kod neukih građana je to vrlo lako, te se kroz stoljeća ponavljalo isto u svim dijelovima planete. Politički analitičar Neven Kazazović je jednom prilikom izjavio da je budućnost balkanskih država u stvari u zasebnom bloku unutar zajednice koja će se zvati Evropskom Unijom, ali koja neće posve biti nalik na današnju EU. To su mnogi ocijenili i kao budućnost naših republika, jer smo, koliko god se mrzili međusobno, i dalje zavisni jedni od drugih, posebno na ekonomskom nivou, a i na fonu kretanja unutar susjednih država. I petnaest godina nakon rata gradimo žice, a težimo Evropskoj Uniji i Schengenu, kada ćemo valjda te žice skloniti, pa ćemo shvatiti da su sve one milijarde eura, potrošene na čuvanje granica, razne DGS-ove i izgradnju graničnih prelaza, ustvari potrošene uzalud. Droga i šverc su i pored tih «čvrstih granica» prolazili, a prolaziće i dalje. Od naših će lidera i njihovih finansijera sa istoka i zapada zavisiti da li ćemo se za deset, dvadeset ili pedeset godina i dalje mrziti, ili ćemo živjeti kao ljudi, jedni s drugima i jedni pored drugih. Da li će oni možda biti, iako to liči na teoriju zavjere, nečiji drugi igrači, kako to tvrdi Vedrana Rudan, zavisiće i od nas samih, ali i od svjetskih prevrata koji se tiču Balkana. Ivo Josipović će u ovih nekoliko godina vjerovatno odati počast svim žrtvama u okolini, kao što je i dosad jedino radio, Boris Tadić će bespomoćno diplomatski pokušavati sačuvati Kosovo, te će, zahvaljujući toj bespomoćnosti, polako Srbiju uvoditi u EU, a kod nas... Kod nas, ko zna šta će se desiti. U optimističnoj verziji priče, ovo će jednog dana biti ekonomski i turistički raj, a u pesimističnoj možemo zaključiti da – «ćeraćemo se još», kako reče Matija Bećković, pjesnik koji se školovao u Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Kako god, ako ispadnu novi sukobi u ovom dijelu svijeta i ako ne želite poginuti za ideal neke od ovovremenskih dinastija, sjetite se ove pjesme i kažite «adio, zemljo moja».
