<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Vuk Bačanović: Ludilo građanina Komšića

Kolumna

Da parafraziramo Iliju Čvorovića: “Nije lepo, Komšiću, da si lud, a da ne znaš da se luđacima najlakše upravlja.”

23. juli 2012, 12:00

Ne postoji "odbrambeni nacionalizam"... Glupost je ili najobičnije licemerje govoriti da će naš nacionalizam biti različit... Nacionalizam je uvek agresivan, neposredno ili posredno. Istorija nacionalnog razvoja svake zemlje ovu činjenicu dokazuje van svake sumnje.

Manabendra Nat Roj ("Orijentalni Marks")

Željko Komšić je, po vlastitom priznanju, lud čovjek. To su mu, kako je rekao, saopštila tri druga čovjeka (među njima i Zlatko Lagumdžija) i on se složio. “Ja sam ovaj put izabrao da budem lud”, potvrdio je Komšić i novinarima, nakon što je, van sebe, napustio sjednicu Predsjedništva SDP BiH, revoltiran zbog sporazuma svoje partije sa HDZ-om u vezi sporazuma Sejdić-Finci. Podsjetimo, više organizacija civilnog društva u BiH je ovaj sporazum, zajedničkim saopštenjem ocijenilo kao “nastavak privilegovanog položaja konstitutivnih naroda u odnosu na Ostale i građane/ke - uključujući nacionalne manjine, ali i nacionalno neopredjeljene građane/ke BiH”. Međutim, prije nego što objasnimo zbog čega je Komšić doista “izabrao da bude lud”, iako, da parafraziramo Iliju Čvorovića “to sam ne zna”, bolje je da se zapitamo kako smo se našli u situaciji da se predsjedničko-civilna ludost, u naprednim intelektualnim krugovima, shvata kao “normalnost”, štoviše kao preduslov društvene “normalnosti”.

Šta jeste, a šta nije?

Organizacije civilnog društva, pa i Komšić, bez sumnje, imaju pravo da je obavezno izjašnjavanje o etnicitetu na popisu protivno postojećoj popisnoj formi. Isto tako stoji da se radi o etniziranju “vrijednosti glasa” na temelju brojnosti određenog konstitutivnog naroda u kantonima i to prema rezultatima popisa koji će se održati 2013., čime se definitivno ovjekovječuju etničke podjele nastale protjerivanjima i “humanim preseljenjima”. Imaju i pravo u tome da će postojeći prijedlog dovesti do potpunog etničkog profiliranja stranaka, čime se cementira dominacija etno-politike, a otežava politički angažman i pravo na izbor “Ostalih” (manjina, Bosanaca, Hercegovaca i neopredjeljenih), ali i konstituvnih naroda u kantonima u kojima su u manjini.

U čemu je onda problem sa iznesenim civilnim primjedbama? Najprije činjenica da su one utemeljene na apsolutnom prihvatanju i aminovanju multikulturalnog društva, odnosno multikulturalizma kao dominantne političke filozofije u Bosni i Hercegovini od prvih “demokratskih” izbora 90-tih pa do danas. Neki stariji čitaoci će se sjetiti referendumskih plakata s početka ‘92., koji ćiriličnim i latiničnim pismom zagovaraju “multikulturnu BiH”. E pa, evo nas 20 godina kasnije u multikulturnom društvu par-excellence. Kako je u svojoj studiji Culture and Equality - An Egalitarian Critique of Multiculturalism (Polity Press, London 2002.), istakao politički filozof i oksfordski profesor, nedavno preminuli, Brian Barry, radi se o društvu baziranom na “politici razlikovanja”, naspram onoga što bismo mogli nazvati “politikom solidarnosti”. Umjesto društva u kojem politika podrazumjeva jednakopravno sučeljavanje mišljenja svih njegovih članova o tome kako će se ono razvijati, živimo u onome što je Barry nazivao “fikcijom”. Za multikulturaliste “‘nešto takvo kao društvo ne postoji’, ne u smislu kako je to shvatala Margaret Thatcher (koja je propovjedala da postoje samo individualci i njihove porodice), već u smislu da je društvo fiktivno tijelo čiji su sastavni dijelovi identitetske zajednice.”


Multikulturalizam građana i Ostalih

Multikulturalizam, zaštita “kulture” i “identiteta”, baš kao nekad “čiste” nacije i rase, zapravo je osnova fikcija i mistifikacija stvarnosti. One ne služe nikome osim vladajućim elitama bosanskohercegovačkih naroda u osiguravaju crpljenja viška vrijednosti iz masa, koje, navodno, zaštićuju od onih sa drugačijom “kulturom” i “identitetom”. Bespotrebno je, tome u prilog, ponovo navoditi varvarsko podžamijenje sarajevskih naselja, kulturološku nakazu Andrićgrad u Višegradu ili zapišavanje teritorije mermernim križevima u Zapadnoj Hercegovini.

Da li su, u tom smislu, Željko Komšić, koji je, u međuvremenu, izjavio da “ne priznaje sud svoje partije”, kao i mreža organizacija civilnog društva, uistinu opozicija postojećem sistemu? Da li to oni, čak i pod uslovom da steknu veću političku i finansijsku podršku i masovnost, mogu biti? Odgovor je negativan iz više razloga. Komšićev razlog za pobunu nije neoliberalna politička i ekonomska agenda vlastite partije, već, zaštita “grupa ljudi kojih će biti sigurno sve više i više, ljudi koji se osjećaju prije svega Bosancima i Hercegovcima.” Organizacije civilnog društva, s druge strane, žele zaštiti “Ostale” (obratiti pažnju na veliko “O”) i ono što nazivaju “građani/ke”. Ni ovdje se ne radi o političkoj borbi za radikalne ekonomske reforme, bez kojih je društvo bazirano na solidarnosti i suodlučivanju nemoguće. Ovdje se radi isključivo o borbi za zaštitu još jednog identiteta i (još jednog) građanskog nacionalizma. Umjesto da se “multikulti” getoizacija raskrinka do kraja, Komšić i civilnodruštvenjaci sve one koji se ne smatraju Srbima, Hrvatima ili Bošnjacima, vještački odvajaju i sabijaju u neku novu besklasnu i univerzalnu “zajednicu” Bosanaca, Hercegovaca, Posavaca, “građana/ki” ili  misterioznih “Ostalih”, a koji će, valjda, jednog dana, asimilirati “one druge”.

Ko se kako osjeća...

Pri tome, u civlinodruštvenoj viziji Ostalih, baš kao ni kod Srba/Hrvata/Bošnjaka ne figuriraju nikakve (primarne) društvene suprotstavljenosti na kojima bi se morala bazirati lijeva, pa i antinacionalistička politička borba. Nema tu poslodavca i radnika, preplaćenog birokrate i njemu potčinjenog sluđenog ‘građanina’, Zlatka Lagumdžije i naivnog radničkog djeteta koje uvlači u svoju neoliberalno-staljinoidnu partiju. I u tom sistemu su svi navodno ‘jednaki’, samo ako su Ostali, građani, Bosanci, Hercegovci, baš kao što politički lideri tvrde i anamonim Bošnjacima, Srbima i Hrvatima. Napokon, zbog čega bi određena napredna politička opcija odbijala da traži i uporište u onom dijelu ‘građana’ koji su, Bošnjaci, Hrvati ili Srbi? Dokument koji žele potpisati SDP i HDZ jeste trajni politički zločin nad svim stanovnicima BiH, ali kako se Komšić i građani misle protiv tog zločina? Time što će još jednom zamahati “identitetlukom” Bosanstva i Hercegovstva? Tim kulisama, iza kojih ne stoji ništa, osim pokoja natruha patriotske mitologije, na koju se uspaljuju još samo šizoidni dijasporski obnovitelji Republike Bosne i Hercegovine, ili politički naivna omladina SDP-a, kojoj se jalovi građanluk, ili, još gore, urbanluk, servira kao spasonosno rješenje za sve društvene probleme u BiH. Jedna moja prijateljica je prokomentarisala: “Ne osjećam se ni k’o Bošnjakinja, ni SrBkinja, ni Hrvatica, ni Bosanka, ni Hercegovka. Osjećam se na bijeli luk.”

Ellen Meiksins Wood, istoričarka i nekadašnja urednica magazina “New Left Review” je u svom najnovijem interviewu za Novosti podsjetila da je koncept civilnog društva važan u zaštiti ljudskih prava i sloboda od opresija, ali da je njegova korist fundamentalno diskreditirana onda kada postaje sredstvo poricanja ili skrivanja kapitalističkih realnosti: “Ponavljam, kapitalističko tržište nije sfera slobode, ono je sfera prisile, pa trebamo koncepciju ljudskih prava i sloboda koje bi priznale način na koji je naša sloboda ograničena kapitalističkim prisilama i tržišnim imperativima.”

Kako smiješno i licemjerno, u tom smislu, zvuče Komšićeve riječi: “Ja sam protiv ovog ali i svih budućih sporazuma koji zadiru u građansku BiH i koji jedne vrednuju više od drugih.” Ko su tu “jedni”, a ko “drugi”? Bošnjaci/Srbi/Hrvati i Ostali, ili možda “kontroverzni biznismen” koji upravo upropastio desetine porodica i rudar sa platom od cirka 900 KM? Da ne govorimo koliko Komšićev drugi ovogodišnji napad revnosti u borbi za “jednakost” i “pravednost”, zapravo, više koristi nego šteti njegovim političkim mentorima - Zlatku Lagumdžiji i sivoj eminenciji SDP-a, finansijskom muljatoru Marinu Ivaniševiću. Kolika bi samo bila radost silne “raje” i “građana” da vide  ‘čo’eka iz naroda’ Komšića na čelu SDP-a, dok bi, dole, na dnu, neharmizmatični Zlaja i još neharizmatičniji Marin i dalje vukli konce, onako kako su to radili i do sada, ako ne i intenzivnije. Da još jednom parafraziramo Iliju Čvorovića: “Nije lepo, Komšiću, da si lud, a da ne znaš da se luđacima najlakše upravlja.” Baš kao i svekolikom ludnicom multikulturalizma.

Od istog autora : Cijena Bošnjaštva