Oko nas je previše ljudi koji se vječito brinu o svemu. Po cijeli dan bauljaju i svaku minutu svog života troše na – brigu. Zabrinuti su za zrak, za vodu, brinu o zemljištu. Sekiraju se za štetu koju donose insekticidi, pesticidi, dodaci hrani, kancerogeni, pogubiše živce nerviranjem o štetnosti plina, azbesta… a posebno se zadaju po jednom ptianju – kako spasiti ugrožene vrste?
Da vam kažem nešto o ugroženim vrstama: spašavanje ugroženih vrsta je samo još jedan arogantni pokušaj ljudi da kontrolišu prirodu. Arogantno je miješati se u posao prirode. To nas je i dovelo u nepriliku. Zar niko to ne shvata? Više od 90 posto svih vrsta koje su ikad živjele na ovoj planeti – izumrlo je. Istrijebljene su. Nismo ih sve ubili mi. Jednostavno su nestale. To je ono što priroda radi. U našem vremenu dnevno izumre oko 25 vrsta i to bez obzira na naš uticaj. Dakle, bez obzira kako se mi ponašamo prema Planeti, 25 vrsta su danas ovdje, a sutra ih nema.
Pa, pustite ih da odu barem dostojanstveno. Ostavite prirodu na miru, zar nismo već uradili dovoljno? Toliko smo samovažni da smatramo kako će svako od nas nešto spasiti: Spasite drveće! Spasite pčele! Spasite kitove! spasite puževe! A naša najveća arogancija je – Spasimo Planetu! Je l’ se to neko zeza sa mnom? Da spasimo Planetu? Mi se još uvijek ne znamo ni za sebe pobrinuti, ne znamo brinuti jedni za druge, a sad ćemo mi, eto, spašavati jebenu Planetu!? Kako se ne umorite od tog sranja? Smoriše me tim jebenim Danom Zemlje, crkavam od silnih pravednika koji brinu o zaštiti okoliša, tih bijelih buržujskih liberala što misle da jedina stvar koja u ovoj zemlji nije kako treba je to što nema dovoljno biciklističkih staza. Ljudi pokušavaju učiniti svijet sigurnim za svoje automobile.
Uz to, te pobornike zaštite okoliša živo zaboli za Planetu. Znate šta njih interesuje? Čisto mjesto za život, njihov lični habitat. Uski, samovažni interes me ne impresionira. Dakle, treba konačno shvatiti da Planeti nije ništa. Planeta je u redu! Ljudi su sjebani! U odnosu na ljude planeta je sjajno! Tu je već četiri i po milijarde godina. Mi smo tu – koliko – stotinu hiljada godina, možda dvije stotine hiljada godina?
A tešku industriju primjenjujemo tek nešto više od 200 godina. Dakle, to je 200 godina prema četiri i po milijarde godina. I nekako smo se uvjerili da smo mi velika prijetnja, da možemo ugroziti ovu prelijepu plavo-zelenu loptu, koja plovi oko Sunca. Planeta je prošla daleko gore stvari od nas. Preživjela je zemljotrese, erupcije vulkana, pomjeranje tektonskih ploča i grebena, uticaj sunčevih pjega, magnetne oluje, izmjenu magnetnih polova, stotine hiljada godina bombardovanja kometama, asteroidima, meteorima… prošla je globalne poplave, tsunamije, požare, erozije, kosmičko zračenje, ledeno doba… A mi mislimo da će nešto plastičnih kesa i aluminijskih konzervi napraviti neku strahovitu štetu? Planeta neće nigdje! Mi ćemo nestati! Mi odlazimo! Pakujte se, ljudi, idemo! Još gore, mi za sobom nećemo ostaviti nekog pretjeranog traga. Možda nešto stiropora. Možda.
A mi ćemo već odavno biti bivši, još jedna neuspjela mutacija, još jedna okončana biološka greška, evolucijski podbačaj. Planeta će nas otresti kao perut, površinsku neprijatnost. Znate kako je Planeta? Pitajte one ‘manekene’ što su hiljadama godina zaleđeni u santama leda, pitajte tragove u vulkanskom pepelu. Ili pitajte sve one ljude koji žive na Havajima što su izgradili kuće na aktivnim vulkanima, pa se pitaju zašto im lava ulazi u dnevni boravak. Planeta će još dugo, dugo, dugo vremena biti ovdje nakon što nas nestane. Samu će sebe izlječiti, samu će sebe prečistiti jer to je ono što ona radi. Planeta je samokorigujući sistem. Zrak i voda će se oporaviti, zemlja će se obnoviti, a ako je istina da plastika nije razgradiva – pa onda će Planeta stopiti plastiku u neki novi materijal zemlja+plastika. Jer Zemlja ne dijeli naše predrasue prema plastici. I plastika je došla iz zemlje, a Planeta je gleda kao još jedno svoje dijete.
Može biti da je jedini razlog što nam je zemlja omogućila da izmigoljimo taj da joj stvorimo plastiku, koju ona želi za sebe ali nije znala kako je napraviti, pa smo joj mi zatrebali. To bi mogao biti odgovor na vjekovno filozofsko pitanje: Zašto smo ovdje? Zbog plastike, budale! Eto, plastika je tu, pa je naš posao završen. Možemo biti odstranjeni. I smatram da je to već počelo. Budimo fer, Planeta nas vidi tek kao manju neprijatnost, nešto s čim se može nositi. Siguran sam da se Planeta zna braniti. Šta biste vi uradili da ste na njenom mjestu, pokušavate se odbraniti od jedne dosadne vrste koja samo donosi nevolje?
Da vidimo: Hm, virusi? Virusi bi mogli biti dobri, jer čini se da je vrsta osjetljiva na viruse. A virusi su prepredeni, mijenjaju formu, mutiraju čim se razvije vakcina. Možda da prvi virus bude onaj koji će dovesti u pitanje imunološki sistem što će ih ostaviti bez zaštite prema svakovrsnim boleštinama. Možda da se taj virus širi seksualnim odnosima? To će ih odbijati od aktivne reprodukcije. Zvuči poznato, zar ne? Ja mislim da smo dio nećeg nesagledivog, nekog višeg reda, ili zovite to kako hoćete. Znate kako ja to zovem? Veliki Elektron! Veliki Elektron se ne sekira, ne nagrađuje, ne osuđuje – samo jeste. Kao i mi. Na neko vrijeme.
( nastup Georga Carlina,
