Nikoga od aktera političke scene u Bosni i Hercegovini nije zapalo da oblikuje i dogovori, a onda promovira i grčevito brani jedan izrazito etnodiskriminacijski izborni model, nego baš – Zlatka Lagumdžiju i njegov SDP! Doista, teško se je sjetiti da je itko od naših najzažarenijih nacionalista ikada izgovorio nešto nalik Lagumdžijinom obrazloženju instituta „vrijednosti glasa“ što ga je, u okviru prijedloga ustavnih promjena, dogovorio s Draganom Čovićem (posredno i s Miloradom Dodikom): „Normalno je da Hrvati koji su izabrani u Unsko-sanskom kantonu nose manji broj glasova od Hrvata u zapadnoj Hercegovini, jer ima mnogo više Hrvata u zapadnoj Hercegovini nego u USK-u. Isto tako da Bošnjaci u Sarajevu nose veći broj glasova kod izbora za Dom naroda nego Bošnjaci iz Posavine ili Goražda.“
Kada bi bila prihvaćena i postala trajnom praksom, Lagumdžijina „aksiologija“ po kojoj dobivamo vrednosno diferencirane pripadnike konstitutivnih naroda, i to baš u Domu naroda (!), ovisno o njihovoj brojčanosti u nekoj od administrativnih jedinica, bila bi po političkim posljedicama ostvarenje onoga o čemu su, kao o najvišoj sreći za svoje narode, sanjali rudimentarni plemensko-teritorijalni nacionalisti s početka bosanskohercegovačke apokalipse devedesetih godina prošloga vijeka. Obrazlažući 1993. godine blagodati kojima će Hrvatska Republika Herceg-Bosna obasuti Hrvate, makar živjeli kojegdje u BiH izvan njezinih granica, Mate Boban usklikuje kako je to “ostvarenje vjekovnoga sna bosanskih Hrvata o svojoj državi u BiH”, te kako će “Hrvatska Republika Herceg–Bosna imati apsolutnu jurisdikciju nad svakim Hrvatom“. Bit će, dakle, dvije vrste Hrvata: punovrijedni, oni što žive u Herceg-Bosni, i manjevrijedni, oni nad kojima ona ima „apsolutnu jurisdikciju“, a oni zbog toga imaju biti mirni i sretni jer im je ostvaren vjekovni san. Lagumdžijin i Bobanov model, mutatis mutandis, razlikuju se samo u okolnostima i vremenu; politička suština im je podjednaka – „u pet deka“, da se izrazim omiljenim Lagumdžijinim akademsko-politološkim vokabularom.
Ima u svemu tome nečega gadno sarkastičnoga, ali isto toliko i pravednog i zakonomjernog. Sarkastičnoga, zato što su SDP-ov lijevo-građanski i Silajdžićev „probosanski“ politički krug i njima vjerujući intelektualni i medijski milje u Sarajevu svojevremeno ideološki demonizirali i minirali i samu pomisao na razgovor o nekom od konsocijacijskih modela kao o mogućnosti da se počne raspetljavati dejtonski gordijski čvor i zemlja pokrene na put političke racionalizacije i oporavka. Tako je izgubljeno dobrih šest-sedam godina, za koje vrijeme je Republika Srpska sve dalje odmicala putom destruktivne „emancipacije“ od Bosne i Hercegovine, a politička kriza u Federaciji poprimala sve akutnije oblike.
Pravedno je i zakonomjerno pak to, što u političkom životu neizbježno slijede najgora rješenja onda kada se, u slijepoj neodgovornosti spram vremena i životne zbilje, proćerdaju svi povoljni trenuci i koliko-toliko prihvatljive mogućnosti koje oni pružaju. A Lagumdžiji i njegovoj stranci spremalo se da postanu kreatori i protagonisti najgorih rješenja onoga časa kada su se s mršavom izbornom pobjedom, bez mogućnosti da budu ozbiljni lideri (ali s jakom ambicijom da to budu), polakomili na vlast. Lagumdžija je najprije, s tipičnom pseudolijevom-sarajevsko-građanskom arogancijom, odbijao i pomisliti da se petlja s tamo nekim nacionalistima, k tomu još hrvatskim, pa još hercegovačkim, te je sklepao invalidnu i malomoćnu „platformašku“ koaliciju (SDP-SDA-HSP-NSRZB) i uz cijeli paket zakonsko-ustavnih prekršaja i proceduralnih manipulacija sastavio vladu Federacije. Na to je izgubljeno više od pola godine, a onda još cijela godina na sastavljanje Vijeća ministara BiH, pa kad je između SDP-a i SDA puklo i koalicija pala u vodu, Lagumdžija je potražio spas jedino gdje ga je mogao naći, u – Fahrudinu Radončiću, Draganu Čoviću, te još otprije u Miloradu Dodiku. Ali, da bi bio primljen u taj klub, morao je pristati na njegova pravila igre: ponašati se kao politički predstavnik nekog kolektiviteta i zaboraviti na mantru o građaninu-pojedincu. Lagumdžiji to nije bilo teško, jer je cijela njegova „koncepcija“ građanstva politički ubogo i neosviješteno počivala na diferenciranju građanskoga i nacionalnoga u političkom prostoru kao zasebnih, međusobno neprožimajućih kategorija, pa je sve to nužno moralo završiti time da je SDP praktično pristao funkcionirati kao predstavnik samo još jednoga kolektivističkoga bloka u bosanskohercegovačkoj konsocijacijskoj shemi.
Time se SDP iz relativno snažne stranke, koja je lagodno boraveći u opoziciji programski predstavljala kakvu-takvu alternativu u dominantno etnonacionalnom političkom ambijentu Bosne i Hercegovine, definitivno razotkrio kao stranka bez ideologije, najmanje lijeve i socijalne, s vlašću i uživanjem pojedinačnih i grupnih benefita kao jedinim ozbiljnim interesom. Ima to i neku dobru stranu: ako ništa drugo, pale su maske, i konačno se razagnala ideološka magla koja je godinama skrivala pravi identitet ove partije. Na otužno-komičan način potvrđuje se to i u sudbini Željka Komšića. Dizajniran u Lagumdžijinom kadrovskom laboratoriju kao serijski proizvod, i izbačen u političku orbitu da, kao Hrvat, bude pokriće esdepeovske manipulativne politike, čovjek je bez ikakvih učinaka i rezultata, najmanje onih socijaldemokratskih i patriotskih, prespavao cijelih šest godina u fotelji hrvatskoga člana Predsjedništva, dok su i najmanje ptičice po sarajevskim grmovima pjevale već otrcanu i svakome poznatu pjesmicu o kontraproduktivnom vođenju stranke, o kriminalno-korupcijskim aferama, o bjesomučnom prigrabljivanju pozicija u javnim poduzećima… Sada se trznuo i pobunio, ali i to pogrešno, s nekakvoga infantilnoga ideal-komunističkog stanovišta, koje nikoga neće posebno uzbuditi, još manje obavezati. Najmanje – SDP, Lagumdžiju i njegove izvođače radova tipa Hadžića, Nikšića & co…
Konsocijacijska demokracija, svaki njezin oblik i model, sama po sebi jest nužno zlo. Mučno sredstvo da se u podijeljenom društvu i razmrvljenoj i disfunkcionalnoj državi nađe načina za kakav-takav povratak povjerenja, racionaliteta, kompozitne cjelovitosti, te da se svakoj od grupa što sačinjavaju to podijeljeno društvo osigura jednak nivo sudjelovanja u političkom odlučivanju. Jedna od najlošijih strana konsocijacijske demokracije jest to što se do rješenja može doći samo dogovorom između predstavnika političkih elita na vlasti – drugoga puta nema.
Prikazujući u januaru 2007. u tada još živom splitskom Feral Tribuneu tužnu bilancu nemogućnosti da se u Sarajevu uopće započne miran razgovor o mogućim konsocijacijskim rješenjima, napisao sam: „Već sutra, kada se u Bosni i Hercegovini bude moralo konsenzualno (jer naprosto neće moći drukčije, niti bi trebalo biti moguće da bude drukčije) usuglašavati njezino novo uređenje, konsocijacijski aranžmani bit će neizbježni, padat će na stol sami, želio ih netko ili ne, i bez obzira kako ih tko nazivao.“ A to je upravo ono čemu ovih dana prisustvujemo: velika koalicija četiriju „blokova“ (tri nacionalna i jedan „građanski“), te sporazum SDP – HDZ o ustavnim promjenama (u koji su neizravno ali stvarno uključeni SBB i SNSD, samo se to nekako prešućuje ili zanemaruje).
Problem je što se sve dogodilo sa zastrašujućim zakašnjenjem, što su predstavnici koji se dogovaraju ono najgore što postoji na političkoj sceni pa ni njihova rješenja ne mogu biti bolja od njih, te što se lako može desiti da cijeli taj pokušaj propadne. U ovoj rečenici, ako se malo pažljivije pročita, sadržana je sva paradoksalnost i bezizlaznost situacije: zlo ako se ostvari, zlo ako propadne.
Tekst preuzet sa www.ivanlovrenovic.com
