Nerijetko sam u prilici da se pravdam domaćim pravdoljupcima zbog prostora koji u Oslobođenju (posve zasluženo!) pripada SDS-u. I nikako da izađemo na zelenu granu: niti oni uspijevaju da mene uvjere kako "SDS, a pogotovo Ognjena Tadića treba ignorirati kao dokazane antibosance" niti ja dobijem priliku da pobrojim sve argumente zbog kojih duboko vjerujem da se novinari trebaju baviti svojim, a ne poslom političara.
Zapravo, najčešće se raziđemo nakon mog pitanja: o kakvoj mi to Bosni i Hercegovini razgovaramo, ako iko u Sarajevu misli da novinari trebaju cenzurirati stavove političara koji im se ne sviđaju?
U jednom se pak slažem sa kritičarima Oslobođenja: novinari uistinu vole Tadićeve konferencije za štampu. Umije vrlo jezgrovito i sažeto definirati ovdašnju političku scenu. Da je tako dokazuje i posljednji primjer – sredinom prošle sedmice, kada je usred Banje Luke komentirao "slučaj Komšić" i objašnjavao "kud plovi federalni politički brod", Tadić je rekao i ovo: "Situacija je takva da, kada bi stranke iz Republike Srpske donijele papir u kojem piše 'Suglasnost za otcjepljenje RS-a', oni bi ga potpisali i ne bi ni primijetili šta potpisuju." Ko je iz svekolikog političkog društvanceta BiH uopće primijetio ovu Tadićevu izjavu? Samo Milorad Dodik.
Lider SNSD-a i predsjednik Srpske, valjda po vokaciji vlasnik srpstva u BiH danas, odmah je reagirao. Iskreno, otkada je počelo ovo što još samo Lagumdžija zove rekonstrukcijom vlasti u Federaciji, nerijetko sam se pitala do kada će Dodik čekati. Preciznije, koliko će vremena dati svojim najnovijim federacijskim koalicionim partnerima da svijetu pokažu i dokažu da je on (Dodik), koji već godinama upozorava kako je "najveći problem BiH Federacija, a nikako RS", nezasluženo prozivan zbog opstrukcija BiH na njezinom evropskom i NATO putu. I skoro da je bio strpljiv: čak sam sklona tezi da bi još uživao u kosidbama i vršidbama da ne bi Tadićeve prozivke federalnog haosa. Ovako, ni 24 sata nakon Tadića, Dodik se ukazao u Euroblicu – ima on taj običaj, da iz Beograda šalje poruke Sarajevu, naročito one koje trebaju odjeknuti do Bruxellesa i Washingtona.
Šta je novo rekao Dodik? "Na Balkanu imaju dvije srpske države: osim Srbije, to sigurno jeste i RS, i po definiciji iz Daytona i po definiciji iz Montevidea, gdje su utvrđeni međunarodni kriteriji za formiranje država i gdje je rečeno da tri kriterija moraju da postoje - teritorija, narod i funkcionalna vlast". Ova je izjava najčešće citirana, no ako ćemo pravo, govorio je slično i ranije. "RS nedostaje međunarodno priznanje, kojeg ima u određenoj mjeri, ali ono nije u kapacitetu međunarodno priznate države, članice u UN-u", također je rekao, požurivši da odgovori i na omiljeno prekodrinsko novinarsko pitanje: koliko ovakva BiH još može da traje? E, tu je Dodik poentirao: "Može da traje koliko hoće, ali će na kraju da se završi raspadom".
Raspad je – već poodavno – postala jedina "antidejtonska riječ" na koju se osjete prozvanim i čuvari dejtonskog mira, kako u vakuumu bonskih i ostalih preuzetih obaveza kojih su se svojevoljno odrekli sebi tepaju ambasadori zemalja Vijeća za implementaciju mira u BiH, čuvenog PIC-a. Oni isti koji šute kada Dodik negira genocid u Srebrenici, ali zato principijelno reagiraju kada se Srebrenice dohvati Tomislav Nikolić, u ovoj zemlji još jedino raspad prepoznaju kao crvenu krpu. I onda pošalju saopćenje u kome svekoliki bosanski i hercegovački puk podsjete da je Bosna i Hercegovina država, međunarodno priznata. Tako je bilo i sada: Valentin Inzko, "u svojstvu konačnog autoriteta u pogledu tumačenja Dejtonskog sporazuma", saopćio je Dodiku kako u Daytonu ne postoji niti jedna odredba po kojoj bi RS mogao biti država u budućnosti. Inzka je podebljala Ambasada SAD-a u BiH, principijelno izrecitiravši svoj stav o nedjeljivosti države BiH. Lijepo je od ambasadora SAD-a što još gorljivo podsjeća na suverenitet i međunarodnu priznatost naše zemlje, no koliko to – u ovdašnjim političkim relacijama pije vode – saznali smo već dan kasnije, s manifestacije Kosidba i vršidba, koju je u lijevčanskom selu Rogolji otvorio (ko će drugi?) Milorad Dodik. Nakon što je skinuo prvi otkos pšenice i tako dao i osobni doprinos tradiciji, Dodik se pred 7.000 poljoprivrednika i gostiju, prije nastupa kulturno-umjetničkih društava i čekajući da se ispeku tri vola – obratio ambasadoru Moonu. "Prošlo je vrijeme kada nam je američka ambasada u BiH mogla držati predavanja", poručio mu je, navodeći da "BiH institucionalno sve više tone i da je ne može spasiti ni deklaracija Ambasade SAD-a". Naravno, malo ga je i pjesma ponijela, pa je još koješta nakitio, posve siguran da u ovom času – može.
Zato što Dodik već godinama pomjera granice svojih verbalnih ataka na Bosnu i Hercegovinu i zauzvrat biva kažnjen – saopćenjima. Zato što ni Ambasada SAD-a ni Bijela kuća ni američki Kongres ni State Department nemaju svoje rješenje za BiH, već imaju dogovor sa Bruxellesom da će podržati zajednička rješenja. O kakvim je zajedničkim rješenjima riječ prvi je shvatio Dodik, a evo i Lagumdžija: evropska rješenja u BiH su – ne talasaj, ušminkaj, a radi šta hoćeš. U toj vrsti rješenja je i mogao Miroslav Lajčak farbati Catherine Ashton; u toj vrsti rješenja može evropska crna lista nedopustivo dugo stajati u ladicama nakon ukaza američkog predsjednika i u toj vrsti rješenja može Lagumdžija proizvesti Radončića u kandidata za ministra sigurnosti nepunih osam sati prije nego i zvanično Barack Obama njegovog poslovnog partnera i prijatelja proglasi nekrunisanim kraljem droge na Balkanu. Šta hoću reći? Sve dok Lagumdžija zbog Radončića pravi haos od Federacije, Dodik može od BiH da radi šta hoće.
Tekst preuzet iz Oslobođenja
