Recept za neodrživost
Prema Sternovom Izvještaju, agro-industrija ima veću emisiju CO2 nego energetski sektor i transport, i na nju otpada 32% totalne emisije CO2(1), a pošto transport hrane ima značajan udio u ukupnom transportu - jer danas hrana putuje 2500-4000km, što je 25% više nego 1980. godine, taj procenat bi mogao biti i veći. Pored emisije CO2, agroindustriju karakteriše upotreba vjestačkih gnojiva, pesticida, insekticida, i genetskog inžinjeringa, koji dodatno utiču na degradaciju ekoloških sistema. U kontekstu održivosti, prehrambena industrija, koja ima ključnu ulogu za održanje života na Planeti, predstavlja takođe i veliku opasnost, jer je bazirana na principima koji su neodrživi, što dovodi do kriza gladi i zdravstvenih problema.
Španska aktivistkinja Esther Vivas, u svom eseju “Prehrambena kriza: Uzroci, posledice i alternative”, zaključuje da danas sistem prehrane više ne zadovoljava prehrambene potrebe ljudi, niti održive proizvodnje bazirane na brizi za okruženje: “Sadašnji model prehrane je od vrha do dna inkorporiran, monopolizovan od strane transnacionalnih agrobiznisa koji svoje ekonomske interese stavljaju iznad opšteg dobra i dobrobiti zajednice.
Kao što i naslov kaže, Vivas u svojoj analizi navodi 3 glavna uzroka: Zelena revolucija, programi Međunarodnog monetarnog fonda (IMF) za restrukturiranja privreda dužničkih zemalja i liberalizacija tržišta sprovedena od strane Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Tzv. Zelena revolucija, mada se ispostavilo da nije uopšte bila zelena, odigrala se između 1960. i 1990. godine, a predvođena je mnogobrojnim međunarodnim institucijama i razvojnim agrikulturnim centrima, sa svrhom modernizacije agrikulture u nerazvijenim zemljama, u cilju povećanja prinosa. Prinos je povećan, ali to nije riješilo problem gladi na Planeti, jer kao što znamo:”Danas nije problem nedostatak hrane, nego nedostatak pristupa istoj. Ustvari, svjetska proizvodnja žitarica se utrostručila od 1960. godine, a populacija se udvostručila. Nikad u istoriji nije bilo ovoliko hrane kao danas, ali visoka cijena je čini nedostupnom za one sa niskim prihodima.” (3) Zato i pored mnogostruko povećane proizvodnje, broj gladnih se uvećava i kulminirao je krizom gladi 2008. godine, koja je izazvana enormnim porastom cijena.
Sprovođenje ove revolucije je uveliko pomogao IMF, koji počev od 80-tih sprovodi programe restrukturiranja privrede dužničkih zemalja, a 90-tih se pridružila WTO sa deregulacijom i liberalizacijom tržišta. Kroz ovaj proces, zajednička dobra kao što su voda, sjeme, zemlja, koja su vijekovima pripadala zajednicima, privatizovana su, oteta od ljudi i pretvorena u robu, u cilju ostvarenja sto većeg profita.
Posljedica je da su zemlje-žrtve revolucije izgubile samodostatnost u prehrani svog stanovništva i u mnogo slučajeva od izvoznika pretvorene u uvoznike, tako da i one i njihovo stanovništvo potpuno zavise od nestabilnog svjetskog tržišta hrane, čija cijena raste kako raste cijena nafte i procenat spekulativnih investicija. A suštinu procesa koji su prošle mnoge zemlje širom svijeta, Meksiko, Haiti, Šri Lanka, Filipini, Koreja itd. dobro ilustruje podatak da je Afrika 1960. godine izvozila hranu u vrijednosti od 1 300 miliona dolara, a danas uvozi 25% od ukupnih potreba.
Recept je uvijek isti: MMF forsira vlade dužničkih zemalja da povuku subvencije za robu kao što su hljeb, riža, mlijeko i šećer, kao i da sprovedu drastičnu redukciju javne potrošnje na školstvo, zdravstvo, stambeni fond i infrastrukturu, zatim ukidanje državnog servisa prikupljanja, skladištenja i osiguranja žetve i prehrambenih rezervi. Devalvacija nacionalnih valuta služi da pojeftini proizvode za izvoz i privuče strani kapital. Onda nastupa WTO sa međunarodnim sporazumima koji propisuju otvaranje tržišta, što omogućava razvijenim zemljama da izvoze svoje subvencionisane proizvode, koji su jeftiniji od domaćih, i tako unište lokalnu proizvodnju, otvarajući ekonomije za investicije, proizvode i servise multinacionalnih kompanija. Kad osiromašeni zemljoradnici masovno napuste ruralne krajeve u potrazi za poslom i kad lokalna proizvodnja zamre, stvarna ili vještačka kriza dovede do porasta cijena hrane i tako otpočinje začarani krug nezaposlenosti, siromaštva i gladi. Što ljudi više odlaze sa zemlje, hrana postaje skuplja, a zemlja jeftinija, što dalje otvara put korporacijama da kroz investiranje dođu u posjed obradive zemlje u zemljama u razvoju. To je najveća opasnost za lokalno stanovništvo, koje gubi pristup i kontrolu nad zemljom od koje zavisi njegov opstanak.
Suočene sa ovakvim scenarijem, vlade i internacionalne institucije su pod pritiskom transnacionalnih korporacija postale saučesnici, ako ne i ko-profiteri, u produktivističkom, neodrživom i privatizovanom prehrambenom sistemu. U svemu tome najmanje koristi imaju proizvođači i potrošači, jer distributeri u cilju povećanja profita čak i do 400%, uporedo sa snižavanjem otkupne cijene, povećavaju prodajnu. Veliki distributeri i agribiznisi stalno povećavaju kontrolu porizvodnog lanca. Megakorporacije sa svojim matriksom u zapadnim zemljama apsorbuju male lance širom svijeta i osiguravaju internacionalnu ekspanziju, tako da je 2007. godine Walmart imao najveći promet - veći čak i od natfnih multinacionalnih kompanija.
Kako je berza agrikulturnih roba pretvorena u kazino gladi?
Aktivisti neprofitne organizacije za nadzor hrane i vode (Food & Water Watch) svoje mnogobrojne kampanje baziraju na dobro argumentovanoj tvrdnji da tzv. Zelena ekonomija (ostvarenje održivosti i sprečavanje klimatskih promjena po principima tržista) vodi ka sve većoj komodifikaciji i finansifikaciji prirodnih resursa. Kroz taj proces, prirodni resursi se pretvaraju u robu i finansijske instrumente, što omogućava stvaranje spekulativnog tržišta.
A šta to tačno znači?
Berza agrikulturnih roba je napravljena da bi zemljoradnicima osigurala sigurnost kod prodaje prerađivačima, jer omogućava da se cijena odredi unaprijed. S druge strane, kupcima omogućava pouzdano snabdijevanje.
Ali deregulacija berze tokom kasnih 1990tih i smanjena ili potpuno eliminisana kontrola omogućila je Wall Street (najveća svjetska berza) investitorima da poslije kraha tržišta nekretnina i stokova, preusmjere stotine milijardi dolara na robnu berzu i preplave je spekulativnim investicijama. To je dovelo do povećane potražnje agrikulturnih i energetskih roba ‘na papiru.’ Ova vještačka potražnja je napuhala cijene kukuruza, žita, soje i riže, tako da su se one utrostručile u periodu od 2005. do 2008. godine, kad su dostigle vrhunac. Berza je postala poprište licitacija u kojima se proizvođači i prerađivači hrane nadmeću sa investitorskim kompanijama koje agrikulturne robe ne koriste za njihovu pravu namjenu, nego za dalje trgovanje.
Još jednostavnije rečeno, pekara iza ugla, koja od pšenice pravi hljeb, za razliku od investitora koji od nje prave pare, ne može da čeka da njena cijena padne. Dakle, pekara posluje sa gubitkom, pa ako i dočeka pad cijena, od toga neće imati koristi ni pekara, ni potrošači.
Zato aktivisti gore pomenute neprofitne organizacije tvrde da su investitori van prehrambene industrije pretvorili berzu agrikulturnih roba u kazino gladi i u saradnji sa mnogim drugim organizacijama zahtijevaju reformu berze roba i zabranu neregulisane i direktne trgovine, čijem porastu dodatno doprinosi pojava još manje regulisanih elektronskih berzi.
Alternativa
U zaključku svoje analize, Vivas nudi sljedeće alternative: Povratak agrikulture u ruke zemljoradnika osigurava univerzalni pristup hrani. Rezultat opsežnih međunarodnih konsultacija koje su trajale 4 godine i obuhvatale 400 naučnika, pod okriljem Svjetske banke i u partnerstvu sa Unesco, predstavinci vlada, privatnog, naučnog i institucionalnog sektora pokazuje da agro-ekološka proizvodnja osigurava prihod, hranu i novac za siromašne i ujedno stvara višak za tržište i bolja je garancija za sigurnost prehrane nego genetska modifikacija. I mnoge druge studije zaključuju da ekološke farme mogu biti visoko produktivne i sposobne da garantuju prehranjivanje Planete, za razliku od industrijalizovane agrikulture i slobodne trgovine. Studije dokazuju da proizvodnja malih razmjera i lokalna trgovina daje dobre prinose, a da se pri tome koristi manje goriva. Investiranje u zemljoradničku proizvodnju je najbolji način za iskorjenjivanje siromaštva i gladi, jer ¾ najsiromašnije populacije čine mali zemljoradnici.
Vlade moraju podržati male i održive proizvodnje, ali ne kroz zagovaranje nostalgičnog povratka na ‘staro’. Neophodno je da nacionalne vlade daju apsolutni prioritet domaćoj proizvodnji hrane i smanje ovisnost od internacionalne trgovine, da podrže male farmere uz pomoć regulisanja cijena i stabilizacije tržišta i da ih motivišu da proizvode za sebe i svoje zajednice, što znači povećanje investicija u proizvodnju hrane, koja je održiva, organska, bez pesticida, hemikalija i genetskog inžinjeringa, a za proizvode koji nisu lokalnog karaktera da primjene instrumente pravedne trgovine na internacionalnom nivou. Neophodno je zaštititi agro-ekosisteme i raznovrsnost, koje su ozbiljno ugrožene sadašnjim modelom agrikulture.
Više nego individualna akcija, iako je važna jer se tako ostvaruje dosljednost u svakodnevoj praksi, kolektivna akcija je od suštinskog značaja, i zato je neophodno rušenje mita da individualne akcije mogu stvoriti strukturalne promjene (Recio, 2006). Društveno-politička akcija, sa ciljem postizanja stvarne promjene u političkim i ekonomskim institucijama, prema novom modelu razvoja i održivog socijalnog i ekološkog rasta, jeste suštinska; zahtijeva zakone koji će zabraniti uzgoj i prodaju genetski modifikovanih proizvoda, ukidanje monopola u masovnoj distribuciji sa transparentnim lancem dobavljača.
Genetski modifikovana hrana nije alternativa
Taktika kreiranja kriza i zastrašivanja glađu koristi se kao isprika za promovisanje genetskog inžinjeringa, mada je iz gore navedenih podataka sasvim očigledno da glad nije prouzrokovana nedostatkom hrane. Pa čak i da je potreban, genetski inžinjering predstavlja takvu opasnost da bi se moralo pažljivo odvagati razloge ‘za i protiv’, no dešava se sasvim suprotno. Genetski inžinjering se promoviše i sprovodi krajnje neopravdano i neodgovorno.U pojedinim zemljama je strogo regulisano kako i gdje se mogu uzgajati genetski modifikovani usjevi u prirodi, tj. koliko blizu normalnim usjevima, ali nema dokaza da su ove mjere efikasne. Štaviše, postoje ubjedljivi dokazi da ih je nemoguće razdvojiti i da neminovno dolazi do ukrštanja. Ali najveća opasnost dolazi iz laboratorija: Monsanto je kreirao kukuruz koji sam proizvodi svoj pesticid, što će neminovno dovesti do rezistencije insekata i tako definitivno onemogućiti organsku proizvodnju, jer je to ujedno i jedini organski pesticid koji koriste farmeri koji proizvode organsku hranu.
Od iste autorke Svjetski samit u Riju
