<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Tuga i jad u nekadašnjem Zavodu za distrofičare

BANJALUKA

Danas nam niko više ne daje posao, a i onih dva-tri odsto koje dobijamo spadaju u red najgorih poslova, kažu u Centru.

03. august 2012, 12:00

Nekadašnji Zavod za distrofičare, a od početka ove godine Centar za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida, suočava se sa jednim velikim problemom koji je potrebno hitno riješiti, a to je pronalaženje kupaca za proizvode njihove osnovne djelatnosti koju čini štampa.

Poslije prošlogodišnjeg stečaja, Vlada RS kupila je Zavod za distrofičare i preimenovala ga u Centar za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida (Centar), a invalidi koji žive i rade u toj instituciji zadržali su svoje poslove. Treba napomenuti da je Vlada RS donijela zaključak koji bi, kad bi se primjenjivao, olakšao situaciju u Centru, jer nalaže da sve opštinske i republičke institucije 20 odsto potrebnih štampanih i kancelarijskih materijala naručuju upravo ovdje. Međutim, ta ista Vlada, a ni opštine, nisu voljni da poštuju ovaj zaključak.

Iako kažu da uvijek dobijaju pomoć od resornog ministarstva (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite), ističu da im je žao što ih u ostalim ministarstvima i opštini Banjaluka nisu prepoznali kao kvalitetne proizvođače, pa iz ovih institucija ne dobijaju narudžbe za posao. Kažu da dobijaju narudžbe iz drugih opština, poput onih u istočnom dijelu RS, koje su mnogo siromašnije, a u Banjaluci ih potpuno ignorišu, što je poražavajuće i tužno.

Zoran Stojanović, predsjednik sindikata u Centru, koji radi na mašinama u štampariji, rekao je da je situacija u ovoj instituciji teška.



“Od Fonda za zapošljavanje invalida iz Prijedora dobili smo pomoć sa kojom smo nabavili nove mašine kojima je poboljšan kvalitet rada, a i posla nešto stiže, no to nije zadovoljavajuće i potrebno nam je mnogo više narudžbi. Pored problema sa poslom, imamo dugovanja za plate od prošle, ali i ove godine i već smo tražili to što smo zaradili. Kad bi se ispoštovalo sve ono što zakon nalaže, a to je onih 20 odsto, mi bismo imali mnogo više posla, a kako se samo jedan ili dva odsto od toga realizuje, možete samo zamisliti kako nam je”, rekao je za BUKU Stojanović.

Dodao je da će u ovoj instituciji sve biti bolje ukoliko se radnicima omogući posao, kvalitetne mašine i dobra plata.

Đorđo Mijatović, knjigovezac u štampariji i stanar Centra, kaže da je u ovoj instituciji već 15 godina, a sjeća se puno boljih vremena kada su ministarstva naručivala poslove od njih.

“U tim vremenima smo bili mirni, imali smo posla i zarađivali smo svoje plate. Danas nam niko više ne daje posao, a i onih dva-tri odsto koje dobijamo spadaju u red najgorih poslova. Naravno, uvijek može biti gore, ali situacija je i sada jako teška. Od 2003. godine sve je krenulo loše, tada su počeli štrajkovi, kašnjenje plata i ‘krpaža’ koja se javljala samo u situaciji kad se više nije moglo nastavljati dalje, odnosno, kad vlast vidi da bismo mogli izaći na ulicu, daju nam jednu ili dvije plate i tako nas stišaju. Tako se djelovalo dok nije došlo do prevelikih dugova nakon kojih se morao proglasiti stečaj”, rekao je Mijatović za naš portal.

Iako se kao radnik u Centru suočava sa teškom situacijom, kaže da je život u istom odličan, jer ima svu pomoć koja mu je potrebna od osoblja, sve mu je prilagođeno i na dohvat ruke.

“Ako ispadnem iz kolica i ne mogu se vratiti, imam mogućnost da zovnem nekoga da mi pomogne. Za osobu mojih potreba ovakvo mjesto ne postoji nigdje u okruženju, no ako nemam novca onda dolazi do problema. I meni je ovdje isto kao i svima drugima, ako nemam para da podmirim troškovi za osnovne potrebe u vidu hrane i higijene, ne može mi biti dobro. Mi ovdje, kao ostala većina naroda kod nas, osim osnovnih potreba, ništa drugo i ne kupujemo. U gradu se dosta toga uradilo da se olakša kretanje osobama u kolicima i to je pozitivno. U slobodno vrijeme kuham i spremam svoju sobu kako mi odgovara, a imam i suprugu koja takođe radi u Centru, tako da mi je vrijeme poslije posla potpuno ispunjeno”, objašnjava Mijatović, koji tokom našeg razgovora ne skida osmijeh sa lica, jer zna da mu pozitivno raspoloženje ne može naškoditi.

Nedostatak posla je gorući problem


Miladin Ilijašević, rukovodilac Centra za opšte i pravne poslove, slaže se sa našim prethodnim sagovornicima i kaže da je gorući problem u Centru nedostatak posla, a republičke i opštinske institucije po zakonu su dužne da im taj posao obezbijede, ali od donošenja zakona 2004. godine, ta praksa je slaba u primjeni.

“Radimo trećinu od onog što bismo mogli raditi, a to se naravno u istom tom broju odnosi na našu cjelokupnu zaradu. Nedostaje nam 80.000 KM na mjesečnom nivou da bismo mogli servisirati sve svoje potrebe. Samim tim, zbog nedostatka posla, a kako ne primamo nikakve druge subvencije, nameće se zaključak da je situacija jako teška. Prije desetak godina bilo nam je mnogo bolje, prvenstveno zbog toga što je bilo više posla, a tada smo imali i više zaposlenih”, sjeća se Ilijašević.

Zakonom nisu predviđene direktne subvencije, a ove godine su dobili samo namjenska sredstva za obnavljanje dotrajalih mašina. U ovom momentu, kažu da su daleko bolji i konkurentniji u procesu izrade proizvoda iz grafike. Za ovu godinu, radnicima je isplaćeno  pet plata, tako da se zaposlenima pored tri plate za prošlu godinu duguju i dvije plate za ovu godinu.

Centar ne pruža nikakve posebne sadržaje ili radionice stanarima. Postoji samo klub koji je otvoren u popodnevnim časovima, u kojem stanari mogu igrati šah, domine, karte ili popiti kafu.

“Restoran koji smo obavezni da imamo sedam godina je zatvoren zbog prokišnjavanja i trebalo bi se što prije krenuti u sanaciju cijelog objekta, koji je na mnogim mjestima devastiran. Stanari se na različite načine dovijaju kad je kuhanje u pitanju, a sobe i apartmani nisu prilagođeni za kuhanje, ali oni se za obrok snalaze tako što pripremaju hranu u svojim sobama ili je naručuju. Za boravak u Centru radnicima se od plate odbija 230 KM za dvokrevetnu sobu i 300 KM za apartman sa mokrim čvorom. Prosječna plata naših radnika u neto iznosu je oko 550 KM”, rekao je Ilijašević za BUKU.

Ukoliko u popodnevnim časovima prošetate pored centra, primijetićete ljude koji se šale i smiju nastojeći se opustiti poslije napornog radnog dana, a sama činjenica da oni uprkos zdravstvenom stanju u kojem se nalaze mogu i žele raditi trebala bi cjelokupno društvo potaknuti da im omogući posao.

U Centru su osposobljeni da štampaju sve grafičke proizvode, a imaju solidne mašine i pozivaju sve zainteresovane da naručuju materijal kod njih, jer je ovim ljudima svaka narudžba dobrodošla. Cijene njihovih proizvoda su slične ili iste kao u drugim štamparijama, pa smatraju da mogu biti konkurentan ponuđivač štampanog materijala.

(Štamparija u Centru)

U objektu koji je 1989. godine napravljen namjenski za potrebe invalida, trenutno boravi 47 stanara, a isti zapošljava oko 60 odsto radnika sa invaliditetom. Ovo je jedan od rijetkih objekata u regiji u kojem lica sa teškim invaliditetom žive i rade, a da se ova institucija ne bi ugasila, potrebno je ovim ljudima dati posao koji žele i mogu da rade, a republičke i opštinske institucije obavezati da poštuju zakon.