Istorija i sadašnjost

Kad te mrtvi za rukav povuku

Objavljeno: 28.06.2014. - 14:34
Pod svakim krstom počivaju dva vojnika, na svakom krstu dva imena i dva datuma smrti. Čitam. To je Balkan. Gledam kako ću pobjeći jer je teško stajati tu. Ali ne mogu da bježim, oni zaslužuju da čitam, neću ih i ja ubiti.
Fotografija: Elio Macor
Veličina slova: a a a

Usta nam puna zemlje. Vi nas ne čujete.

Erih Kestner 

 

Nakon napornog penjanja po planinskom masivu Kadini di Mizurina (Cadini di Misurina, najviši vrh 2839 m), na donjoj granici grupe Dolomiti di Sesto (njem. Sextener Dolomiten), idem na ugovoreni susret s prijateljicom u mjestu Toblah (Toblach / Dobbiaco), na 1250 m nadmorske visine, u jednoj prekrasnoj dolini koja je zaštitni znak italijanske autonomne oblasti Alto Adiđe ili Južni Tirol (Alto Adige / Südtirol). Njeno većinsko stanovništvo je zapravo austrijsko, tj. tirolsko, i sa Austrijom ima i pravno posebne veze. U Toblahu odlučujemo da odemo na obližnje jezero, da u vrlo sugestivnom okruženju razmijenimo koju riječ. 

Negdje na pola puta autom, kaže mi prijateljica (dirigentica iz Nirnberga, gore poslom, kao djelimično i ja), „Hoćeš li da odemo na ono vojničko groblje koje uvijek spominješ, kad smo već tu?“. Pristajem, naravno, već godinama gledam u njega kad prolazim, ali nikako da se organizujem da odem, uvijek nešto iskrsne što me odvede na drugu stranu. Nastavljamo put kroz Dolinu Landro (Val di Landro, njem. Höhlensteintal) i zaustavljamo auto na proširenju, pred ulazom u groblje Mokra Stijena (Nasswand / Croda Bagnata). 

 

Među drvećem, podno stjenovite planine, skoro skriveno, stoji austrijsko vojničko groblje u kojem počivaju mrtvi iz Prvog svjetskog rata. Penjem se uz stepenice, gledam u redove grobova i nadam se da neću naći imena iz Bosne, iako ne zaboravljam da je moja sadašnja i višestruko luda otadžbina (moja samo po birokratiji, jer moja istinska otadžbina zapravo nema granica, ona je čitav svijet i sve podjele su mi smiješne – što reče Denis Guedj, zemlje postoje isključivo na mapama, samo gradovi postoje stvarno) tada bila dio Austro-Ugarske, i da su njeni ljudi bili vojni obaveznici u toj šarenoj carevini, bez obzira na to da li su to htjeli ili ne. Rođena sam u Jugoslaviji i u njoj živjela dovoljno dugo da mi ovo sada sve izgleda kao neviđena papazjanija.

Svaki rat je inače besmislen (toga postanu svjesni i oni koji ga zagovaraju, pogotovo onog trenutka kad i njih dotakne, i to ne onako kako bi oni htjeli), a Prvi svjetski rat ili, kako su ga tada zvali, Veliki, posebno obiluje nevjerovatnim poduhvatima i idiotskim odlukama komandujućih. Kada je 23. maja 1915. godine Italija objavila rat svojoj dotadašnjoj saveznici Austro-Ugarskoj i prekinula svoju tobožnju neutralnost, krenula je i jedna od najkrvavijih i najbesmislenijih priča u ovom ionako besmislenom ratu. Austrijanci su bili svjesni da se granica kakva je tada bila nije mogla braniti sa ono malo trupa što su imali tu, te su se pri napadu Italijana povukli su na pozicije sa kojih su mogli da se bolje organizuju. Tako su Italijani preuzeli zonu Kortine d’Ampeco (Cortina d’Ampezzo) skoro bez borbe. Austrijance napad nije zanimao, oni su samo htjeli da odbrane liniju i svaki napad koji su preduzeli bio je uglavnom radi zauzimanja boljih odbrambenih položaja.

 


Tuneli po masivu Tofane, fotografija Paolo Bonavolta


 Italijanska komanda, pod pritiskom objave rata koja je podrazumijevala napad, insistirala je na ofanzivi i kad je bilo izgleda na uspjeh i kad nije. Ovdje rat, ipak, nije bio kao i u ostalim krajevima gdje je bjesnio. Ovdje se on vodio u stijenama, visoko, protiv ljudi u uniformi druge boje, ali i prirode koja je na tim visinama odnosila živote čak i više nego topovi i puščana zrna. Čovjeku i njegovoj smiješnoj tehnici gore ipak nije bilo mjesto. Front je bio vrlo aktivan do 1917. godine, kada su Italijani, koji su htjeli po svaku cijenu da upadnu u dolinu Pusteria (njem. Pustertal, u njoj se nalazi Toblah) i presijeku žilu kucavicu austrijske linije snabdijevanja, doživjeli strašan poraz u dvanaestoj bici na Soči (svih dvanaest je ukupno odnijelo oko 300 hiljada života na obje strane). Tada se na frontu u Dolomitima osjetilo olakšanje, jer su se Italijani morali povući do rijeke Pjave (Piave).

 


 

Dolomiti su najljepše planine svijeta. To kažu najveći alpinisti, oni koji su osvajali najviše vrhove svijeta. Kažu, nisu najviše planine, ali jesu najljepše. Slažem se, među tim stijenama mi stanuje duša (zamislite, osjećam se kod kuće i kad nisam u RS/BiH, šta ćemo sad?). Tu, kud god se okreneš, zastaje dah. Nebo se spaja sa zemljom, vrijeme postaje prostor, kad osluhneš, čuješ vječnost, muziku sfera. Tu, baš tu, među tim stijenama koje toliko volim i koristim svaku priliku da im se približim, teško da nisam naišla na metak, čahuru, komad konzerve, rov, zemunicu, ostatak utvrđenja, tunel, bodljikavu žicu. 

 


Monte Rudo iz italijanskog tunela, Paolo Bonavolta


Spomen-ploče, maleni oltari, podsjetnici. Nama, koji tu uživamo u ljepoti, da su te stijene bile posljednje što su vidjele hiljade nesrećnika koji su gore pokušali da ispune nesuvisle želje glavešina za koje su oni bili samo brojevi. Meni, po dokumentima Srpkinji iz Bosne (nekad ponosite), iz njenog dijela koji se zove Republika Srpska, nakon preživljenog rata i svijesti o njegovom potpunom besmislu, oči zasijaju kad god idem tim planinama, što zbog njihove neizmjerne ljepote i povezanosti koju prema njima osjećam, što zbog njihove druge priče koju veliki broj onih koji gore dolaze i ne zna. Kad se ljudi skijaju tim padinama, nisu ni svjesni da su ispod snijega godinama poslije rata pronalaženi ostaci skeleta i ličnih stvari onih kojima je dah oduzet silom.

 


Foto: Milijana Pavlović


Ulazim u groblje. Čitam tekst na ploči postavljenoj na ulazu, na zvaničnim jezicimapokrajine, njemačkom i italijanskom. „Ovdje počiva 1259 vojnika različitih nacionalnosti. Sjećanje i zahvalnost za vaše zasluge neće nikada umrijeti.“ Eto, sada znam da sigurno ima i ljudi iz Bosne, Srbije, Hrvatske. 

Ima tu i Rusa, ratnih zarobljenika, i preko stotinu neidentifikovanih. Preko puta groblja, podno planine Mokra Stijena (Nasswand / Croda Bagnata, 2254 m), tokom borbenih dejstava nalazila se prihvatna stanica za ranjene, s kapacitetom od tri hiljade mjesta. 

Oni koji nisu preživjeli rane, bivali su sahranjeni preko puta. Nakon rata, s obzirom na ukupan poraz Austro-Ugarske, čitav Južni Tirol je pripao Kraljevini Italiji, iako ona tu uopšteno nije ostvarila uspjeh. Italijani su svoje mrtve skupili u nekoliko kosturnica, jer je bilo nemoguće održavati sva groblja koja su nastala pri frontu. Tridesetih godina prošlog vijeka, Nijemci su pokupili svoje mrtve i sahranili ih kod prevoja Pordoj (Passo Pordoi), te podigli spomen-obilježje. Vojnici u plavoj austrijskoj uniformi koji su bili „original“ Austrijanci isto tako su odnešeni u groblja za poginule njemačkog porijekla. 

Oni „drugi“, koji su odjednom postajali Austrijanci kad je trebalo da se gine za carevinu čiji dio nikad i nisu htjeli da budu, oni su ostali sami, raštrkani po planinama. Njih niko nije tražio, a groblja u kojima su bili sahranjeni, propadala su zbog neodržavanja. Poslije Anšlusa, jedno njemačko udruženje koje se bavilo vojničkim grobljima u Italiji, uspjelo je uz pomoć italijanske vlade i lokalnog stanovništva da dovede austrijska groblja u red i napravi od njih dostojanstvena počivališta. 

Mrtvi ne-austrijskog porijekla ekshumirani su iz svojih grobnica po raznim dijelovima Južnog Tirola i donešeni u tih nekoliko grobalja izabranih za održavanje. Ipak, veo zaborava pokriva ih ponovo nakon Drugog svjetskog rata i njihove humke zarastaju u travu. Ubijeni i odbačeni, po treći put. Pedesetih godina prošlog vijeka, silom Austrijanci, poginuli za tuđe babe zdravlje, dobili su anđela čuvara u liku gospođe Valtraud Maraska Fuks (Waltraud Marasca Fuchs) iz obližneg Toblaha, koja je preuzela brigu o groblju i ubijedila lokalne vlasti da ga treba održavati. Zahvaljujući njoj, njenom požrtvovanju i neiscrpnoj energiji, nijemi mrtvi groblja pod Mokrom Stijenom dobili su dostojanstvo. Za gospođu Fuks, njima je jednostavno trebala pažnja. Ona je umrla 2001. godine i, ako negdje postoji taj zagrobni život, sigurna sam da je 1259 ljudi koje je ona istrgla iz zaborava došlo da joj stisne ruku. Njenu misiju nastavlja njen sin, Hanspeter Fuks, koji danas održava groblje.

Penjem se stepenicama, gledam okolo po crnim krstovima pod četinarima i, iz nekog razloga, krećem na desnu stranu koju od lijeve dijele šljunkaste stepenice koje vode do male kapele na vrhu. Knedla stoji u grlu, guši činjenica da svi ti ljudi počivaju veoma daleko od svog grada, svog sela, svoje kuće, bilo čega svoga, a za ništa. Tjeram se da čitam imena. Pod svakim krstom počivaju dva vojnika, na svakom krstu dva imena i dva datuma smrti. Čitam. To je Balkan. Gledam kako ću pobjeći jer je teško stajati tu. Ali ne mogu da bježim, oni zaslužuju da čitam, neću ih i ja ubiti. Savanović, Juričić, Ajkunić, Dulić, Milutinović, Barudžija, Tanasković, Frabovac, Mijanović, Salić, Knežević, Marinčić... A imena... Belko, Mitar, Ibro, Jure, Marko, Stipe, Spasoja, Mustafa, Aleksa, Stefan, Ivan... Tjeraju me da pričam, umjesto njih, da govorim da su postojali, da su tu, među stijenama od kojih ja crpim energiju za svoje životne poduhvate, oni ostali iako nisu htjeli ni da dođu, mole me svojom tišinom i mukom usta punih zemlje da ne zaboravim da su i oni nekad disali, trčali, voljeli, strahovali, pjevali i plakali, nadali se i sanjali, da su bili živi ljudi, a ne brojevi u arhivi u Beču. 

 


Foto: Milijana Pavlović


Sav besmisao, apsurdi i gluposti svih ratova i mržnji, a pogotovo našeg bosanskog, sve se stislo na jednom krstu, sa dva imena i istim datumom smrti. Tanasković Mitar i Lutvica Murat, poginuli ili umrli 13. decembra 1917. godine, počivaju zajedno, u istom grobu. Pravoslavac i musliman, našli su mir pod katoličkim krstom sa krovićem, po alpskom običaju. Bilo je, naravno, onih koji su dobrovoljno ušli u taj i ostale bosanske pukove, koji su bili ponosni što su se borili za carevinu (kao što vele neki drugi spomenici po Austriji, postavljeni u skorije vrijeme; a i nije tajna kako su trenirali strogoću po nekim dijelovima fronta, Austrija je obilato koristila „divide et impera“ tamo gdje je mogla, što je pak jedna druga priča), iako ih je okupirala. Ako je takvih bilo gore, u Dolomitima, taj ponos je, kao i svaka iluzija, brzo izvjetrio i sigurna sam da je, dok su umirali i stiskali se jedan oko drugog, zemljaci, bez obzira na vjeru, bio daleko od njihovih misli. Živi su vrlo maštoviti kad su mrtvi u pitanju, vazda spominju neke zasluge, namjeru da se pogine u službi nekog višeg cilja i tako neke slične nebuloze. Ono što ljudi koji razne spomenike na svim stranama i podižu nikako da shvate, jeste da obični vojnici, ljudi koji su kupili vlagu po rovovima nisu bili tamo da se bore za ideale i koješta, nego za sebe i kolegu do sebe, da prežive i da se vrate kući. Nisu oni dali život za bilo čiju otadžbinu, ideju, ovo ili ono, nego im je isti taj život uzet, puškom, granatom, nožem. Ako su ga voljno dali, bilo je to za druga do sebe. 

 

Da su mogli da biraju, bili bi kod svoje kuće i bavili se svakodnevnim poslovima, bez ikakvog zanimanja za vlast, dovoljno bi im bilo da ih ista ostavi na miru, da žive. Javiće se sigurno neko ko će reći da treba da ih se sahrani kako dolikuje, pod njihovim obilježjima itd., jer je uvreda što leže kako leže. Biće i drugih, koji će reći da oni nisu bitni, jer su se borili za Austro-Ugarsku, pa i onih koji će reći da su ponosni na njih baš zato što su se borili za Austro-Ugarsku. Toliko je iščašeno sve u ovom cirkusu koji je od Bosne nastao. Javiće se razni dušebrižnici, iz balkanskog krda stoke neopjevane, sa novim podjelama, novim apsurdima, argumentima i nesuvislim prijedlozima, pokušajima da ove nesrećnike iskoriste za ko zna šta. Biće uvreda i za mene, naći će se neko da pametuje, takvi smo mi. A mrtvi, kojima su počast zapravo dali Tirolci, a ne njihovi sunarodnici, vrište tišinom iz groba, mole da ih se ne zaboravi, govore da nisu oni krivi što su odvedeni tamo i što su tamo ostali. Ja hoću spisak, da ispravim greške u njihovim imenima, da njihovi potomci, ako ih ima i ako ih to zanima, znaju gdje su im pradjedovi, hoću da Muratu i Mitru odnesem u kutiji komad bosanske zemlje, da ne budu više sami. I ne dam da mi neko govori iz kog dijela Bosne ću da uzmem tu zemlju – Mitru i Muratu je svejedno.  

Milijana Pavlović

 

Hvala prijatelju Paolu Bonavolti i vebsajtu Fronte Dolomitico na ustupljenim fotografijama.

 

Milijana Pavlović je muzikolog, sa pošteno stečenim doktoratom, cirkuliše između BiH i EU, penje se po njihovim planinama, radi, želi i možda nešto od sebe i napravi.

 

Zajedno možemo brže doći do više informacija, pa ako imate neki podatak, potomak ste nekog od ljudi na spisku, znate nekog od potomaka, neko od vaših je bio gore na frontu i preživio, imate priču da podijelite, a koja ima veze s ovom temom, javite se.

Djelimičan spisak možete pogledati na blogu autorke...

 

 
Komentari (38)
Objavljeno:
Jako dobar tekst,poucan osim za budale u ovoj vukojebini od zemlje koja se mora raspasti kad tad,jer to ovaj tekst i prca i dokazuju,neko je nasilno mobilisan,a neko sa radoscu otisao u rat,e tu je razlika! Aneksija od strane TADASNJE AUSTROUGARSKE;napad i prognanstvo SRPSKOG NARODA SA OBE strane DRINE;GOLGOTA PREKO ALBANSKIH PLANINA;da bi se POBJEDONOSNO VRATILI I OSLOBODILI SVOJU ZEMLJU;zato je MARS NA DRINU SLOBODARSKA SRPSKA HIMNA!!! Uvjek su se neki utrkivali da pomognu neprijateljima SRPSKOG NARODA ONDA ,kao i ta 2.svj.rat,tako i u ovom zadnjem ratu,E;TO JE PLOD DA DANS ZIVI REPUBLIKA SRPSKA-DUSMANIMA nasim MRSKA!!!
Objavljeno:
Moj pradjed Dujakovic (Marinka) Vladimir takođe je prisilno mobilisan i odveden od strane austro ugraske u Derventi, poginuo je i nika ništa o njemu nismo saznali. Molimo bih ako neko ima takvo ime na nekim spiskovima da mi pošalje ma mail derventastanic06@gmail.com. Hvala!
Objavljeno:
Za SAMELA posto barata podacima evo jedan o bosniak(njemacki ili bosnjak po novo bosanskom)pa neka se nade u tom imenu; Der Bosniak (auch Bosniake oder Bosnisches Gebirgspferd) ist das typische, genügsame Gebirgspferd der Dinariden. Bosniaken sind von Kroatien, Bosnien, Montenegro und Serbien bis nach Makedonien verbreitet. Sie waren bis in die 1960er die wichtigsten landwirtschaftlichen Arbeitstiere in den Bergregionen des Westbalkans und sind vielfältig nach Westeuropa exportiert worden.- Ujedno zahvaljujem autorki na iskrenom textu a fotografije govore za sebe nazalost ne uklapaju se u novu nacisticku istoriju nacistickog djela Bosne i Hercegovine. Ako netko ima poteskoca sa prevodom rado cu pomoci.
Objavljeno:
Draga gospodjo hvala vam na predivnom tekstu i samo ostanite to sto ste.Kritike manijaka nisu vrijedne paznje.
Objavljeno:
Poučan i dirljiv tekst. Izuzetno mi se sviđa Vaš stil pisanja; jednostavan, a tako snažan. I moj pokojni djed, Srbin iz današnje Hrvatske, borio se na strani njegove tadašnje države Austrougarske, na Solunskom frontu. Na sreću,vratio se kući. Da nije, ja ne bih sada ovo pisala. Ali davno je to bilo, i na žalost mnogo krvi je proliveno na brdovitom Balkanu i zbog njega. Prošlo je sto godina, a narodi na ovim prostorima i dalje ne misle svojom glavom i o dobrobiti budućih pokoljenja. Bojim se da će nas ovo sistemsko onepismenjavanje koje spominjete u svojim tekstovima, a kojem kao prosvjetni radnik i sama svjedočim, dovesti na sam rub provalije. Sami sebi jamu kopamo. Živim u Bosni gdje me je nanijela "Oluja", i često se pitam- kuda ćemo dalje?
Objavljeno:
>>""Slažem se, među tim stijenama mi stanuje duša (zamislite, osjećam se kod kuće i kad nisam u RS/BiH, šta ćemo sad?...............Meni, po dokumentima Srpkinji iz Bosne (nekad ponosite), iz njenog dijela koji se zove Republika Srpska, nakon preživljenog rata i svijesti o njegovom potpunom besmislu""
Objavljeno:
Sjajan tekst. Dirljivo. I tako me podsjeti koliko toga ne znam...
Objavljeno:
Milijana Pavlović,,,,,,hvala,beskrajno hvala,za ovaj divan tekst
ina
Objavljeno:
Drago mi je sto sam ovo procitala. Bilo mi drago da pocnemo jednom mi Koji zivimo na podrucju i koji poticemo iz Bosne da se borimo za zajednicku buducnost.Samo tako mozemo uspjeti,da sutra nasoj djeci i unucadima bude bolje. Voljela bih da sto vise ljudi procita ovaj text.
Objavljeno:
Mitar Tanasković je rođen u selu Glamočevići kod Čajniča gdje i danas žive njegovi potomci. Sada znaju gdje im je grob pradjeda.
Objavljeno:
Djole ti si idiotčina prava balkanska
Objavljeno:
Hvala i srecno!
Objavljeno:
Samele lupas gluposti, moj jedan pradjed je ratovao upravo na tom frontu. Bio je srbin iz Bosne. Uhvacen je i bio u talijanskom zatvoru. Drugi pradjed je ratovao u srpskoj vojsci i ucestvovao u oslobadjanju Skadra. Rat je besmisao. Potpuni.
Objavljeno:
Tekst je prepun nedorecenosti i ne svidja mi se . Uglavnom ukucajte Bosniaken kommen ( Bosnjaci dolaze ) na google, youtube i sve ce biti jasno. NIje tu bilo Bosanaca jer tada nisu ni postojali . Srbi nisu ratovali za austrijance vec protiv njih. Za austrijance je ratovala iz Bosne samo pukovnija Bosnjacka i zato se svake godine i odrzava skup i sjecanje na tu pukovniju u vojsci austrije. "Die Bosniaken kommen" ("Bošnjaci dolaze") je vojni marš koji je komponovao austrijski kompozitor Eduard Wagnes 1895. godine u Grazu u čast bosanskohercegovačkim pješadijskim regimentima, koji su bili u sklopu austrougarske vojske. Ovo je jedan od najpopularnijih vojnih marševa, te se izvodi i danas na svim vojnim manifestacijama u Austriji." "Bosanskohercegovački pješadijski regiment poznatiji kao Bošnjački regiment bila je elitna jedinica u vojsci Austrougarske monarhije sa posebnim privilegijama. Jedinica je imala zasebnu uniformu, te su regimenti imali zasebne brojeve unutar austrougarske vojske." http://bs.wikipedia.org/wiki/Bosanskohercegovački_pješadijski_regiment
Objavljeno:
GDJE SE MOŽE NACI SPISAK POKOPANIH!? Jedan od mojih pradjedova je bio na tom frontu!
Objavljeno:
Nahvalise te ovi fariseji lutko moja. Ne vidis ti izgleda razliku izmedju danka u krvi i izroda koji je ponosan otisao braniti krvolocnu imperiju isto kako sto ni ta krvolocna imperija nije vidjela razliku kada je dzelata tvoga naroda sahranjivala sa tuznom zrtvom mobilizacije. Nemoj se mojim rodom zvati i mojom grudom ponositi nego ostani gdje jesi jer za bolje i nisi. Mitru, suznju jadnom, od Doboja sto je za krvoloke ratovati morao protiv saveznika dok su mu Austrougri 150 000 oceva, majki, brace, sestara i djece u Doboj u logor deportovali i kao gamad trijebili nije isto bilo u crnu zemljicu leci kao Muratu koga su lovorikama njegovi zivi i zdravi ispratili. I to sto si htela reci 1 500 000 mrtvih do danasnjeg dana ti porice svakim jaukom njihovih milih. Zbogom ako za Boga znades.
E
Objavljeno:
Super... svaka cast ! :)
Objavljeno:
prelijep tekst,bas vam hvala,a tek koliko je jos Dolomita koje i sami jos uvijek negiramo......do kada......?
Objavljeno:
nemam komentar na ovaj perfektni tekst,nesto ovakvo nesam odavno ali bas odavno procitao.tekst je tako docaravajuci,emocijonalan i poucan.svaka rijec napisana u tvom tekstu zasluzuje pohvalu i bilo ko da ga procita nece sigurno ostati ravnodusan.SVAKA TI CAST DOBRI COVJECE!!!
Objavljeno:
Dokaz da se prije ratovalo za odbranu otadjbine a ne za "vjeru" i licne sicusne interese.
oki
Objavljeno:
Milijana, svaka Ti čast na odličnom tekstu. Sviđa mi se stil pisanja. Interesantne i istinite stvari tako dobro ispričane. Molim Te piši još...i ostani to što jesi. Hvala Ti.
Objavljeno:
autorici svaka cast na ovakvom tekstu
Objavljeno:
autorici teksta hvala na ovakvom divnom clanku istorija nasih naroda sa balkana kroz vrijeme i ratove za tudje interese pokazala je da smo samo sirovi materjal koje su drugi iskoristavali a kad im sta trebalo da ostvare na balkanu slozno su nas zavadjali da se opet koljemo i ginemo nesvjesni svog neznanja da to radimo opet za druge unistavajuci sami sebe a to traje vjekovima kad im je odgovaralo sastavljali su nas a i rastavljali sve zarad svojih geopolitickih interesa a za to smo sami krivi
Objavljeno:
Poštovana gđo ili gđice Milijana! Ono u čemu rijetko uživam na ovim elektronskim medijima su lijepi tekstovi pisani znalački a opet sa srcem i dušom . Takav je Vaš tekst. Rečenica koju ste izrekli da će se opet naći neki koji će Vas napadati i filozofirati na takve komentare se ne obazirite jer takvi nisu vrijedni pomena pošto je Vaš tekst intoniran sa takvom ljepotom da teško da može da se nađe i najokorjeliji nacionalista kao i neko od onih koji komentiraju da bi komentirali da ima nešto protiv ovakvog teksta. U svakom slučaju iz vašeg teksta sam nešto novo saznao a to je da postoje i ovakva groblja i ovakvi primjeri prema tome hvala Vam za članak.
Objavljeno:
Autorci ovih redova, preporucujem posjetu Krfu, Muzeju "Srbi na Krfu2, tj. Srpskoj kuci i ostrvu vidu, gdje je oko 5 000 srpskoh vojnika nastradih povlacenjem u I svjetskom ratu pod napadom austro-ugarske vojske moralo da napusti svoja sela i gradove... U nedostatku mjesta za grobove na samomo ostrvu, oko 4 000 tijela spustano je u Jonsko more. O tome svjedoci i pjesma Milutina Bojica koji je i sam bio na Krfu: "Plava grobnica". Stradanaj ovih vojnika takodje ne smije da se zaboravi
Objavljeno:
Oba moja pradjeda su na Karpatima , zajedno sa stotinama Srba prebjegla na Rusku stranu . Ovi su ih brodovima prebacili na Krf , kod brace i sapatnika . Jedan od njih lezi na Srpskom vojnickom groglju u Solunu (gdje , po mom misljenju , i treba da lezi ) . Ovi nasi nesrecnici sa Soce , nisu imali kome prebjeci . Oba moja pradjedda su na Karpatima presla , zajedno sa stotinama Srba , na Rusku stranu . Ovi su ih brodovima prebacili na Krf , kod brace i sapatnika . Jedan od njih lezi na Srpskom vojnickom groblju u Solunu . Ovi nasi nesrecnici sa Soce nisu imali kuda prebjeci , ispred Talijani , nazad Austrijanci . Poucna prica Milijana , i jos jedna opomena .
Objavljeno:
Draga,svaka cast:) Ja sam za ovakve dokumente,ljudi,da se osjeti kakav je taj neko ko pise,ko se nasao,molim te,da razmislja, o tamo nekom ratu i tamo nekim Bosancima... Svidja mi se nacin na koji si iznijela svoje misljenje,stilski -pase vala:) a "nase sudbine"i "za cije babe dusu"......sta reci, pricati price,pa pisati....;)lijep pozdrav i cestitke ii pisi jos :)))))))))fino je citati,mada teme i nisu fine,ali su stvarne,zivotne,dakle,trebalo bi:)jos jednom,pozdravcic
Objavljeno:
Drago mi je da mlad covek vidi i pise istinu!Hvala Milijani na istini.
Objavljeno:
Divno Milijana, bilo mi cast upoznati te.
Objavljeno:
Svaka ti rijec zlata vrijedi.Ko melem na ranu da ih stavis.
Objavljeno:
bravo.
eka
Objavljeno:
Svaka čast za tekst. Čestitam,
BB
Objavljeno:
Kada sam prvi put citao tekst bas sam se mucio, posto me je Milijana zamolila da dam svoje misljenje prije nego sto bude objavljen, te da uputim neku kritiku i zamjerke, koje nisam mogao naci i sad kad je tekst objavljen mogu slobodno reci da je zaista sjajan i da bolji nisam citao vec neko vrijeme. Samo naprijed i ostani to sto jesi
Objavljeno:
Ne vidjeh boljeg clanka u zadnih par godina Svaka cast Milijana i sto Dina rece vec si "napravljana" kako treba Volio bih da je vise takvih ljudi poput tebe
Objavljeno:
Ginuli su zajedno i na istoj strani u WW2 ali ih to nije sprijecilo da se poubijaju međusobno kao gladne životinje. Tekst je sjajan samo je steta sto ga nikad nece procitati oni koji bi trebali.
Objavljeno:
Ti si Milijana Pavlovic vec ,,napravljena,, onako kako treba!Ne mijenjaj nista samo nastavi ovako kako si pocela ,a na koju god stranu da krenes ti ides pravim putem.
Objavljeno:
Odlican tekst!
Objavljeno:
Bravo, uzivao sam citajuci!
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.