Zašto ne čitamo vijesti o korupciji

Definicija koju svi znamo

Prije svega, bilo bi dobro reći šta je, zapravo, korupcija, pa tek onda vidjeti zašto nam je postala ,,dio normalnog života“.

Definicija kaže da se, u najširem smislu, korupcijom smatra svaki oblik zloupotrebe ovlašćenja radi lične ili kolektivne koristi, bilo da se radi o javnom ili privatnom sektoru.

Korumpiranom se smatra svaka službena ili odgovorna osoba koja radi lične koristi ili koristi grupe kojoj pripada zanemari opšti interes, koji je dužna štititi s obzirom na položaj i ovlašćenja koji su joj povjereni. Korupcijom se smatra i kada građanin nudi ili pristaje na davanje zatraženog mita.

Korupcija se pojavljuje u gotovo svim područjima života i djelovanja, od javnih institucija, preko politike, do ekonomije i poslovanja sa inostranstvom.

Toliko o definiciji.

Elem, u samoj definiciji nalazi se i korijen pitanja - koga uopšte zanima korupcija, koga interesuju zakoni o borbi protiv korupcije, vrstama korupcije i slično? Jer, priznaćete, korupcija je sama po sebi toliko očevidna, živa i postojana,  i ne samo da je dio naše svakodnevnice, nego, nažalost, i nas samih. Svjedoci smo da gotovo na mjesečnom nivou pristižu revizorski izvještaji o koruptivnim radnjama na najvišim entitetskim instancama. Pa i sama zgrada Vlade RS je, prema revizorskom izvještaju Boška Čeke, u najmanju ruku nastala u simbiozi koruptivnog djelovanja pojedinaca i entiteta. I šta se desilo poslije toga - ništa. Tresla se gora - rodio se miš!

Živjeti sa korupcijom

Trivijalno, ali istinito, mi se rađamo sa korupcijom - roditelji akušeru i ljekaru ostavljaju početnih stotinjak maraka i neki jeftini viski. Tako je naš prvi udisaj i prvi plač zapravo inicijacija u svijet korupcije putem obaveznog mita, koji je postao nadzakonit - poprimio je formu ,,dobrog društvenog običaja“.

Socijalni psiholog Srđan Puhalo kaže da to nije ništa čudno: ,,Narod je vrlo pragmatičan. Korupcija se prihvaća kao nešto normalno i neophodno za opstanak u današnjem društvu. Ja čak vjerujem da je davanje poklona ljekaru mimo važećeg cjenovnika za čitave generacije ljudi stvar opšte kulture. Uvriježeno je mišljenje da se kod doktora ne ide ,,praznih ruku“.

Čitav školski sistem, koji je, usput budi rečeno, do srži korumpiran u našim tranzitno-poratnim krajevima, nas podučava da je sticanje zvanja i materijalna korist koja se istim osvaja, daleko ispred sticanja znanja, koje je postalo samo sebi svrha i neka vrsta samoproklamovanog luzerstva. Živopisan primjer je nadimak jednog zemunskog mafijaša - Budala. Ironično, ovaj nadimak Vladimir Milisavljević je dobio zato što je jedini u svom kriminogenom okruženju bio univerzitetski obrazovan. Dakle, obrazovanje jednako gubljenje vremena, jednako budalaština.

Teoretičari tvrde da se korupcija najviše zapatila u tranzicionim zemljama, što će reći postsocijalističkom lageru. Stara deviza - uči da ne moraš raditi - zamijenjena je motom - budi na položaju da možeš uzimati. Pod ovim ,,uzimati“ se, dakako, podrazumijeva legalna pljačka koju vlastodršci svih nivoa provode, a da neće nikad odgovarati za istu.

Uopšte gledano, fenomen korupcije u BiH je sistemske prirode. Profesor na banjalučkom Univerzitetu Miodrag Živanović ističe da kod nas postoji temeljni problem, a to je da se sistem vlasti uopšte ne brine o građanima: ,,On funkcioniše sam za sebe, a građani su u poziciji da se brinu za golu egzistenciju i da su u permanentnom strahu. Ljudi, dakle, u podsvijesti imaju takav stav - ako i ima korupcije, neka je i ima, samo da ja nekako preživim. Otuda namjerno i nema interesa za te i takve teme.“

Pribavljanje materijalne dobiti za sebe, svoje kumove, braću, sestriće, snaje, šurnjaje, ljubavnice i ostalu bulumentu alavih kroz niz pravnih akata je i zakonski regulisano. Tako imamo poreze, poreze na poreze, PDV, PDV na PDV...imamo čitavu, dakle, infrastrukturu bijelih, kao suza čistih tokova novca, čija je delta džep lokalnog moćnika, predsjednika opštine, stranke ili države. I to je ono što je poražavajuće.

Naime, po sistemu ,,drž'te lopova“, ljudima iz vlasti su puna usta utjerivanja antikoruptivnih mjera u sivi i crni sektor. Tako se upire prstom u polulegalne firmice, kućne manufakture, piljarnice i slično, a iste se, dakako uz medijsku pompu, zatvaraju zbog, recimo, neplaćanja poreza na mjesečnom nivou.

Za to vrijeme, država i entiteti, najveći Superhikovi koji kradu od bijede i daju, a kome će drugom nego sami sebi, legalno postaju bogatiji za stotine miliona maraka. I sve uredno i zakonito.

Ako se masa slučajno zatalasa, pa pita za zdravlje državni sektor, na udaru je uvijek, nekako, školstvo, sa svojim mitom i korupcijom. Kada čovjek otvori naše sajtove na temu korupcije, sve vrvi od iste u visokom obrazovanju. Naravno, nje ima i tamo, kao i u svim oblastima, ali ona je u poređenju sa korupcijom u izvršnoj, zakonodavnoj i sudskoj vlasti toliko benigna da je to smiješno.

Pa jedan prosječan carinik u jednoj smjeni pribavi sebi nelegalnog novca koliko i alavi profesor u čitavom semestru. Omjer je identičan. Šta tek reći za sudstvo, gdje se na nebulozne uplatnice ,,za nešto u vezi nečega“ od 50KM treba ,,podmazati“ sa 100KM, da bi se vaše pitanje, imovinsko-pravni spor, kupoprodajni ugovor, prepis....uopšte pokrenuo?

Postoji li bilo kakva revizija ovakvih stvari? Postoji, ali je jalova. Zato i Predsjednik Udruženja Tender Rajko Kecman rezignirano za Deutsche Welle kaže:“Službe revizije, iako najsavjesnije rade posao u ovoj državi, sav njihov trud je uglavnom uzaludan, zato što zakonodavna, izvršna i sudska vlast nisu samostalne.“

Pribavljanje materijalne koristi u zdravstvu je tek tabuizirana tema. Tu i tamo se, naravno od neimenovanih izvora, začuje kako neki ljekar radi na 2-3 privatne klinike, uz rad u  državnoj bolnici ili ambulanti...kao što rekoh, mito se ne spominje - riječ je o tzv. ,,narodnim običajima“... Naprosto, esnaf bijelih mantila je svijet za sebe, pa se i vlast sa strahopoštovanjem odnosi prema istima, jer, nikad se ne zna kad će ,,neko pod nož“.

Sve u svemu, žalosno je da ljudi inferiorno promatraju kako se na njihovom znoju, od njihovih novaca, stvaraju čitave lokalne dinastije i imperije.

Narod je, čini se, nepopravljivo pasivan, ističe doktor psihologije Srđan Dušanić i dodaje: ,,Najdublji razlog leži vjerovatno u tradicionalno odnjegovanoj poslušnosti prema autoritetu, kakav god on bio. Narod na ovim prostorima jednostavno voli vođu koji lupa šakom od sto i misli umjesto  njega. Građanskom pasivizmu su doprinijele i ne tako davne migracije stanovništva koje su smiksale ljude sa raznih strana i na taj način usporile sazrijevanje građanske svijesti i kritičkog stava. Jednostavno, veliki broj ljudi se još na neki način adaptira i nije spreman za guranje prsta u oko onima koji raspolažu raznim mehanizmima represije.“

I opet, tu i tamo se čuje narodna poskočica - ,,Oni prije su krali, ali su i davali, a ovi samo kradu.“ Kao da je to ultimativna samospoznaja ovdašnjeg čovjeka, koji dalje od nje i ne ide i sa budističkom smirenošću posmatra kako mu se krčmi ionako bijedna imovina.

Tekstovi o korupciji su poodavno postali besmisleno punjenje medijskog prostora, a interesovanje za njih je ravno interesovanju za otkriće Higsovog bozona na Međeđem brdu.

Podjednako besmisleno zvuče nedavno upućene riječi portparola šefa Delegacije EU i specijalnog predstavnika Unije u BiH Petera Sorensena, Endija Mekgafija, koji za Glas Srpske veli da  ,,BiH treba da riješi značajna odgađanja punog funkcionisanja Agencije za suzbijanje korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije i to su jasni koraci, za koje vjerujemo da ih BiH može preduzeti, ako postoji neophodna politička volja.“

Endi Mekgafi ističe  da je ,,efikasna borba protiv korupcije i kriminala jedan od prvih uslova koje će BiH morati da ispuni na putu evropskih integracija.”

Treba li uopšte napominjati da u BiH ne postoji ni promil političke odgovornosti i, shodno tome, aktivnosti koja bi dovela do zaživljavanja famozne Agencije za suzbijanje korupcije? Tragikomično je za čuti da Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije /APIK/ BiH ni poslije skoro tri pune godine od osnivanja nema usvojen pravilnik o radu i unutrašnjoj organizaciji, jer direktor Agencije Sead Lisak insistira da u ovom tijelu budu zaposlena najmanje 43 činovnika i traži da fond za njihove plate bude najmanje 770.000 KM.

,,Ovo sve govori koliko je sadašnja vlast spremna da se suoči sa problemom korupcije”, ističe Srđan Puhalo i pita, ,,da li neko koga postavlja vlast ima ikakvu potrebu, želju ili namjeru da se bori protiv korupcije u toj istoj vlasti?”

Profesor Miodrag Živanović ističe da u BiH postoji ,,bezbroj” različitih agencija koje ni ne znaju šta im je u opisu posla i šta im je raditi i koje se popunjavaju različitim ljudima po partijskoj liniji. Međutim, kada je riječ o Agenciji za borbu protiv korupcije, riječ je, po Živanoviću, o jednom poznatom triku: ,,Kroz institucije se pokušava, barem deklarativno, riješiti problem korupcije, a to nije moguće. Borba protiv korupcije se vodi, prije svega, promjenom svijesti ljudi, edukacijom, obučavanjem običnog čovjeka da prepozna i osujeti korupciju na najprimarnijem nivou. Institucije tu mogu biti samo deklarativno prisutne, a ne nikako da one vode borbu protiv korupcije u svojim redovima. To je nemoguće.”

Najjednostavnije rečeno, u državi koja je postala sinonim za korupciju, Sizifov posao je formirati agenciju za borbu protiv iste.

Kako Banjaluku boli briga

U istraživanju koje je uradila Agencija Prime Communications, za stanovnike Banjaluke korupcija je najviše prisutna u Vladi RS (75%), a potom u Gradskoj upravi (72,9%)

Nešto manje od polovine građana Banja Luke (45,5%) smatra da u Vladi RS ima veoma mnogo korupcije, dok 29,5% misli da korupcije ima u nekoj mjeri. Istovremeno,  8,5% građana smatra da korupcije uglavnom nema u ovoj instituciji, dok 2,2% tvrdi da je nema nimalo.

Najveći procenat građana Banjaluke (41,4%) smatra da je korupcija u Gradskoj upravi veoma mnogo prisutna, dok 31,5% misli da je korupcija prisutna ali ne u velikoj mjeri. Svaki deseti stanovnik grada (10%) tvrdi da korupcija nije prisutna u velikoj mjeri, dok 2,5% misli da je nema nimalo.

I šta ćemo sa ovim poražavajućim podacima? Ništa.

Dakle, narod zna da ih vlast na lokalnom i entitetskom nivou pljačka i ni prstom da mrdne. Vlast je svjesna svojih ,,radnih uspjeha” i ni da se počeše na sve ovo.

Ljudi diljem Evrope štrajkuju, protestuju, bune se, pokazuju građansku neposlušnost na mnogo manje koruptivne eskapade. U Banjaluci, osim par stotina šetača i pokojeg usamljenog borca za svoja prava, narod dostojanstveno muči.
Vlast, koja bi na sve ovo u iole pristojnoj zemlji podnijela promptno ostavku, čisto sumnjam da i zna za ove podatke. A sve i da zna, kao što rekoh, koga boli briga.

Neviđena moć neodgovornosti prema sebi

Zamislite da vam ljekar dijagnostifikuje neki vid teške i opasne bolesti, ali da vam pri tome kaže kako će hitnom terapijom ona biti izliječena sa vjerovatnoćom od 90%. Šta biste uradili? Da li biste otišli kući i čekali da vas zloćudna bolest pokosi ili biste još isti dan počeli sa terapijom? Čini vam se kao izlišno i nepotrebno pitanje? E, pa nije. Jer, kao što vele oni skloni poštapalicama - nema glupih pitanja, postoje samo glupi odgovori. Dakako da bi se hitno liječili.

A slična je situacija sa korupcijom, koja kao kancer izjeda društvo sa svakim svojim pojedincem. I da li biste pristupili liječenju socijalne patologije? Da li biste kaznili odgovorne za korupciju koja izjeda vaš kvalitet života i koja vas je pretvorila u građanina podsaharskog pojasa? Da li biste primijenili neki od oblika građanske neposlušnosti, kako vam djeca ne bi propadala u čamotinji korupcijom izjedenog društva. Odgovor je - Većina ni prstom ne bi mrdnula!

Ipak postoje glupi odgovori. Tačni, ali glupi.

I kome uopšte trebaju tekstovi o korupciji, pored stražnjica, gaća i čarapa, lokalnih džabalebaroša. Što biste znali ko vas sistematski pljačka, kad je urgentnije saznati ko se ovog ljeta sunčao u toplesu na Makarskoj rivijeri?

A sve nas ovo, prema profesoru Živanoviću, dovodi do jednog jedinog zaključka: ,,Pod ovakvim okolnostima, država će i te kako preživjeti, ali će se društvo raspasti.”

Ali, ima li izlaza iz ovakve situacije? Profesor dr Dušanić veli: ,, Ipak, nije sve tako crno. Svjetlo je u onoj ''ničija nije do zore...”Koliko god narod bio usporen, promjene vlasti su istorijska konstanta. Padali su Napoleon, Cezar, Aleksandar, pa neće vječno ni ovi naši lokalni cezari... Oni bi dodatno trebali da imaju na umu činjenicu da ponašanje naroda na balkanskim prostorima često ide iz jednog  ekstrema u drugi, od obožavanja do sječe glave, što najbolje znaju neki naši vlastodršci iz bliže i dalje prošlosti. Pa, dragi političari, pamet u glavu, dok je još na ramenima. "