U društvu u kojem živimo, koje je još uvijek u čvrstim okovima patrijarhalnog obrasca, nasilje nad ženama je veoma prisutno. Iako se udruženja za prava žena godinama bore da ova tema bude društveno transparentna, te da se nasilje smanji, ipak je potrebno još mnogo toga uraditi da bi se u društvu snizio prag tolerancije na ovu negativnu pojavu.
Prema definiciji, nasilje nad ženama podrazumijeva svaki čin rodno zasnovanog nasilja koje za ishod ima fizičku, seksualnu, psihološku povredu žena, uključujući i prijetnje takvim radnjama, prisilu ili lišavanje slobode, u javnosti ili u privatnom životu. Države su odgovorne za poštovanje, zaštitu i ispunjavanje standarda ljudskih prava za sve građane i građanke. Dužnost je i interes država, kao i prioritet nacionalnih politika, da štite pravo žena i djevojčica da ne budu izložene nasilju ni jedne vrste i ni jedne osobe, a običaji, religija ili tradicija ne smiju biti sredstvo izbjegavanja te obaveze.
Napomenimo da je predsjedništvo BiH nedavno donijelo Odluku o pristupanju Bosne i Hercegovine Konvenciji Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Ciljevi ove konvencije, za čije usvajanje su se godinama zalagale različite nevladine organizacije, jeste zaštita žena od svih vidova nasilja, ali i izrada sveobuhvatnog okvira, politika i mjera zaštite i pomoći žrtvama nasilja. Nevladin sektor je pozdravio usvajanje Konvencije.
Poznato je da većina žena jako dugo trpe nasilje, a kad više ne mogu da ostanu sa nasilnikom, sigurna kuća često im je jedino utočište. Sigurne kuće su neophodan oblik zbrinjavanja i zaštite žrtava nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja.
Trenutno u RS rade četiri sigurne kuće koje se, prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici RS, finansiraju 70 odsto od entiteta i 30 odsto od lokalne zajednice. Sigurne kuće predstavljaju svako odgovarajuće mjesto koje ispunjava propisane uslove, a koje služi isključivo za smještaj i zbrinjavanje žrtava porodičnog nasilja.
Ukupni kapacitet sigurnih kuća u RS je 69 mjesta, od čega je u Banjaluci 21 mjesto, Modriči 16 mjesta, Prijedoru 20 mjesta, a u Bijeljini se nalazi 12 mjesta. Bijeljina do sada nije imala adekvatan smještajni kapacitet za žrtve porodičnog nasilja, a sigurna kuća u ovom gradu otvorena je početkom avgusta ove godine.
Podaci kojima raspolaže Gender centar – Centar za jednakost i ravnopravnost polova Vlade RS pokazuju da je, u periodu 2000-2011. godine, u Republici Srpskoj počinjeno 108 ubistava u porodici, od čega je 60 ubijenih žena žrtava nasilja u porodici. U periodu 2007-2011. godine, u tri sigurne kuće u Republici Srpskoj (Banjaluka, Prijedor i Modriča) smješteno je 616 žena i 763 djece, što pokazuje da ovaj problem ne smije biti zanemaren od društva.
Dijana Tepšić, portparolka u Gender centru Vlade Republike Srpske, rekla je da je boravak žrtava nasilja u porodici, rodno zasnovanog nasilja, u sigurnoj kući izuzetno bitan.
“Žrtve nasilja se u sigurne kuće najčešće smještaju kada je u pitanju akutno nasilje i kada je žrtvama ugrožen život. Sigurna kuća nije samo mjesto za bezbjedan smještaj žrtava nasilja kojima je ugrožen život, nego i mjesto gdje žrtve dobijaju tretman osnaživanja, retraumatizacije, socijalnu i zdravstvenu zaštitu i pravnu pomoć, osposobljavanje za budući život, kako bi žrtve nasilja i njihova djeca prevazišle traumu nasilja. Rad sa djecom je takođe važan, naročito kada govorimo o njihovim traumama izazvanim nasiljem, o nasilnim modelima ponašanja koje su preuzeli u porodicama ispunjenim nasiljem, ali i njihovom uklapanju u novu školsku i životnu sredinu u kojoj su se našli. Iz tog razloga je veoma važno podržati ovaj oblik zbrinjavanja i podrške koji predstavlja samo jednu od brojnih mjera za suzbijanje i sprečavanje nasilja u porodici”, rekla je Tepšićeva za BUKU.
Ozbiljan društveni problem
Prema raspoloživim podacima nevladinih organizacija koje vode Sigurne kuće u Republici Srpskoj, približno 40 odsto žena vraća se bivšem, nasilnom partneru, a kao razlog njihovog povratka najčešće se navodi teška socio-ekonomska situacija u kojoj se nalaze ove žene i djeca, te da oni nemaju drugog izbora. Oko 30 odsto žena zauvijek napušta nasilnog parnera, najčešće mijenjaju mjesto boravka i nalaze zaposlenje. Preostalih 30 odsto najčešće dugotrajno ostaje kod svoje najbliže rodbine koji im pomažu na različite načine.
“Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici je ozbiljan društveni problem koji postoji u svakoj zemlji u svijetu. Uprkos napretku koji je ostvaren usvajanjem zakona kojima se sankcioniše ovakav oblik nasilja, nasilje u porodici ne može se potpuno eliminisati bez pokretanja sveobuhvatnih akcija u pravcu sprečavanja nasilja, ali i otkrivanja i borbe protiv njegovih uzroka. Krajnji cilj je zaštita žrtava, prevencija nasilja i očuvanje zdrave porodice kao osnove društva. Percepcija o nasilju u porodici se u društvu polako ali sigurno mijenja, od stava da je riječ o privatnom problemu do stava da je porodično nasilje ozbiljan društveni problem, koji dolazi u interesovanje zakonodavaca, javnosti i istraživača. Posljednjih godina se takođe zapaža veći doprinos medija kao ključnih partnera u podizanju svijesti javnosti o rodnoj ravnopravnosti i jednoj od gorućih oblasti, a to je prevencija i borba protiv rodno zasnovanog nasilja, nasilja u porodici”, objašnjava Tepšićeva.
Udruženje “Udružene žene” Banjaluka otvorilo je 2007. godine na prostoru grada Sigurnu kuću – sklonište za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja. U prve četiri godine od osnivanja, u ovoj sigurnoj kući boravilo 157 žena i 177 djece koji su preživjeli nasilje od strane svojih najbližih članova porodice.
Gorica Vujinović, socijalna radnica u Sigurnoj kući u Banjaluci, rekla je da su u najvećem procentu korisnice ove ustanove osobe socijalno ugrožene kategorije stanovništva, koje u sigurnoj kući mogu provesti najduže do 3 mjeseca.
“Sigurna kuća ne predstavlja samo mjesto koje obezbjeđuje krov nad glavom ženama i djeci u akutnoj fazi nasilja, već i podršku, zaštitu i pomoć. U toku boravka sve žene i djeca imaju obezbjeđenu psihosocijalnu, pravnu i zdravstvenu njegu i pomoć. Sve žene i djeca imaju na raspolaganju pomoć psihologinje, socijalne radnice, pravnice i medicinskih sestara tokom 24 časa. Boravak u Sigurnoj kući je ograničen na tri mjeseca i u tom periodu se omogućava donošenje najprihvatljivije odluke koja je od najvećeg značaja za ženu i djecu. Određen broj žena na samom početku donosi odluku o povratku u bračnu ili vanbračnu zajednicu, dok ostali broj žena dolaskom u Sigurnu kuću zatvara začarani krug nasilja. Nakon toga se realizuja izlazna strategija, koja podrazumijeva pronalazak zaposlenja i stambeno zbrinjavanje. U toku postojanja Sigurne kuće veliki broj od preko 60 odsto žena je imao pozitivnu izlaznu strategiju, te nikad više nije bio izložen nekom vidu nasilja od strane dosadašnjih članova porodice”, rekla je Vujinovićeva za BUKU.
Kazne za počinioce nasilja
Počiniocu krivičnog djela nasilja u porodici izriču se krivične sankcije: novčane ili zatvorske kazne, kao i uslovna osuda kao upozoravajuća sankcija, mjere bezbjednosti u vidu obaveznog psihijatrijskog liječenja, liječenja od bolesti zavisnosti i oduzimanje predmeta.
“Donošenjem posebnog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici je većem broju radnji nasilja u porodici dao značaj prekršaja u slučajevima kada počinjeno djelo nema elemente krivičnog djela. Zakonom su propisane novčane kazne i više posebnih zaštitnih mjera, koje se mogu izreći počiniocima, a njegova primjena ima za cilj pružanje potpunije i hitnije zaštite osoba izloženih nasilju u porodici. Činjenica je da su u dosadašnjoj sudskoj praksi izricane novčane kazne i uslovna osuda, a rijetko zatvorske kazne. Vrlo rijetko se članu porodice koji je počinilac porodičnog nasilja izriče mjera pritvora”, objašnjava ona.
Napominje da je nasilje u porodici vrlo teško otkriti, jer se dešava u privatnosti doma i bračnog života, koji su takođe pravno zaštićeni.
“Mi još uvijek živimo u društvu koje smatra da se ne treba miješati u ono što se dešava u tuđa četiri zida, te društvu koje ženu još uvijek doživljava kao osobu u porodici koja treba da trpi i ćuti, te da je sramota preuzeti bilo kakve mjere. Smatra se da je očuvanje porodične grupe osnovna uloga žene, bez obzira na patologiju koja se dešava unutar nje. Spora i neefikasna krivičnopravna zaštita jedan je od faktora koji utiče da se nasilje u porodici ne prijavljuje, jer žrtva ne vjeruje u adekvatno i prvovremeno kažnjavanje počinioca”, zaključuje Vujinovićeva.
Radmila Žigić, direktorica Organizacije Lara iz Bijeljine, rekla je da je Sigurna kuća u ovom gradu otvorena nedavno i da trenutno u njoj boravi dvoje štićenika, majka sa djetetom.
“Od februara ove godine, Sigurna kuća je osposobljena za prijem žena i djece, a do sada smo imali ukupno 5 žrtava, 3 žene i dvoje djece. ‘Lara’ je sredinom prošle godine, uz učešće opštine Bijeljina, kupila kuću za ovu namjenu koja je bila nedovršena i tokom prošle godine skupljali smo sredstva za adaptaciju objekta i opremanje. Finansiranje sigurnih kuća riješeno je Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici, još 2008. godine. Međutim, u stvarnosti nije sistemski riješen način na koji će Vlada sredstva doznačavati sigurnim kućama. Drugi problem je što opštine koje treba da obezbijede 30 odsto sredstava za rad sigurnih kuća, ova sredstva ne planiraju u budžetima i ne poštuju zakonsku obavezu. Od svih opština u RS, samo grad Banjaluka i opština Modriča prihvataju i planiraju sredstva za smještaj žrtava. Na taj način se žene žrtve nasilja dovode u veoma nezgodnu situaciju, pošto rješenja za smještaj žrtava donosi centar za socijalni rad, a centri, kako nemaju budžetsku stavku za ovu namjenu, zanemaruju i zaštitu žrtava”, objašnjava Žigićeva način finansiranja Sigurne kuće.
Napominje da je ove godine situacija dramatično pogoršana dodjelom sredstava Vlade javnim pozivom, pa su sigurne kuće prva sredstva dobile tek u julu mjesecu, za prvih šest mjeseci, a još ne znaju kada i kako će sigurne kuće dobiti novac za nastavak rada.
Žigićeva ističe da je društvo veoma tolerantno prema nasilnicima, a mnoga tužilaštva rijetko uopšte pokreću krivični postupak protiv nasilnika.
“I dalje veliki broj prijava nasilja završava pred prekršajnim sudijama kao remećenje javnog reda i mira i ne prolazi nikakve evidencije, pa se stiče utisak da nasilja u porodici nema. U suštini, nasilje se posmatra kao ozbiljan problem tamo gdje postoje aktivne ženske nevladine organizacije koje pružaju pomoć žrtavama. Ako se uzme statistika po gradovima, to će se jasno vidjeti. Najveći broj nasilja u porodici evidentira se u Banjaluci, Bijeljini, Modriči, Doboju”, kaže Žigićeva za BUKU.
Dodaje da su građani mnogo senzibilniji od institucija i onih koji provode zakon.
“Kada smo skupljali sredstva za otvaranje Sigurne kuće, mnogo žena i muškaraca podržalo je ovu akciju, jer smatraju da nasilje u porodici jeste ozbiljan i masovan problem i da ženama koje trpe nasilje treba pomoć i zaštita. Za žrtve nema mnogo razumijevanja u centrima za socijalni rad, nekada i u policiji, tužilaštvu... Većina službenika nastoji da smiri ‘situaciju u kući’ i ženu vrati nasilniku, kako bi obaveze institucija prestale”, zaključuje ona.
Nažalost, u našem, još uvijek tradicionalnom i patrijarhalnom društvu, žrtva može naići na osuđivanje, predrasude i stereotipe, te tolerisanje nasilja, protiv čega se moramo boriti, jer ne postoji opravdanje za nasilje u porodici. Ukoliko svjedočite činu nasilja, treba da znate da je dužnost svih građana da prijave nasilje, jer na taj način možete spasiti nečiji život. Ženama koje su trpile nasilje i koje se, kako bi se spasile od nasilnika, smještaju u sigurne kuće potrebno je dati podršku, jer one same teško se mogu izboriti sa ovim velikim problemom.
Prijava nasilja u porodici
Ukoliko želite prijaviti nasilje u porodici, možete to uraditi besplatnim pozivom na broj za prijavu nasilja u porodici, a u Republici Srpskoj to je broj 1264. Drugi način je javljanje lokalnoj policiji ili najbližem centru za socijalni rad, ali je moguće da se žrtva obrati i svom doktoru/doktorici, koji je dužan obavijestiti policiju, koja kasnije uključuje ostale stručnjake/stručnjakinje, predstavnike subjekata zaštite u RS. U periodu 2005-2011. godine, na SOS liniji 1264 evidentirano je 20.262 poziva, a 98 odsto žrtava je ženskog pola.
BUKA Arhiva
