INTERVJU

Jovan Ćirilov: Krleža i Andrić bili su velikani i prava gospoda

Objavljeno: 10.08.2012. - 10:03
S Krležom sam se zaista često družio. Rekao bih da je on svojom snagom, otvorenošću i žestokim emocijama nekako najbliži bio beogradskom mentalitetu, dok je Andrić onako suzdržan i profinjen, pravi gospodin, više priličio Zagrebu ili Beču. Andrića nikada nisam čuo da je povisio ton, o svemu je govorio mirno, pa i zaobilazno. A Krleža je bio veliki stvaralac, grandiozan pisac, a nisu ga previše voljeli.
Veličina slova: a a a

Srpski filozof, scenarist, pisac, prevoditelj, kolumnist, dramaturg i umjetnički ravnatelj i selektor BITEF-a od njegova osnutka, Jovan Ćirilov, gostovao je na Splitskom ljetu kao sudionik tribine o postdramskom teatru. U Split je stigao iz Avignona, gdje je na tamošnjem festivalu pogledao nekoliko predstava, a premda sebe naziva “kazališnim dinosaurom” − prešao je osamdesetu − uza sva putovanja i poslove redovito piše svoju tjednu kolumnu u “Ninu” nazvanu “Riječ nedjelje”, dvije kolumne u “Blicu” i dovršava novu knjigu...

U kafiću pred splitskim kazalištem promatra ljude svih generacija za stolovima, a svi proklinju pasju vrućinu, pa mu se javlja tipična filozofska misao: − Čemu se žaliti? Vruće je − ljeto je, mora biti tako. Na moru ste, uostalom, a svi ste ovdje mlađi od mene. Znate li da sam sigurno ovdje bio prije svih koji sada prolaze trgom? Sjećam se da sam prvi put bio u Splitu 1939. godine. Odsjeli smo u Kaštelima, u Sokolskom odmaralištu, otac mi je bio sokolaš.

Zamaraju li vas putovanja?

 

Ne, dok putujem, stalno čitam. Prešao sam u ovih nekoliko dana mnogo kilometara, skočio sam i do Budve i vratio se u Split. Čitam i u autu, i u avionu, ali najljepše je čitati u vlaku. I to, po mogućnosti, u vlaku za Mađarsku. Pomalo se voziš kroz mađarske puste, krajolik je miran i jednoličan i sam si s dobrom knjigom...

Što čitate sada?

 

Najviše knjige o etimologiji, jer pripremam svoju novu knjigu, Prvi srpski etimološki rječnik. Podrijetlo riječi zanima me oduvijek, a njima se bavim i u svojim kolumnama već desetljećima. ”Riječ nedjelje” nikada nisam propustio napisati, jedino mi je nisu uvrstili u prigodni tisućiti broj “Nina”. Rekao sam im − to je kao da siromašnom rođaku, kojega svake nedjelje zovete na ručak, kažete: nemoj doći na Božić.

A koje teme ovih dana obrađujete u kazališnim kolumnama?

 

Upravo sam portretirao novog srpskog ministra kulture Bracu Petkovića, inače slastičara, vlasnika muzeja starih automobila i scene “Moderna garaža”. Napisao sam da poštujem njegov slastičarski zanat, pa i muzej, ali zapanjen sam njegovim izjavama da je glavna dužnost umjetnosti da bude patriotska i tradicionalna. Oduvijek sam držao da umjetnost treba biti slobodna i napredna, a ne vraćati se u romantiku, u Kosovsku bitku.

Budući da ste umjetnički ravnatelj BITEF-a od 1967. godine, morali ste poznavati nebrojene ministre kulture?

 

Uvijek sam bolje znao francuskog ministra kulture nego srpskog, pogotovo ove novije. Ali kod svakog sam najviše cijenio ako je znao držati do svoje riječi. Kazali ste na tribini da u Srbiji ove godine nema državnog novca za kazališne programe, nego samo za plaće, ali intendanti su se ipak snašli.

Znači, može se i bez novca?

 

U teoriji se ne može, ali u praksi može. Oni koji su bez novca uspjeli napraviti relativno kvalitetan program doživjet će to da ni dogodine neće ništa dobiti jer će vlada zaključiti da im ne treba. I za BITEF smo se morali snalaziti, ali još uvijek se nađe koja dobra duša, neki tajkun ili poduzeće. Ravnatelj pošte, kojega odavno poznajem, kazao mi je da mu odmah pošaljem zahtjev za donacijom, da je može uplatiti prije nego što ga smjene. Tako smo i za BITEF smanjili broj programa, ali kvalitetu smo nastojali održati. Beograd će vidjeti šest predstava iz regije i isto toliko iz Europe i Amerike, a iz Hrvatske stiže Frljićeva predstava “Mrzim istinu”.

Vratimo se vašem interesu za riječi. Otkada postoji?

 

Još kao gimnazijalac imao sam jaku potrebu za učenjem jezika. Učio sam ruski, njemački, francuski i engleski, sve je to moj otac plaćao od svoje činovničke plaće. Danas uz te jezike govorim i španjolski i talijanski. Ne sve podjednako dobro. Jezici se nauče ili ne nauče do osamnaeste − kasnije za pravo poznavanje jezika valja živjeti u određenoj zemlji. Interesira mene svašta... Došao sam dotle da gotovo više i ne želim napisati riječ ako ne znam njezino podrijetlo. Mislim da preko etimologije dolazim do biti raznih stvari. Recimo, Bombaj je kolonijalistička riječ − oni su krivo čuli, bili su gospodari svijeta i nije ih bilo briga za pravo ime.

Pisali ste i o razlikama hrvatskog i srpskog...

 

Hrvatski i srpski − jedan jezik, a dva književna standarda. Tu su, naravno, još bosanski i crnogorski. Držim da je jezik jedan ako se razumije bez prijevoda, ali njegove su varijante jako zanimljive. Razlike obogaćuju i hrvatski i srpski, a posebno me zanimaju i utjecaji drugih jezika, talijanizmi, hungarizmi, germanizmi, turcizmi. Znate li da je hrvatska riječ “kat” turcizam, dok Srbi koriste riječ slavenskog podrijetla, “sprat”? Zaključimo priču ipak s teatrom. Kakvo je kazalište u krizi i recesiji bolje: zabavno i opuštajuće − kako neki misle − ili angažirano? − Ovo drugo, bez sumnje, a to govorim iz svoga dugogodišnjeg iskustva. Ljudi u krizi intuitivno traže uzroke svoje nesreće, a tu kazalište treba odigrati svoju ulogu.


Dva različita mentaliteta

Dobro ste poznavali Krežu i Andrića.


S Krležom sam se zaista često družio. Rekao bih da je on svojom snagom, otvorenošću i žestokim emocijama nekako najbliži bio beogradskom mentalitetu, dok je Andrić onako suzdržan i profinjen, pravi gospodin, više priličio Zagrebu ili Beču. Andrića nikada nisam čuo da je povisio ton, o svemu je govorio mirno, pa i zaobilazno. A Krleža je bio veliki stvaralac, grandiozan pisac, a nisu ga previše voljeli − bio je u Hrvatskoj previše lijev − a u Srbiji su to još kombinirali i s antihrvatstvom.

Intendanti ili - upravitelji?


Kod nas u Splitu upravo je okončan peti natječaj za intendanta, a u Zagrebu četvrti. Zbog tog se natezanja čuju i mišljenja da je ta funkcija nepotrebna. Što vi mislite?

 

Formula je jednostavna. Ako je intendant veliki stvaralac, bilo pisac, redatelj, glazbenik..., njegovo će kazalište uvijek biti dobro. Tako je bilo i sa Shakespeareom i Moliereom i Stanislavskim i Stupicom. Ako je samo činovnik, slabe su mu šanse. U Rusiji, recimo, kazališta imaju dva ravnopravna upravitelja, umjetničkog i financijskog, oba postavlja vlast i svatko odgovara za svoj dio posla. Taj model nije loš, a primjenjuju ga i druge zemlje.

 

Tekst je preuzet iz Slobodne Dalmacije


 

Tagovi: Jovan Ćirilov, BUKA
Komentari (2)
Objavljeno:
Зашто Бука преводи Ћирилова на хрватски? Ја сам мислила да је дозвољен и српски на овом порталу.
ip
Objavljeno:
Ovih nasih pametnjakovica, kakav kat turcizam zivotati, Turci bre, su jahali konje i cesali se da ti ne kazem gde kad su osvojili Vizantiju i jeli su suho meso presovano ispod sedla, sve te reci koje lice na nase, lice zato sto ih oni nisu naucili dobro a ne obratno!
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.