Jednoga dana vidješe dječaci nekog starca kako ide ulicom sa velikom korpom na ramenu, prepunom blistavih zvijezda.
Laganim zamahom ruke on bi s vremena na vrijeme zagrabio iz korpe i zavitlao kao da sije. Tada bi mnogo prekrasnih zvjezdica zalepršalo oko njega kao jato varnica.
- Što to radite? – upitaše dječaci goreći od znatiželje.
- Sijem sreću! – odgovori čovjek i mirno nastavi svoj posao dok su mu se među prstima caklili prekrasni dragulji iz kojih su dječake gledale tople dugine boje.
Osvojeni tom ljepotom mališani smjesta pojuriše da uhvate sreću, ali uzalud.
I oni najhitriji i najokretniji ostajali bi praznih ruku.
- Uzalud je to što činite – osvrnuo se tajanstveno starac. Tako je nikada nećete uloviti.
- Zašto? – upitaše začuđeno dječaci.
Nasmiješivši se, starac im odgovori:
- Tek kad se naučite sijati radost i ljepotu oko sebe, bićete pozvani na žetvu sreće.
Onaj ko grabi sebi, nikada neće uhvatiti sreću.
