PRIČA

Berislav Blagojević: Preživjeli

Objavljeno: 13.08.2012. - 09:52
Istina je, dakle, da sam preživio strijeljanje i da svih pet članova streljačkog voda svjedoči tako. Istina je da sam prvi koji je nastavio da živi nakon strijeljanja. Makar samo u glavama ove petorice.
Veličina slova: a a a

Moje ime nije važno. Nije važno ni mjesto ni vrijeme. Važno je da se dogodilo. Istina je takođe važna. Istina je da sam uzeo nekoliko knjiga iz napuštenih kuća. Istina je da sam bio kukavica i da sam dezertirao čim se ukazala prva prilika. Istina je i da su me uhvatili nakon samo tri dana. Pored potoka. Gladnog, iscrpljenog i dizenteričnog. Sramota.

Predviđao sam i prije tog suludog pokušaja da će eventualna kazna, ako me uhvate, biti rigorozna. I bio sam u pravu. Komandant je zakazao moje smaknuće za iduće svanuće. Nisam mnogo razmišljao o smrti prije ovoga. A i zašto bi balavac od osamnaest ljeta razmišljao o smrti? Zaboga, još se ni zrelih trešanja nisam zasitio, a gdje su tek ženske grudi, mamurluci, ljubavi i rastanci, fakultetski strahovi i roditeljska strepnja. Čekajući zoru u improvizovanoj ćeliji-štali, nisam mogao da mislim na djevojačke obline. Ni na roditelje nisam mislio. Čak ni na stravične grčeve u stomaku nisam pomišljao. Mislio sam samo na smrt.

Moja bi trebalo da bude brza i bezbolna. Smrt strijeljanjem. Uobičajena u vremenu rata. Čitao sam to u „Uputstvima“. Biće njih pet. Mojih ubica, mislim. Potencijalnih krvnika, zapravo. Znam i ko su, jer su njihova imena preglasno izgovorena na sastanku u kući preko puta. Sve ih poznajem. Neke bolje, neke tek površno. Za jednog znam da ima ženu i sina od dvije godine. Na primjer. Možda će baš njegovo zrno da me usmrti? Može biti. A ako tako bude njegov sin nikada neće doznati da mu je otac ubio čovjeka. Po naredbi, doduše. Uzeo život. Hm. Šta bi bilo da se život može podariti po naredbi? Glupost! Glupost bi bila i da to dijete sazna za svog oca. Šta ono ima s tim? Uostalom, možda to uopšte neće biti on. Možda će metak onog drugog biti fatalan. Da, onog što ima oca alkoholičara i pomalo retardiranu sestru. To bi bilo zgodno, zar ne? Ukoliko bi njegova porodica nekad i saznala za to, to ne bi bilo bitno. Otac bi takvu spoznaju izbljuvao iz sebe u nekoj birtiji, a sestra ionako ne bi razumjela. Hm. Dobro. A šta ako bude onaj treći? Siroče. Taj nikoga nema. Osim vojske, razumije se. On će se, pod uslovom da preživi ovaj rat, sigurno naviknuti na ubijanje. Prema tome, ili će me upamtiti kao prvu recku, ili će i mene pomiješati sa ko zna koliko lica pretočenih u brojeve. Iako uopšte ne postoje garancije da će voditi evidenciju. Hm. Četvrti i peti su baš loš izbor. Komandant je zaista ispao potpuni idiot kada je blizance odredio za streljački vod. Šta ako obojica budu imali košmare zbog toga? Kao da nije bilo dovoljno jednome upropastiti život? Kao da je komandanta briga koliko je života upropastio? Valjda je zato komandant. Ima želudac. A ne kao ja koji iza pupka već dva dana imam vrlo privatnu spravu za mučenje. Hm.

Ima još nešto. I to sam čitao u „Uputstvima“. Jedan od njih petorice će dobiti pušku napunjenu ćorcima. Oni to znaju. Ali ne znaju koji od njih me sigurno neće ubiti. Takva su pravila. Navodno, to dželatu pomaže u smislu difuzije odgovornosti, odnosno, stvaranja ubjeđenja da je upravo on taj koji je pucao praznim metkom. Tako barem piše u „Uputstvu“. Ne piše, međutim, ništa o mogućnosti preživljavanja strijeljanja. Hm. A meni se u ovom trenutku odista dopada ta ideja. Zamisli samo! Njih petorica pucaju. I, naravno, ubijaju me. Nakon toga se prepiru i svako od njih tvrdi kako je upravo on pucao ćorak. Nose moje tijelo da ga sahrane u obližnjoj šumi. Rasprava i dalje traje i sva petorica se zaklinju da me nijedan od njih nije ubio. I svaki od njih je čvrsto ubijeđen u to što govori. S obzirom da je poznato da je jedna puška zaista bila napunjena ćorcima, nemoguće je dokazati da neko od njih laže. A ako neko ne laže, onda govori istinu. Istina je, dakle, da sam preživio strijeljanje i da svih pet članova streljačkog voda svjedoči tako. Istina je da sam prvi koji je nastavio da živi nakon strijeljanja. Makar samo u glavama ove petorice.  

 

Vezan tekst:

Glad ne razlikuje etnicitete 

 

 


 

Komentari (0)
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.