<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Jesmo li slijepi za domaći terorizam?

TERORIZAM

U Sjedinjenim Američkim Državama neke vrste mržnje više se tolerišu od drugih.

13. august 2012, 12:00

Među besmislenijim komentarima koji su uslijedili odmah nakon napada na hram Sika u Ouk Kriku, u državi Viskonsin, bilo je ispraznih naklapanja mnogih novinara koji su spekulisali zašto je napadač za metu odabrao ovu zajednicu. Zašto je napao sike, neko je upitao. Zatim je uslijedio refren — sikizam se razlikuje od islama — kao da bi sve imalo više smisla da je ubijeno šest muslimana tog ljetnog dana u Viskonsinu.

Iz više razloga, međutim, nije važno da li su ubijeni bili siki ili muslimani. Vejdu Majklu Pejdžu, teroristi koji ih je ubio, vjerovatno je svejedno. Siki, od kojih mnogi imaju duge brade i nose turbane, izloženi su sramotnoj diskriminaciji tokom deset godina nakon 9/11, kao slučajna žrtvena jagnjad antimuslimanskog raspoloženja širom države. Ali za Pejdža, bivšeg američkog vojnika u svijetu ekstremne desničarske mržnje, ljudi koje je ubio bili su tamne puti i označeni kao “Drugi”. To je bilo dovoljno da pritisne obarač.

Ovakva ideologija mora biti glavna tema rasprava na nivou države. Ali da li će biti?

Nije teško zamisliti kakva bi reakcija bila da je Pejdž bio američki musliman i da su njegove žrtve bili religiozni hrišćani. Odmah bismo vidjeli namrštena lica TV novinara koji raspravljaju o patologiji islama – cijeloj kulturi – i dometima globalnih terorističkih mreža. Političari bi davali pompezne izjave, pozivajući umjerene muslimane da odbace radikale u svojim redovima. Koristili bi ovaj incident da opravdaju podrobno nadgledanje i (vjerovatno neustavno) praćenje američkih muslimana koje se već dešava. Koristili bi antimuslimansko raspoloženje da dobiju jeftine poene protiv svojih rivala u Vašingtonu. Upozoravali bi svoje građane da odbace “političku korektnost” i da shvate opasnost koja im prijeti od muslimana koji “žele pobiti Amerikance” — kazao je republikanski kongresmen Džo Volš iz Ilinoje, samo nekoliko dana nakon masakra u Ouk Kriku.

Ali sada, nakon napada u Ouk Kriku, nije li vrijeme da se suočimo sa pravim teroristima među nama? Kao što je Piter Bergen, saradnik časopisa TIME i analitičar nacionalne bezbjednosti za CNN, nedavno istakao, bijeli supremisti i ekstremno desničarsko nasilje uzelo je više života u Sjedinjenim Državama od 9/11 nego islamisti. U svojim poremećenim zapisima, Anders Brejvik, ekstremni desničar iz Norveške odgovoran za jedan od najkrvavijih pokolja u istoriji ove države, slobodno citira pisanja neonacističkih i islamofobičnih sajtova iz SAD-a. Nedavna analiza više od 300 slučajeva domaćeg terorizma od 9/11 otkriva da, prema pisanju Stiva Kola iz časopisa New Yorker, za sve najstrašnije zločine, gdje su korišteni hemijski, biološki i radioaktivni materijali, krivi su ekstremni desničari i anarhisti. Nijedan nisu počinili islamistički militanti.”

Ipak, nijedan političar ne saziva federalnu raspravu o prijetnji od bijelih supremista u Sjedinjenim Državama — kao što je bio neo-mekartijevski agit-prop koji je upriličio njujorški kongresmen Pit King početkom godine, kada je sazvao raspravu o opasnostima islamske radikalizacije u američko-muslimanskim zajednicama. Kada je 2009. godine Ministarstvo za državnu bezbjednost izdalo izvještaj od devet stranica o desničarskom ekstremizmu, na šta su desničarski politički analitičari poludjeli, negodujući da je izvještaj pokušaj da se okaljaju svi republikanci. Analitičar koji je to napisao napustio je Ministarstvo godinu kasnije, a njegov mali tim analitičara domaćeg terorizma je ugašen. Jedan od nalaza tog izvještaja upozoravao je na rastući broj frustriranih vojnih veterana koji se okreću nacističkim mrzilačkim grupama.

U Ouk Kriku nemaju previše vremena za okrivljavanje i bijes. U četvrtak su se vjernici vratili u hram Sika, ritualno čisteći i pročišćavajući ga. Ostavili su jednu rupu od metka u zidu, u znak sjećanja, što govori mnogo o snazi ove zajednice. Da, zemlja bi trebala bolje upoznati ovu inspirativnu, hrabru zajednicu naših sunarodnika i, naravno, razumjeti koja je razlika između sika i musilmana. Ali pravo pitanje na koje je potrebno dati odgovor jeste zašto se jedna vrsta mržnje više toleriše od druge.

Tekst je preuzet sa portala Time

Za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić