PREVODIOCI

Dubravka Ugrešić: Slobodna zona

Objavljeno: 14.08.2012. - 09:19
Mala zemlja raspala se na šest manjih. Ponijela sam sa sobom materinji jezik kao jedinu prtljagu, drugi naprosto nisam imala na raspolaganju. Nemam romantičarskih iluzija o nezamjenjivosti materinjeg jezika. Skrasila sam se u drugoj, maloj i prijateljskoj, zemlji. I ona bivša i ova sadašnja književna sredina drže me za "stranca", svaka iz svojih razloga, doduše. I nisu puno ni pogriješile: ja jesam strankinja, imam svoje razloge. Izabrala sam da živim svoj književni život na neuobičajenu mjestu, u književnoj out of nation zoni.
Veličina slova: a a a

Reći ću odmah: moje poštovanje prema prevodiocima ogromno je, čak i onda kada imena Iljf i Petrov prevedu kao ime grada u Sibiru (što se dogodilo jednom mom prevodiocu). Prevodioci su u pravilu skromni ljudi. Na književnoj mapi gotovo da su nevidljivi, žive tihim životom u autorovoj sjeni. Moje suosjećanje s prevodiocima proizlazi dijelom iz moje vlastite pozicije na književnoj mapi: i meni se, naime, često čini da sam nevidljiva. Pišem na jeziku male zemlje. Napustila sam zemlju da bih sačuvala pravo na književni glas i odbranila svoje književne tekstove od ograničenih nacionalnih, etničkih i ideoloških učitavanja. Iako istinito, zvuči neuvjerljivo, poput kakve književne sapunice, kakvih je, usput rečeno, muška književna povijest puna. Ali ni bodra floskula o književnosti koja ne poznaje granice ne zvuči uvjerljivije.

Mala zemlja raspala se na šest manjih. Ponijela sam sa sobom materinji jezik kao jedinu prtljagu, drugi naprosto nisam imala na raspolaganju. Nemam romantičarskih iluzija o nezamjenjivosti materinjeg jezika,[1] Skrasila sam se u drugoj, maloj i prijateljskoj, zemlji. I ona bivša i ova sadašnja književna sredina drže me za "stranca", svaka iz svojih razloga, doduše. I nisu puno ni pogriješile: ja jesam strankinja, imam svoje razloge. Izabrala sam da živim svoj književni život na neuobičajenu mjestu, u književnoj out of nation zoni. Život u slobodnoj zoni prilično je samotan, ali uzevši u obzir da je zona malena, i začuđujuće prostran. Nosim se s konzekvencijama svoga izbora s nezdravim veseljem promašenog samoubojice. Pišem na jeziku koji se raspao na tri službena jezika -- hrvatski, srpski, bosanski -- ali je i pored svih napora da se raspadne, ostao jednim jezikom. Na istom tom jeziku ratni zločinci, srpski i hrvatski, na Haškome tribunalu uporno tvrde da nisu krivi. Izmučeni prevodioci Haškoga tribunala našli su za taj jezik prikladnu kraticu: BCS (Bosnian-Croatian- Serbian).

Tko bi razuman poželio književni brak s traumatiziranom književnom osobom kakva sam ja?! Prevodioci. Oni me održavaju na književnome životu. Naš brak je veza između dva siromaška, naš zajednički simbolički kapital na svjetskoj književnoj igraonici posve je zanemariv. Pa ipak, čak i prevođenje s malih jezika smatra se profesijom. Spisateljica koja piše na malom jeziku, iz književne out of nation zone, to je već -- dijagnoza.

U floskulu da književnost ne poznaje granice ne treba vjerovati. Granice ne poznaju samo književnosti pisane na velikim jezicima, te putuju bez pasoša. Točnije: autori putuju, svaki ponaosob, a velika književnost stoji iza njih kao uvjerljivi garant. Male književnosti putuju ponosno mašući svojim nacionalnim pasošima. Točnije: one putuju kolektivno, jer je nacionalno zajedništvo jedini garant njihova postojanja. Pisci izglobljeni, ili samo-izglobljeni, iz svojih matičnih književnosti putuju s uvijek sumnjivim pasošem. Svaki te književni carinik iz bilo kojeg razloga ima pravo skinuti s književnoga vlaka.

To je razlog moje unutrašnje nervoze: kao out of nation spisateljica osjećam se prozvanom da tom zamišljenom cariniku tumačim svoj komplicirani pasoš. A tu započinje, kao što već biva kad se upuštamo u neravnopravnu raspravu s carinskim službenicima, umnožavanje nesporazuma. Kakve veze ima, reći ćete, je li netko hrvatski, belgijski ili američki pisac? Književnost ne poznaje granice, reći ćete. Ima veze, razlika je u prijevodu autorske pozicije, u načinu na koji naš zamišljeni službenik lista naš pasoš. I, gle, mi, čitaoci, mi smo ti carinici, iako nam takvo samoodređenje nikada ne bi palo napamet.

Zamislimo načas da netko mene i moga (za ovu priliku izmišljenog) kolegu Johna uputi na Sjeverni pol da napišemo o svome putovanju tekstove. Zamislimo i koincidenciju: John i ja donosimo s putovanja posve isti tekst. Johnova pozicija ne treba prijevod, ona je univerzalistička, samim time što je moj kolega muškarac, Englez ili Amerikanac. Moja će pozicija biti prevedena kao istočno-evropska, balkanska, post-jugoslavenska, hrvatska, i ženska, dakle, partikularna. Moj opis bijele pustoši bit će ubrzo nastanjen učitanim sadržajem. Johna će "carinici" pitati je li u bjelini pustinje imao susret s metafizičkim; mene će pitati zašto živim u Amsterdamu pretpostavljajući da bih trebala živjeti u Hrvatskoj, i što mislim o razvoju hrvatskoga eko-feminizma. Johna smatraju velikim piscem. Mene drže za neku vrstu književnoga turističkog vodiča, da, za balkansku regiju.

Pravde radi, ovdje se treba zapitati kako će moj tekst o Sjevernome Polu biti čitan unutar moje bivše književne zajednice. Kao moj susret s metafizičkim? Ne, naravno. Hrvati će me pitati jesam li tamo naletjela na hrvatsku dijasporu, kako sam se kao Hrvatica snašla na Sjevernome Polu i jesam li zabola hrvatsku zastavu. Najvjerojatnije je da moj tekst uopće neće ni objaviti. Zato će uz veliku pompu objaviti Johnov.

Zbog svega toga treba vjerovati u floskulu da književnost ne poznaje granice. I sama bez obzira na zbunjujuća iskustva, čvrsto vjerujem u nju. Postoje književni original i njegove prijevodne replike. Život književnih replika neodvojiva je priča, često zanimljivija i dramatičnija od stabilnoga života originala. Prijevodi -- loši, dobri, invalidni, ili daleko bolji od originala -- imaju bogat život. U taj život utkana je energija čitalaca; to su one brojne knjige koje nas izgrađuju, prosvjetljuju, zabavljaju, "spašavaju naše živote"; to su knjige čije su stranice natopljene našim iskustvom, našim životima, vjerovanjima, vremenima u kojima živimo, mnogočime.

Jer iz prijevoda (ponovimo, i čitaoci su prevodioci) mogu se iščitati mnoge stvari. Čarobnjak iz Oza bila je moja omiljena dječja knjiga. Mnogo kasnije saznala sam da je u Jugoslaviju, kao i u cio istočno-evropski svijet, ova knjiga doputovala iz ruskoga jezika, i da njezin autor nije A.Volkov (koji je adaptirao, ili drugim riječima cenzurirao knjigu) nego američki pisac Frank L. Baum. A kada sam se prvi puta obrela u Moskvi (davne 1975 godine) nisam se mogla oteti dojmu da se nalazim u Ozu lišenom boja, i da treba samo povući zavjesu, kao što je učinio Toto, da bi se razotkrila prevara maskirana specijalnim efektima totalitarizma. Baumova nevina strelica zabola se u samo srce totalitarnog svijeta. Strelice odašiljane iz sovjetske disidentske književnosti nisu bile tako efikasne. To je uostalom znao i ubogi A. Volkov, zato se toliko i mučio oko svoje "adaptacije".

Svaki prijevod je čudesna komunikacija, Chinese whispers, gdje je riječ izašla iz ustiju onoga na početku lanca neodvojiva od one posljednjega u lancu. Svaki je prijevod umnožavanje nesporazuma, ali istodobno i umnožavanje značenja. Zato treba svim snagama pogurati putovanje tekstova, podržati sumanute ljude da šalju pisma u boci i sumanute ljude da traže boce s porukama; zato treba sudjelovati u orgiji komunikacije, čak i kada se nama, pošiljaocima poruke, čini da je komunikacija gluha i besmislena. Jer na nekom drugom kraju našu poruku čeka primalac. On, da parafraziramo Borgesa, i postoji zato da bi je pogrešno shvatio i pretvorio u nešto drugo, da bi je obogatio. U tom smislu, na kraju ovog teksta, ja opovrgavam njegov početak. Zone i granice promjenjive su, veliko i malo promjenjivo je, baš kao i identiteti, centar i periferija na stalnom su putu, književnost je konstantno pregovaranje značenja, prevodilac je pregovarač, a prijevod, konzenkventno tomu, pregovaranje. I u tome leži privlačna ljepota našega posla, i spisateljskog, i prevodilačkog, i čitalačkog.

 

Opomba:

1. Nikada nisam razumjela kovanicu materinji jezik. Možda i zato jer je moja mama bila Bugarka, njezin materinji jezik je bio bugarski, ali je hrvatski govorila bez grešaka, bolje od mnogih Hrvata. Ako je taj "romantičarski svrbež" ikada i postojao, onda je bespovratno uništen prije nešto manje od dvadeset godina kada su se iz hrvatskih knjižnica izbacivale ne-hrvatske knjige (knjige srpskih autora, knjige hrvatskih "izdajnika", knjige "komunjara" i "Jugoslavena") i završavale na smeću. Knjige su ponegdje i gorjele na lomačama, a moji kolege, književnici, mirno su i bez pogovora, promatrali tu kratkoročnu, ali zato ne manje zastrašujuću praksu. A i naredbe o čišćenju knjižnica dolazile iz hrvatskog Ministarstva za kulturu, kako se usprotiviti praksi. Moj "romantizam", ako je, kažem, ikada i postojao, uništen je onoga dana kada su bosanski Srbi granatirali sarajevsku nacionalnu biblioteku i pretvorili je u prah i pepeo, a akciju uništenja vodio je psihijatar i pjesnik, Radovan Karadžić. Književnici ne bi trebali zaboraviti takve stvari. Ja nisam. Materinji jezik i nacionalna književnost za većinu pisaca prirodan su dom, a za "neadaptiranu" manjinu zona traume. Zato ovi drugi svoj prijevod na strane jezike doživljavaju kao spas i sklonište. Spadam u ove druge.

 

Tekst je preuzet sa portala Tačno.net

Komentari (2)
Objavljeno:
Svako ima pravo i potrebu da ima svoje misljenje te da to svoje misljenje i iznese bez straha da bude proganjan. Ali ist tako treba biti svestan da svi ostali imaju isto to pravo te i pravo na kritiku. S tog stanovista cu se sloziti sa prethodnikom i potrebom svake individue da oseca prijateljstvo, bratstvo, jedinstvo ali i antagonizam i netrepaljivost prema drugim osobama. Osobama ali ne i prema drugim nacijama. Sasvim sigurno je da moj komsija, ma koje nacionalnosti, veroispovesti ili boje, mi nije brat osim ako mi nije brat ali moramo shvatiti da, kako drustvena bica, moj komsija mi je preci od brata osim ako moj brat nije u poziciji da mi bude preci. Ono sto se dogodilo na teritoriju bivse Jugoslavije je sramotni cin manipulacije na vrlo perfidan nacin ali i sramotna cinjanica da vrednovanje ljudskih odnosa (bratstva i jedinstva) se svelo na trivialnost tipa nisi moj jer su mi tako rekli. Saka hijena sa visokim kvocijentom inteligencije ali izrazito malog qvocijenta emocija (to te mere da se tesko mogu definisati kao ljudska bica) su nasla za shodno da razjebu jednu zemlju gde su ljudi ziveli nista manje sretno nego u 'demokratijama' (prema mojim direktnim iskustvima i uporedbama cak i sretnije). Iste 'demokratije' tvrde da ih ceo svet mrzi zbog njihovog nacina zivota a da u isto vreme te iste administracije imaju patolosku, gotovo cisto ljudsku i neprirodnu, mrznju prema svemu sto nije 'njihovo'. Tako dolazimo do odnosa prema onome sto nije moje. Zanima me samo ono gde zivim i ono sto je moje a za ostalo me nije ni briga. Ono sto ne poznajes ne mozes ni da volis ali ni da mrzis. A mi, na Balkanu, smo to preformulisali da ono sto ne poznajes ne moras da volis ali to je dovoljan razlog da mrzis. Sa takvom formulom uz obecanje boljeg zivota kada se resimo onoga sto nam smeta (a to je ono sto mrzimo) eto ga belaj. Belaj neslucenih razmera i razornosti. Nizak nivo emocija uz visok nivo inteligencije je smrtonosna kombinacija pogotovo kada se stavi u poziciju vodjstva nad pukom onih sa niskom inteligencijom i visokim emocijama.
Objavljeno:
Vidite, ja se nikad nisam opterećivao da živim u Jugoslaviji. Ja sam znao da živim u Jugoslaviji, no područja na kojima nisam živio,a bila su u sastavu te zemlje meni uopće nisu bila zanimljiva.Tako isto vrijedi i sa Hrvatskom danas. Doslovno mi se jebe što se događa u Slavoniji, Zagrebu, Dalmaciji, osim ako netko od tamo ima nešto za reći o OVDJE, kraju u kojem živim, a to nešto može utjecati na način kako ja i ljudi ovdje živimo. Ne razumijem tu nasrtljivost Hrvata da smo si svi isti i da isto funkcioniramo jer to nije točno. Jednaka mi je takva nastrljivost Srba, Jugoslavena ili nekog trećeg. Ja ne želim biti brat s nekim drugim Hrvatom, mogu imati više ili manje razumijevanja, ali meni netko iz Slavonije nije brat osim ako mi nije u srodstvu. Tako da ne vidim kako mi netko iz Srbije ili BiH može biti brat, to je naporno nakrcavanje u tuđi život gdje nisi poželjan. Nisam nikad govorio srpski, niti makedonski, niti bosanski, nemam te riječi i te naglaske, ne pozdravljam ljude s ciao iako sam Talijanima bliže, nego Srbi i Bosanci, toga ovdje gdje živim nema osim ako si Talijan, onda to zvuči prirodno i zna se kako se izgovara, ne izgovarao se kao ćao jer se svakom ovdje od tog ć diže kosa na glavi kad ga čuje u riječi ciao. Itd... Jugoslavija je propala zbog nametanja, guranja nosa u tuđi lonac. Ako gledamo iz osnove kultura ljudi. mada zapavo je propala jer se par obitelji po toj Jugi odlučilo dobro nakrasti. Ali problem su Amerikanci, Europa...
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.