MEDIJI

Muharem Bazdulj: Re(h)metilački faktor

Objavljeno: 14.08.2012. - 08:34
Ipak, stvari se u Hrvatskoj makar i polako – mijenjaju. Veljko Džakula, jedan od političkih lidera Srba iz zapadne Slavonije u ranim devedesetim, čovjek kojeg su hrvatske vlasti u proljeće 1995. nakon akcije Bljesak, što je funkcionisala kao prethodnica Oluji, uhapsile kao jednog od vođa pobunjenih Srba, pojavio se poslije sedamnaest godina na zvaničnoj proslavi sedamnaeste godišnjice Oluje.
Veličina slova: a a a

Čak i kad si profesionalno vezan za svakodnevno čitanje novina i – štono kažu – praćenje situacije, korisno je povremeno promijeniti sredinu, odreći se interneta na barem nekoliko dana i osigurati se da ti, ako u sezoni godišnjih odmora odlaziš na famozni "plavi Jadran", destinacija ne bude na Makarskoj rivijeri, onom potezu na kojem je, kako u ratnom šlageru pjeva Kemal Monteno, "uspomena ostala", a koji je poslije rata karakterističan po bizarnoj činjenici da ljeti na tamošnje kioske dolaze i neke od bosanskohercegovačkih novina. Treba, brate, odmoriti mozak od naše društveno-političke žabokrečine.

Ipak, ako u Hrvatskoj čitaš hrvatske novine, njihovu situaciju nužno počneš porediti s našom, a iščitavanje članaka na bosanskohercegovačke teme iz hrvatske, bliske, a opet strane, perspektive, dodatno te tjera na poređenja.

Glavna tema kojom se bavila većina hrvatskih komentatora i kolumnista u prethodnoj sedmici jest obilježavanje sedamnaeste godišnjice, kako se to (polu)službeno kaže, vojno-redarstvene akcije Oluja. Operacija kojom je Hrvatska vojska ekspresno slomila dotadašnju paradržavu poznatu pod imenom Republika Srpska Krajina, a možda i poznatiju po skraćenici RSK, ugaoni je kamen svake naracije o "domovinskom ratu" i "zaokruživanju obnovljene hrvatske državnosti uspostavljanjem stvarnog suvereniteta na svakoj stopi njene teritorije". Protjerivanje tamošnjeg srpskog stanovništva, ratni zločini počinjeni u toku i poslije same operacije, dugo su vremena u hrvatskoj javnosti prešućivani metodom slijepe mrlje. Šokiranost gotovo cjelokupne hrvatske medijske, javne i akademske scene haškim presudama generalima Gotovini i Markaču djelomično je posljedica takvog prešućivanja, a djelomično fenomena koji je prozvan "pobjedničkim nacionalizmom". Pojednostavljeno govoreći, iz rata s Babićem i Martićem, ili, u krajnjoj liniji, s Miloševićem, Tuđman je izišao kao pobjednik, pa je i njegovim nasljednicima na čelu Republike Hrvatske, čak i Tuđmanu po mnogo čemu antipodnom Stjepanu Mesiću, (bilo) teško suočiti se s tamnim stranama ratne pobjede.

Ipak, stvari se u Hrvatskoj makar i polako – mijenjaju. Veljko Džakula, jedan od političkih lidera Srba iz zapadne Slavonije u ranim devedesetim, čovjek kojeg su hrvatske vlasti u proljeće 1995. nakon akcije Bljesak, što je funkcionisala kao prethodnica Oluji, uhapsile kao jednog od vođa pobunjenih Srba, pojavio se poslije sedamnaest godina na zvaničnoj proslavi sedamnaeste godišnjice Oluje. Mnogo je kontroverzi izazvala to pojavljivanje, mnogo analiza koje Džakulin potez tumače iz najrazličitijih mogućih rakursa, no imajući u vidu trenutni Džakulin politički kapacitet, čini se da značaj njegovog prisustva u Kninu i oni koji ga pozdravljaju i oni koji ga osporavaju zapravo precjenjuju. Mnogo je manje važan Džakulin dolazak u Knin od poruka koje su tom prilikom poslali Ivo Josipović i Zoran Milanović. Predsjednik Republike Hrvatske istakao je u svom govoru o obljetnici Oluje "kako se moramo pokloniti i srpskim žrtvama", a u sličnom je tonu govorio i aktuelni hrvatski premijer. To je bilo dovoljno da se na ovaj dvojac okome udarne igle desne kolumnističke Hrvatske: od notornog Milana Ivkošića do Tihomira Dujmovića koji (u Večernjem listu od prošle subote) apokaliptično-katastrofičarski najavljuje "završnu reviziju povijesti". Naravno, nisu Josipovićeve i Milanovićeve poruke nikakav kopernikanski obrat, ali jesu dokaz da se stvari, da ostanemo kod iste "astronomske" paradigme, "ipak kreću".

Ništa se, međutim, ne kreće u Bosni i Hercegovini, makar ne nabolje. Vidljivo je to i iz reportaže koju je iste te subote kad je u Večernjaku Tihomir Dujmović napadao Ivu Josipovića, objavio (konkurentski) zagrebački Jutarnji list. Njihova novinarka Barbara Matejčić posjetila je Prijedor i Omarsku dvadeset godina od zatvaranja tamošnjeg logora i napisala (dobru) reportažu pod naslovom "Svaki biljeg užasne povijesti ovdje je izbrisan... a riječ genocid je i službeno zabranjena."  Reportaža je korektno napisana, profesionalna je i dobronamjerna, ali u jednom detalju ipak otkriva skoro orijentalističku nebrigu za detalje. Citirajući Sudbina Musića, preživjelog logoraša iz Keraterma, Barbara Matejčić kaže kako u Prijedoru ima previše smrti i kako ljudi stalno pominju "rehmetli ovog, rehmetli onog". Naravno da Musić nije mogao reći "rehmetli" nego jedino "rahmetli", ali bi se novinarkina omaška mogla protumačiti i u skoro frojdovskom ključu. "Tuđim" žrtvama u Bosni i Hercegovini još uvijek se niko službeno ne poklanja, one su još uvijek re(h)metilački faktor u močvarnoj laži mirne savjesti oficijelnih nacionalnih istorija. Tako se gradonačelnik Prijedora Marko Pavić nije pojavio na obilježavanju godišnjice zatvaranja logora u Omarskoj. Ono što ipak može biti ohrabrujuće jesu tridesetogodišnjaci poput Gorana Zorića i Igora Sovilja, Matejčićkinih sagovornika, koji su među rijetkim Srbima iz Prijedora prisustvovali obilježavanju pomenute godišnjice. Riječi kakve je Zorić u diktafon izrekao zagrebačkoj novinarki: "Ovdje se odbija shvatiti da ono što se dogodilo Bošnjacima nije samo njihova tragedija, nego svih Prijedorčana. Njeguju se jednonacionalne istine (...) Otišao sam u Omarsku kao Prijedorčanin (...) Odlazak pripadnika nacije čiji su sunarodnjaci bili izvršitelji tih istih užasa i pogroma, pa ako baš hoćete i genocida, jeste put ka stanju društva u kojem se takve stvari ne mogu dogoditi", rijetko se nažalost čuju od ljudi koji imaju monopol na javni govor. Naravno da Prijedor nije jedina opština u BiH u kojoj poslijeratna većina sistemski omalovažava žrtve poslijeratne manjine, naravno da ima opština u kojima su (nacionalne) uloge zločinaca i žrtava drukčije i obrnute, ali sve dok razmišljanje poput onog koje je izrekao Goran Zorić bude samo karakteristika rijetkih slobodnih pojedinaca, a ne nešto što će se usuditi izreći i najviši politički i državni funkcioneri, "tuđe" žrtve će ostati što su i bile – tek re(h)metilački faktor.

 

Tekst je preuzet iz Oslobođenja

 


 

Tagovi: Muharem Bazdulj
Komentari (0)
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.