<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Aleksandar Trifunović: Ekskurzija na Neretvi osamdeset i devedeset neke

Plamen

Ekskurzija, do 2040 i neke…"…nek nas sjete ove slike, na tu djecu i te đake, što su mali, mali za vojnike, a veliki za junake…" - dio pjesme iz filma o Bošku Buhi, dječaku heroju.

09. februar 2020, 7:30

Istraživanja kažu da će u Bosni i Hercegovini 2040 godine, ako mladi nastave da odlaze iz zemlje ovim tempom, biti samo 1% mladih ljudi. Hmm…
 

To znači da, ako je vjerovati podatku, uskoro neće biti ni ekskurzija. Ekskurzije su, za one koji ne znaju, legendarna putovanja sa različitim, unaprijed osmišljenim,  uskim tematskim sadržajima koji su u moje vrijeme počinjali i završavali sa mjestima  narodnooslobodilačke borbe zemlje u kojoj je rođena većina vas koji čita ovaj tekst. Ma kako bila isplanirana ta uglavnom lijepa putešestvija ne rijetko su se otimala kontroli naših nastavnika. Onomad sam na planirani tok putovanja uticao tako što sam u autobusu započeo pjesmu u kojoj jedan dio kaže…kad si srećan lupi nogama o pod…a onda to drugari treba da uz pjesmu urade. I uradili su… Ne moram vam reći da nisam baš bio omiljena ličnost  tog popodneva,  a zbog izabrane pjesme -  "...pošto je otpalo nešto što drži točkove…" kako nam je idućih par sati to objašnjavao naš vrli šofer, okupljenim oko nepokretnog autobusa negdje na autoputu Bratstva i Jedinstva. Posle se Mirso, koji se cjeli put hvalio koliko je popio kokakole i pojeo sladoleda, ispovracao na Iliju, svježe ošišanog na ćelavo, koji mu je spavao u krilu. Ilija je tako probuđen i uplašen protrčao kroz autobus i natjerao ostatak putnika na povraćanje…eto.

 

Većinom se sada sjećam tih neplaniranih detalja sa prvih putovanja bez roditeljskog nadzora, dok su oni, osmišljeni i planirani, većinom pali u zaborav, što pregaženi vremenom i godinama raspleta,, što trapavošću samih moderatora - naših predanih učitelja. Destinacije koje smo tada  obilazili sada su puste i zapuštene. Istorija prepuštena sama sebi i zarasla u korov čini nekadašnje svetinje smješnim. No priznaću, sada naravno mnogo hrabrije, da je razloga za podsmjeh bilo i tih "srećnih"godina. Onomad tako,  nas je profesor istorije pola sata prije Jablanice upozorio da prekinemo sa zajebancijom ( opus : ..ej šoferu dodaj glas…i sl.- prim. aut ) u autobusu jer ćemo napraviti pauzu na mijestu Bitke za ranjenike.

 

Da ne dužim, jer vjerovatno svi znate da je Tito za tu bitku bio posebno nabrijan, nadahnut, human, hrabar i izradio je po ko zna koji put mnogobrojnog neprijatelja i tako spasio mnogobrojne ranjenike. Dokon, a nešto godina posle, najlegendarnije od legendarnih ofanziva, Tito ( u vrijeme događaja iz ove priče, već par godina na onom svijetu-prim aut.) je na mjestu Bitke zapalio vječni plamen. E baš tu smo se mi okupili, oko tog plamena, kao jedini posjetioci tog predvečerja, dok je naš učitelj teatralno objašnjavao pravce napada neprijatelja, odbrane naših i prodora ranjenika. Neke drugarice su tiho plakale a učitelj je, vješto upotrebljavajući pauze u govoru, započeo priču o vječnom plamenu koji sve nas, koji smo katkada neozbiljni, treba podsjetiti na ozbiljna vremena. U trenutku kada je osjetio da je vrijeme da priču poentira tako što će pokazati na plamen, usmjerio je ruku ka njemu. A tada !!! Režiserski precizno, u tom momentu vječni plamen se, vjerovali vi ili ne, UGASIO. ???

 

Tišina je malo reći za ono što je nastalo. Oči učitelja su prjetile da ispadnu iz duplji a mi smo se uplašeni zbili jedni uz druge. Dječačka mašta je već prizvala duhove davno završene bitke i zamišljao sam nekog skrivenog Švabu kako će opaučiti po nama iz šmajsera. Neretva je hučila…U transu nismo primjetili da nam se iz pravca muzeja približava srednjovječni gospodin. " Dobro veče, drugovi" – reče nam- " nisam znao da imamo goste, odakle ste…" Zastao je. Tog trenutka smo nepoznatom čiki, onako izbuljeni i u grču, najviše ličili na učesnike takmičenja u zadržavanju daha-" Šta se desilo" ?



" Plamen" – izustio je panično naš učitelj- " ugasio se".
" Ja sam ga ugasio" – saopšti nam zbunjeno čikica.


Hrabriji od nas su, po uzoru na Boleta Buhu, već bili spremni da u njegovom pravcu počnu, u nedostatku bombi, bacati kamenje. Novu bitku, na mijestu stare, i incident sprječilo je prosto objašnjenje neznanca - " Gasim ga svako veče kada idem sa posla"  Ispostavilo se da je u pitanju radnik muzeja, koji nam je objasnio da se ne mogu baš pohvaliti sa rezervama goriva za pomenuti, sad već djelimično vječni,  plamen. Nema ko da to plaća, a broj posjeta muzeju nije tako veliki da oni to finansijski pokriju sami, objasnio nam je.  Upale, dakle,  plamen ujutro, a vječan je do večeri, kada ga gase. Kako se Tito preselio u carstvo nebesko, njegovi ovozemaljski računi su počeli da pristižu na naplatu.

Gasili su se tako jedan po jedan od vječnih plamičaka, koje je za života palio, a u zamjenu su nešto posle toga počela da gore sela i gradovi. Priča sa Neretve o jednoj veseloj eksurziji prjetila je da, nije ovo malo papira, završi u zaboravu. Najveći broj učesnika tog putovanja rasut je po svijetu, ovom ili onom gore, a naš tadašnji učitelj je prigodne priče o tekovinama Bratstva i Jedinstva zamijenio, nekim novim istorijskim zavrzlamama.

 

Uloge u udžbenicima su promjenjene, ali je recept,  i sada kao i opisanih godina isti - što više mrtvih istorija nam je uspješnija. Ova morbidna formula i dalje je okvir u kome se obrazovanje mladih kreće.  Zadata veličina, uspjeha i vrijednosti jednog ljudskog života, nalazi se, tumačenjem dežurnih mudraca, u njegovom nestajanju i gašenju za slobodu nekog od naroda koji žive, konkretnije, preživljavaju u Bosni, recimo…Radi što boljeg shvatanja tog novog gradiva dijeca jedne i druge nacionalnosti, u većem dijelu Bosne i Hercegovine, se isplanirano ne smiju sresti za vrijeme škole.

 

Ne rijetko, jedni su na jednom spratu školske zgrade a drugi, na drugom, jednima za odmor zvoni u jedno vrijeme, drugima u drugo. Odrasli prerano, na putu do škole precizno prepoznaju nepravdu na svakom koraku, sapliću se zaobilazeći arhitektonska čudovišta izrasla ne temeljima ratne otimačine. Kod  kuće ih godinama ispraća i dočekuje kompilacija roditeljskih osjećaja  sazdana od očaja, poniženosti, ljutnje, nemoći i osjećaja prevare.

 

Generacije mladića i djevojaka stasale u ratu svoje svetinje stvaraju tegobnom kombinacijom siromaštva i mašte sa jedne i  klaustrofobije i straha sa druge strane. U nedostatku uzora i idola na domaćem terenu, uzori su najčešće negdje daleko, u nekim drugim srećnijim zemljama kuda često  idu svi planovi vezani za budućnost mladog čovjeka.  Ne znajući ili ne želeći na sebe da prihvate ulogu reanimatora zemlje u kojoj žive odlučuju se da odu.
 

Među njima ima i najboljih, onih koji su pokušali da daju svoj doprinos boljem društvu no udruženi mediokriteti su ih efikasno spriječili u tome. Mediokriteti i šljam, glava duboko smještenih u anuse vlastodržaca, vješto su ih prepoznali kao bolje od sebe i satanizovali su ih kada kod im se za to pružila prilika. Neki drugi mladi ljudi ni ne pokušavaju da stvari promjene, shvatili su da nemaju ništa na ovom svijetu do vremena i odlučili su se da ga protraće ne radeći ništa i kritikujući svakog ko nešto radi.
Dajući veću podršku Britni Spirs i Bekamu, nego li genijima iz sopstvenog komšiluka nesvjesno su izabrali ulogu svojevrsnih dželata sopstvene budućnosti…
 

Za boravka u Norveškoj impresionirao me je veliki Muzej bajki koji smo tada posjetili. Kombinacije rasvjete i zvuka, legendi i poznatih priča kojim smo uspavljivani probudila je patetične inspiracije. Zamislite našta smo samo sličili našim vodičima dok smo se vješali po trolovima i slikali se kraj voštane Crvenkapice, Pinokija i ostalih. Nismo im godinama ličili na djecu a ponašali smo se upravo tako. I ne krivim ih što nas nisu shvatili.  Vjerovatno nisu mogli ni zamisliti da smo na eskurzijama u djetinjstvu isključivo obilazili mjesta bitaka gdje su nam ideologijom potkovani učitelji smrt i žrtvovanje predočili kao nešto uzvišeno i često neophodno. Nisu mogli zamisliti da je nedavno jedna kompletna generacija na Balkanu odrasla uz stvarne bitke preskočivši bajke, ostavši tako zauvjek osakaćena za dogodovštine Petra Pana, Tri praseta i ostalih obaveznih saučesnika normalnog djetinjstva. Ne mogu da shvate da se i sada neke nove generacije djece, ispod klupe doduše, uče o prošlim bitkama na posebno nadahnut način koji ih perfidno edukuje na strah od komšija, od drugih i tako ih nesvjesno priprema za neke nove klaonice .

 

Ne mogu shvatiti Norvežani da se mladi na Balkanu generacijama uče da prvo budu junaci sa puškama pa tek onda sve ostalo.

 

Norvežani ne shvataju da su Balkanci koje godinama unazad susreću kao  perače suđa i čistače u McDonaldsu tu tek u proputovanju u  potrazi za izgubljenom bajkom. U potrazi za bajkom koja je za neke počela jednog predvečerja nad Neretvom kada više nije bilo goriva za plamenove koji su služili za održavanje jeftine legende preskupo plaćene milionima života. U potrazi za bajkom koja će im jednom omogućiti da budu tek normalni ljudi, koji imaju razlog da se smiju, pjevaju, skaču, plaču, tuguju i raduju se životu ovakvom kakav jeste. Bajku u kojoj nije toliko bitno kako se zoveš već šta znaš.

 

Traže bajku daleko od ovdašnjih stvarnih vragova i babaroga koji će, koliko sutra, arlaučući tražiti njihove živote u zamjenu za nečiju tuđu svjetlu budućnost. Traže bajku koja će im dati bilo kakvu budućnost nemajući više snage da žive u herojskoj prošlosti. E pa drugari, ako ovako nastavimo,teško da ćemo tu bajku naći do 2040 god…

 

Napisano 2000 godine u štampanom broju BUKA magazina