Aleksandar Trifunović: Ekskurzija na Neretvi osamdeset i devedeset neke

Plamen

Aleksandar Trifunović: Ekskurzija na Neretvi osamdeset i devedeset neke

Piše: Aleksandar Trifunović

Ekskurzija, do 2040 i neke…"…nek nas sjete ove slike, na tu djecu i te đake, što su mali, mali za vojnike, a veliki za junake…" - dio pjesme iz filma o Bošku Buhi, dječaku heroju. Stih ide na kraju filma, posle trenutka kada Boško pada na ledinu pokošen metcima unutrašnjeg neprijatelja

Istraživanja kažu da će u Bosni i Hercegovini 2040 godine, ako mladi nastave da odlaze iz zemlje ovim tempom, biti samo 1% mladih ljudi. Hmm…

To znači da, ako je vjerovati podatku, uskoro neće biti ni ekskurzija. Ekskurzije su, za one koji ne znaju, legendarna putovanja sa različitim, unaprijed osmišljenim,  uskim tematskim sadržajima koji su u moje vrijeme počinjali i završavali sa mjestima  narodnooslobodilačke borbe zemlje u kojoj je rođena većina vas koji čita ovaj tekst. Ma kako bila isplanirana ta uglavnom lijepa putešestvija ne rijetko su se otimala kontroli naših nastavnika. Onomad sam na planirani tok putovanja uticao tako što sam u autobusu započeo pjesmu u kojoj jedan dio kaže…kad si srećan lupi nogama o pod…a onda to drugari treba da uz pjesmu urade. I uradili su… Ne moram vam reći da nisam baš bio omiljena ličnost  tog popodneva,  a zbog izabrane pjesme -  "...pošto je otpalo nešto što drži točkove…" kako nam je idućih par sati to objašnjavao naš vrli šofer, okupljenim oko nepokretnog autobusa negdje na autoputu Bratstva i Jedinstva. Posle se Mirso, koji se cjeli put hvalio koliko je popio kokakole i pojeo sladoleda, ispovracao na Iliju, svježe ošišanog na ćelavo, koji mu je spavao u krilu. Ilija je tako probuđen i uplašen protrčao kroz autobus i natjerao ostatak putnika na povraćanje…eto.

 

Većinom se sada sjećam tih neplaniranih detalja sa prvih putovanja bez roditeljskog nadzora, dok su oni, osmišljeni i planirani, većinom pali u zaborav, što pregaženi vremenom i godinama raspleta,, što trapavošću samih moderatora - naših predanih učitelja. Destinacije koje smo tada  obilazili sada su puste i zapuštene. Istorija prepuštena sama sebi i zarasla u korov čini nekadašnje svetinje smješnim. No priznaću, sada naravno mnogo hrabrije, da je razloga za podsmjeh bilo i tih "srećnih"godina. Onomad tako,  nas je profesor istorije pola sata prije Jablanice upozorio da prekinemo sa zajebancijom ( opus : ..ej šoferu dodaj glas…i sl.- prim. aut ) u autobusu jer ćemo napraviti pauzu na mijestu Bitke za ranjenike.

 

Da ne dužim, jer vjerovatno svi znate da je Tito za tu bitku bio posebno nabrijan, nadahnut, human, hrabar i izradio je po ko zna koji put mnogobrojnog neprijatelja i tako spasio mnogobrojne ranjenike. Dokon, a nešto godina posle, najlegendarnije od legendarnih ofanziva, Tito ( u vrijeme događaja iz ove priče, već par godina na onom svijetu-prim aut.) je na mjestu Bitke zapalio vječni plamen. E baš tu smo se mi okupili, oko tog plamena, kao jedini posjetioci tog predvečerja, dok je naš učitelj teatralno objašnjavao pravce napada neprijatelja, odbrane naših i prodora ranjenika. Neke drugarice su tiho plakale a učitelj je, vješto upotrebljavajući pauze u govoru, započeo priču o vječnom plamenu koji sve nas, koji smo katkada neozbiljni, treba podsjetiti na ozbiljna vremena. U trenutku kada je osjetio da je vrijeme da priču poentira tako što će pokazati na plamen, usmjerio je ruku ka njemu. A tada !!! Režiserski precizno, u tom momentu vječni plamen se, vjerovali vi ili ne, UGASIO. ???

 

Tišina je malo reći za ono što je nastalo. Oči učitelja su prjetile da ispadnu iz duplji a mi smo se uplašeni zbili jedni uz druge. Dječačka mašta je već prizvala duhove davno završene bitke i zamišljao sam nekog skrivenog Švabu kako će opaučiti po nama iz šmajsera. Neretva je hučila…U transu nismo primjetili da nam se iz pravca muzeja približava srednjovječni gospodin. " Dobro veče, drugovi" – reče nam- " nisam znao da imamo goste, odakle ste…" Zastao je. Tog trenutka smo nepoznatom čiki, onako izbuljeni i u grču, najviše ličili na učesnike takmičenja u zadržavanju daha-" Šta se desilo" ?



" Plamen" – izustio je panično naš učitelj- " ugasio se".
" Ja sam ga ugasio" – saopšti nam zbunjeno čikica.


Hrabriji od nas su, po uzoru na Boleta Buhu, već bili spremni da u njegovom pravcu počnu, u nedostatku bombi, bacati kamenje. Novu bitku, na mijestu stare, i incident sprječilo je prosto objašnjenje neznanca - " Gasim ga svako veče kada idem sa posla"  Ispostavilo se da je u pitanju radnik muzeja, koji nam je objasnio da se ne mogu baš pohvaliti sa rezervama goriva za pomenuti, sad već djelimično vječni,  plamen. Nema ko da to plaća, a broj posjeta muzeju nije tako veliki da oni to finansijski pokriju sami, objasnio nam je.  Upale, dakle,  plamen ujutro, a vječan je do večeri, kada ga gase. Kako se Tito preselio u carstvo nebesko, njegovi ovozemaljski računi su počeli da pristižu na naplatu.

Gasili su se tako jedan po jedan od vječnih plamičaka, koje je za života palio, a u zamjenu su nešto posle toga počela da gore sela i gradovi. Priča sa Neretve o jednoj veseloj eksurziji prjetila je da, nije ovo malo papira, završi u zaboravu. Najveći broj učesnika tog putovanja rasut je po svijetu, ovom ili onom gore, a naš tadašnji učitelj je prigodne priče o tekovinama Bratstva i Jedinstva zamijenio, nekim novim istorijskim zavrzlamama.

 

Uloge u udžbenicima su promjenjene, ali je recept,  i sada kao i opisanih godina isti - što više mrtvih istorija nam je uspješnija. Ova morbidna formula i dalje je okvir u kome se obrazovanje mladih kreće.  Zadata veličina, uspjeha i vrijednosti jednog ljudskog života, nalazi se, tumačenjem dežurnih mudraca, u njegovom nestajanju i gašenju za slobodu nekog od naroda koji žive, konkretnije, preživljavaju u Bosni, recimo…Radi što boljeg shvatanja tog novog gradiva dijeca jedne i druge nacionalnosti, u većem dijelu Bosne i Hercegovine, se isplanirano ne smiju sresti za vrijeme škole.

 

Ne rijetko, jedni su na jednom spratu školske zgrade a drugi, na drugom, jednima za odmor zvoni u jedno vrijeme, drugima u drugo. Odrasli prerano, na putu do škole precizno prepoznaju nepravdu na svakom koraku, sapliću se zaobilazeći arhitektonska čudovišta izrasla ne temeljima ratne otimačine. Kod  kuće ih godinama ispraća i dočekuje kompilacija roditeljskih osjećaja  sazdana od očaja, poniženosti, ljutnje, nemoći i osjećaja prevare.

 

Generacije mladića i djevojaka stasale u ratu svoje svetinje stvaraju tegobnom kombinacijom siromaštva i mašte sa jedne i  klaustrofobije i straha sa druge strane. U nedostatku uzora i idola na domaćem terenu, uzori su najčešće negdje daleko, u nekim drugim srećnijim zemljama kuda često  idu svi planovi vezani za budućnost mladog čovjeka.  Ne znajući ili ne želeći na sebe da prihvate ulogu reanimatora zemlje u kojoj žive odlučuju se da odu.

Među njima ima i najboljih, onih koji su pokušali da daju svoj doprinos boljem društvu no udruženi mediokriteti su ih efikasno spriječili u tome. Mediokriteti i šljam, glava duboko smještenih u anuse vlastodržaca, vješto su ih prepoznali kao bolje od sebe i satanizovali su ih kada kod im se za to pružila prilika. Neki drugi mladi ljudi ni ne pokušavaju da stvari promjene, shvatili su da nemaju ništa na ovom svijetu do vremena i odlučili su se da ga protraće ne radeći ništa i kritikujući svakog ko nešto radi.
Dajući veću podršku Britni Spirs i Bekamu, nego li genijima iz sopstvenog komšiluka nesvjesno su izabrali ulogu svojevrsnih dželata sopstvene budućnosti…

Za boravka u Norveškoj impresionirao me je veliki Muzej bajki koji smo tada posjetili. Kombinacije rasvjete i zvuka, legendi i poznatih priča kojim smo uspavljivani probudila je patetične inspiracije. Zamislite našta smo samo sličili našim vodičima dok smo se vješali po trolovima i slikali se kraj voštane Crvenkapice, Pinokija i ostalih. Nismo im godinama ličili na djecu a ponašali smo se upravo tako. I ne krivim ih što nas nisu shvatili.  Vjerovatno nisu mogli ni zamisliti da smo na eskurzijama u djetinjstvu isključivo obilazili mjesta bitaka gdje su nam ideologijom potkovani učitelji smrt i žrtvovanje predočili kao nešto uzvišeno i često neophodno. Nisu mogli zamisliti da je nedavno jedna kompletna generacija na Balkanu odrasla uz stvarne bitke preskočivši bajke, ostavši tako zauvjek osakaćena za dogodovštine Petra Pana, Tri praseta i ostalih obaveznih saučesnika normalnog djetinjstva. Ne mogu da shvate da se i sada neke nove generacije djece, ispod klupe doduše, uče o prošlim bitkama na posebno nadahnut način koji ih perfidno edukuje na strah od komšija, od drugih i tako ih nesvjesno priprema za neke nove klaonice .

 

Ne mogu shvatiti Norvežani da se mladi na Balkanu generacijama uče da prvo budu junaci sa puškama pa tek onda sve ostalo.

 

Norvežani ne shvataju da su Balkanci koje godinama unazad susreću kao  perače suđa i čistače u McDonaldsu tu tek u proputovanju u  potrazi za izgubljenom bajkom. U potrazi za bajkom koja je za neke počela jednog predvečerja nad Neretvom kada više nije bilo goriva za plamenove koji su služili za održavanje jeftine legende preskupo plaćene milionima života. U potrazi za bajkom koja će im jednom omogućiti da budu tek normalni ljudi, koji imaju razlog da se smiju, pjevaju, skaču, plaču, tuguju i raduju se životu ovakvom kakav jeste. Bajku u kojoj nije toliko bitno kako se zoveš već šta znaš.

 

Traže bajku daleko od ovdašnjih stvarnih vragova i babaroga koji će, koliko sutra, arlaučući tražiti njihove živote u zamjenu za nečiju tuđu svjetlu budućnost. Traže bajku koja će im dati bilo kakvu budućnost nemajući više snage da žive u herojskoj prošlosti. E pa drugari, ako ovako nastavimo,teško da ćemo tu bajku naći do 2040 god…

 

 

 

 

Komentari na tekst (23)
Objavljeno:
@ jozo E moj jozo pa da nisu mlatili stoku kakva jesmo svi mi realno, ne bi Juga ni 20 godina postojala. Nema prijatelju bez degeneka nista za balkanca pa da vidis kako funkcionise sve. Vidis sada kad se ne boje nikoga kako nam je "fino i svega imamo".
Objavljeno:
@JOJO.....Za taj fenomen je kriva slika koju su nam nekoliko decenija prije rata servirana od medija pa do najblizeg susjedstva. A bila je bazirana na cenjenici da su je izgradili: posteni, vrijedni ali uglavnom nisko obrazovanim ljudima koji su u ta vremena radila mnogo da bi obezbijedila svojoj familiji "bolji zivot". Sto je i bilo normalno da ako si dosao bez skole da ces teze se probiti na vrh tj. bolje placenog posla. Danas je situacija drugacija, danas "nasi" ljudi su obrazovani,jer to su oni isti ljudi koji su Jugoslaviju podigli iz pepela i cinili glavni stub iste, dok sad nazalost cine stubove nekih drugih drzava. Zbog tog su prepoznati i cijenjeni puno vise nego u zemlji odakle su dosli. Iako negdje iznad njih lebdi mit o gastarbajterima 60', 70' 80'tih godina ali samo kad dodju u posjetu rodnom kraju jer se manje vise ponasaju kao stari "gastarbajteri". malo vise se opuste i potrose. Sto i nije tako loze zar ne?!
Objavljeno:
Clanak je i vise nego dobar ali ne znam zasto svako od ljudi koji zive na prostoru bivse Juge misli da balkanci kada odu vani rade samo kao peraci ili cistaci. Nije mi jasno da ljudi padaju na te stereotipe da balkanac ne moze na zapadu raditi na dobrom i odlicno placenom radnom mjestu. Ja licno ne znam nikoga iz bivse juge ko radi kao cistac ili u mcdonalds-u. Vecina tih ljudi radi po velikim firmama a dosta ih je na rukovodecim mjestima. Mozda djeca ili studenti rade nesto slicno ali daleko od toga da prosjecan jugovic sljaka bezveze negdje. Moramo se upoznati vise.
Objavljeno:
Događanja iz 1990.-tih su pokazala da su te ekskurzije bile promašena investicija - novac bačen u vjetar, jer većina iz tih ekskurzija nisu naučile ono pravo "Svoje ne daj, ali TUĐE NE DIRAJ !" ... mnogi ti učenici su 1990.-tih godine bili krvave ubojice ili su podržavali ubojice ...
Objavljeno:
Bilo gdje i bilo kada,svaki sukob,svaka netrpeljivost i naravno svaki rat...poplasi narod kao i prasak jato ptica...i ljudi se raprse u milion i jedan pravac....i kako tog posle ubijedit i servirati mu sigurnost...i obecat prosperitet...kako.Ja nisam mogao...a evo ni danas ne shvatam da ljudi odbace Ivu Andrica..Mesu...Njegosa i bezbroj tih bistrih umova i u svakojakim bransama....a nadaju se da ce im s neba sam Bog ili Alah poslat srecu i blagostanje ...e vidis nece ili ne mogu...jer da su ucili i cijenili i postovali svoju zaostavstinu ,a ne zijevali i urlikali i s funjarama kolo igrali ne bi danas grobovi i dalje ratove vodili...i ne bi mladi usima po asfaltu mlatili....kakav god da je crni JOZO mir svaki nadu daje ,a nas kao sto ovaj tekst govori dao je mnogo toga vise..a Spomen i Opomenu sto je i bila i provlacila se poruka izmedju redova tih ekskurzija....Narodi koji ovakvu imaju omladinu ...za buducnost ne treba da brinu....Cuvajte Bratstvo i Jedinstvo kao zjenicu svoga oka....sta reci jos....ko je pao na ispitu....a ko danas nema interes za skolu....NEKA.BA potpisujem i mnoge na portalu....
Objavljeno:
@GAGI ............ Dijelim tvoj stav u potpunosti!!!
Objavljeno:
Jozo, je li mlatio četnike i ustaše, ha ha ha ..., ako nije, trebao je.
Objavljeno:
ma i treba omladina da ide iz ove zemlje trbuhom za kruhom.bolje nego da žive ovdje u bijedi jadu.
Objavljeno:
@gagi potpisujem
Objavljeno:
neko reče " neće biti Bosne". Neki se na to smeju. Iskreno rečeno, meni je svejedno, ali nekada su se ljudi smejali na izjave da neće biti Jugoslavije, a eto, ispade da su bili u pravu oni koji su tvrdili to, a ne oni koji su se smejali. I opet neće biti u pravu oni koji se smeju na "nema Bosne". A to da neće biti mladih u Bosni 2040-te. Trenutno je situacija takva da ljudima preostaje da idu van zemlje ili u zemlju (dole). Brine me samo šta će političari. Kome će biti pastiri, ako ne bude ovaca (bojim se upotrebiti grublji naziv).
Objavljeno:
neračunate na završetak rata i titove crne strane medalje, kad je dobio rat u suradnji s cijelim svijetom i kad nije imao više neprijatelja onda je na golom otoku , mlatio svoje generale , oficire i podoficire i,t,d,. Ljudi pod ratnim stresom PTSP vladali državom i mlatili sve odrea , tko im se nije svidjeo . dva bez Duše treći bez glave. Jebo takvu državu, kako vladali tako ih vrag i odnijo....
Objavljeno:
odličan tekst..thumbs up..
Objavljeno:
od svega vam je najbolje ovo na pocetku:......kazu da ce u Bosni 2040... a ko to vama garantuje da ce biti bosne do te godine..pa vi se salite ili zivite na mjesecu.Za 3-4 godine , budite sigurni da ce se pricati o BIVSOJ bosni koja do 2020 nestaje sa karte evrope...znam iz pouzdanih izvora...zivi bili i JEDVA i to docekali.
Objavljeno:
Dobar i realan tekst, svaka cast autoru!!!
Objavljeno:
Sta reci...
Objavljeno:
Citajuci ovaj tekst dobijem osjecaj parodije, nazalost i u kojoj sam sam ucesnik. Danas su neka druga vremena, generacije koje su hodile Titovim stazama revolucije su odavno izgubile kompas i danas lutaju od Aljaske do Novog Zelanda pa sta onda ocekivati od "novih"generacija... od opste globalizacije i hronicne krize koja vlada na ovim prostorima ne ostaje im bas puno mogucnosti da ostanu i opstanu na rodnom pragu. Oni sretniji i hrabriji se opredjeljuju za utrku s tamo nekim iz Pakistana, Somalije ili Kine za pult Mc Donaldsa u nadi da ce mu se ukazati Hollywoodska vrata da jurne kroz njih kao u nekoj sapunici. Cesto sanjajuci o bajkama, prolaze kroz trnovit put surovog kapitalizma. Oni koji posrnu padnu u tisini i za njih niko ne zna, za one druge kazu da su uspjeli jer imaju posao i par slika na facebook-u iz New Yorka, Berlina, ili s Mallorca-e (a to znaci da zivis normalno) onda kazu da si uspio u zivotu..... Danas je uspjeh imati posao i biti neovisan o nekom lokalnom sherifu iz mahale koji je tu dosao po ko zna kojoj shemi....I zato i nije cudo sto od ova dva zla mladi biraju manje ma koliko to bilo bolna za sve a to znaci otici. Poenta ekurzija po meni nije bila toliko da se velica neka ideologija ili da se mistificira tekovine NOB-a nego vise da se pokaze sta je izgradjeno i s cim se raspolaze za bolje sutra, a danas sta pokazati mladom covjeku s cim raspolaze?!? I na kraju 33 godine poslije smrti Josipa Broza Tita mi njega mozevo voljeti ili mrziti ali neosporno je da je taj covjek odigrao kljucnu ulogu sto su mnogi imali sretno djetinjstvo i miran san, i sto ne samo da je udario temelj drustva na kojem i dan danas novokomponovane drzave pocivaju nego je izgradio puno toga za covjek bude slobodan i sretan covjek. I mislim da je on vise vjerovao u nas nego mi u njega.
Objavljeno:
Ima jedan vic koji datira iz tog perioda i ide ovako. Pitaju Tita prije proboja kroz obruc pred samu bitku na Neretvi sta ce sa manjkom hrane i silnim ranjenicima. Kaze njima Tito "podjelite to malo namirnica sto je ostalo ranjenicima, zenama i djeci a mi cemo sutra preko Neretve kod Jovana na janjetinu."
Objavljeno:
Dobar tekst,ali ima tu dosta nedorečenosti,a ja ih naravno u ovom kratkom tekstiću i ne mogu sve dodati.Prvo ekskurzije tih godina unutar jedne zemlje (jer se veoma rijetko išlo van,osim možda nekih studentskih) su bile veoma dobro organizovane za razliku od današnjih.Npr. moja prva eksk. je bila nakon završenog osmog razreda odnosno pred sam kraj a obilazili smo osim tih "poprišta" i Postojinu i Postojinsku juamu i Bled,Bohinj i njihova jezera,Kranj i Kranjsku goru,Plitvička jezera,Selce kod Crkvenice,a naravno da su tu bila i mjesta poput Jasenovca,Kumrovca,Drvara Bihaća,Jajca i sl. Ali problem je upravo u laži u kojoj odrastaju ove generacije a vi prosudite ko ih laže.Ko su oslobodioci a ko agresori prije svega treba to djeci rastumačiti i pravilno i polako ,ko je šta od čega i od koga oslobodio,pa zatim da li neko može da bude "agresor" ako brani vlastiti dom,vlastito rodno selo,mjesto ili grad.U školi se to treba djeci objasniti a ne svakodnevno ih trovati nebulozama,glupostima i idiotlucima a neka posluži par primjera iz pretprošlog rata (pošto su kod nas na žalost česti).Ko je napisao"Delije na Bihaću",ko su bili pravi i stvarni oslobodioci Bihaća te '42 godine,odakle su ,zašto i njih danas ne naztivaju "agresorima".Zna se zašto ,jer tu istoriju su pisali pobjednici a strah onih koji bi ih tako nazivali je još uvijek toliki kao da je Tito i danas živ.Njegova istorija ne smije da se dira a po svemu što se odigravalo nedavno svaka vaška može da iznosi svoje komentare kako mu se sviđa,može nekažnjeno da pljuje i da bljuje mržnju takođe nekažnjeno.Sa legendarnom poemom Skendera Kulenovića "Stojanka majka Knežpoljka" pred ovaj zadnji glupi i nesretni rat se gotovo sprdalo ali par godina ranije nije smjelo.Kome je veliki Skender posvetio tu poemu i stradanju kojeg naroda i gdje?Kome je velika Desanka Maksimović posvetila čuvenu poemu "Krvava Bajka",kome je posvećena,gdje je strijeljano 100 za jednog,kome je Ivan Goran Kovačić posvetio "Jamu" itd itd itd. može da se nabraja do sutra ,ko su bili pravi antifašisti,ko se danas veliča? Milion pitanja bez pravih odgovora,a odgovori postoje samo ih neko namjerno prikriva a najveće pitanje je ZAŠTO?
Objavljeno:
Ma bravo Trifunovicu za izuzetno nadahnuto napisani tekst, koji moze posluziti kao inspiracija i drugima. Iako cijelim tekstom kolaju emocije, tako si vjesto njima vladao da ipak nisu presle u patetiku. Dobra ti je i ideja vodilja, oko koje se gradi tvoja prica da ipak treba da se voli zivot a ne smrt, da svoje zivote, koji su kratki ne treba da predajemo nekakvim morbidnim manipulatorima tih nasih zivota koji bi ih samo ugradjivali u neke nove spomenike i kosturnice, dok pored nas marsira onaj ljepsi dio zivota.Sve cestitke za tekst, kakav odavno nisam bolji procitao.
Objavljeno:
Za razliku od velikog broja ideološki ostrašćenih, jeftino-patetičnih, mondijalističkih autorskih tekstova kojima u posljednje vrijeme dajete prostor na ovom portalu, ovaj je bolno dobar. Odrastali smo uz laž, a laž nam se sada servira i djeci (koja, Bogu hvala, imaju internet pa ih ne mogu sve baš tako lako preveslati...)
Objavljeno:
Pojam zemlje i pojam drzave su u samom znacenju razliciti. Zemlja je geografski pojam - podrucje, a drzava je administrativna "cjelina" na odredjenom podrucju...
Objavljeno:
otisao sam 92 i vratio se 98. Nisam bio u ratu i ne zalim jer ovo nije vrijedno jedne izgubljene ruke a kamoli sto tisuca mrtvih. Sada kad ja pogrijesih zivim za to da djeca odu iz ovog ludila jer kratak je jedan zivot da se ovdje auto put napravi a kamoli da se napravi uredjenje po mjeri covjeka. A narode racun ispostavite lopovskoj oligarhiji koja ce na kraju oglodjati sve sa nas i oko nas i koja ce vas-nas svaki put iznova zajebat.
Objavljeno:
Ne idu mladi iz ove zemlje zato sto ne vole ovu drzavu vec zato sto ih ljudi odgovorni za uredjenje ove zemlje bukvalno isjeruju sa veoma losom politikom i nacionalnim prepiranjima cega nam je svima toga preko glave,mladi samo hoce bolje obrazovanje i sigurno zaposlenje i mislim da ne trazimo previse...
a sa ovakom situacijom u zemlji i ja cu razmisliti o odlasku iako nerado jer ne zelim napustit zemlju u kojoj sam rodjen i za koju me mnogo uspomena veze,lijepih ili losih to i nije bitno jer jos vjerujem da ova drzava ima poseban duh i ostavljam mjesta optimizmu i nadam se da ce se uskoro nesto promijeniti,na bolje nadam se :-)
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.