VOJNA ISTORIJA

Boris Dežulović: Dobar posao u Kuvajtu

Objavljeno: 16.08.2012. - 09:13
Nije mi u cijeloj vojnoj historiji poznat sličan slučaj, a nije mi bogami poznat ni slučaj da bi Mujo i Suljo ispali toliko glupi: Hrvatska je, da ponovim za one koji nisu shvatili vic, usred bitke za Vukovar i rata za otcjepljenje od Jugoslavije povukla petnaest novih novcatih tenkova, pa ih isporučila Kuvajtu, koji je za taj posao platio – Jugoslaviji.
Veličina slova: a a a

Nazvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da protestira što sam u kolumni zabranio islamofobiju i ukinuo viceve o Muji i Sulji, te uveo šaljive zgode o sarajevskim Hrvatima Bobiju i Rudiju. Ko veli, Bobi i Rudi nemaju kapacitet. Kakav kapacitet?, odgovorih mu ja. Najprije, kaže on, to su šale, a vic nije šala. Razlika je velika. Šale izlaze u Areni i Večernjem listu, a vic treba da izlazi na nos.

Evo, na primjer, kaže, onaj vic o Muji na grupnom seksu. Stavi umjesto Muje Bobija, pa ćeš vidjeti.

Elem, pozvalo Bobija na grupni seks. Došao on tamo, a u velikoj sobi gomila nekih golih žena i muškaraca. U to netko ugasio svjetlo i stao skakati tko je na koga stigao. Trajalo to bogami dobrih pola sata, sve odjekuju mrakom cika i vriska, kad se Bobi iznenada prodere: "Pali svjetlo, pali svjetlo!" "Šta je bilo?", upita netko upalivši svjetlo. "Dajte da se malo bolje organizujemo", rezignirano će Bobi, "Ja već treći put pušim k..."

Dobro, dobro, shvatio sam, prekinuh ga ja. Stvarno ne ide.

Bobi i Rudi, naime, ne funkcioniraju kao Bosanci. A u vicu uvijek najebe Bosanac. Nije pritom da Hrvati ili Srbi nikad ne najebu: znaju oni veličanstveno najebati, znaju se i upravo historijski zajebati, ali se ne znaju zajebavati.

Nisu se, recimo, Mujo i Suljo u stotinu godina toliko zajebali koliko Srbi samo u posljednjih dvadeset, pa svejedno nije opjevani srpski šeretski duh ispilo dva vica o svom povijesnom usudu. O Hrvatima da ne govorim. Posljednji Hrvat o kojemu su se pričali vicevi bio je Josip Broz Tito.

Zato Hrvati i Srbi vole viceve o Muji i Sulji. I vole gasiti svjetlo. Pa se onda dvadeset godina smiju kako Mujo već treći put puši. Nije, rekoh, da ne puše i Hrvati i Srbi: stvar je samo u tome da se oni ne bune. U šali o Bobiju na grupnom seksu nije greška, shvatili ste, što on već treći put puši, nego u tome što on nikad ne bi rekao "Pali svjetlo!". Radije bi on stotinu puta popušio nego da se to jedan put sazna.

Ima o tome jedna zgodna priča, objavljena u novinama i prošla više-manje nezapaženo, iako je upravo historijska: priča je to naime o Hrvatu, Srbinu, Bosancu i ugašenom svjetlu, a u kojoj na kraju pobijedi – Bosanac.
Kako je to moguće? Tako što nije vic.

Ovih dana, piše tako u novinama, u toku je rasprava na Višem trgovačkom sudu u Zagrebu po tužbi Agencije za privatizaciju Federacije BiH, odnosno žalbi na presudu toga suda, kojom je Republika Hrvatska dužna Bosni i Hercegovini isplatiti dvanaest i pol milijuna dolara.

Riječ je o jednom davnom poslu s tenkovima, kojega je danas hrvatski, a nekoć jugoslavenski gigant Đuro Đaković radio u kooperaciji s firmama iz cijele bivše domovine, između kojih i sa sarajevskim tvrtkama Zrak i Famos, te BNT-om iz Novog Travnika. Nakon što Viši trgovački sud u Zagrebu potvrdi svoju odluku, Hrvatskoj će ostati još samo Ustavni sud, nakon kojega će Bobi i treći put popušiti.

Tri dana sam se smijao pročitavši vijest. Nema toga vica ni toga Muje i Sulje koji bi bili toliko glupi.

Elem, u jesen 1991. godine, u jeku bitke za Vukovar, iz slavonskobrodskog je Đure Đakovića na vukovarski front krenuo konvoj od petnaest ganc novih tenkova M-84. Hrvati su ih ispratili sa hijenskim smijehom: tenkovi su bili proizvedeni u vrijeme industrijskog bratstva i jedinstva, zajedno s kooperantima iz cijele SFRJ, u potpunosti, kako se to govorilo, proizvod jugoslavenske pameti i znanja, dakle i srpskog, a sad su veselo brundali prema istoku spremni da ispale svoje prve projektile upravo na – Jugoslavensku narodnu armiju.

Onda je odjednom iz Zagreba stigla depeša da se tenkovi vrate s fronta i pošalju u Rijeku, gdje su prefarbani u pustinjske ratne boje i utovareni na brod za Kuvajt. Ispalo je, naime, da je te tenkove Jugoslavija, još dok je postojala, proizvela za kuvajtsku vojsku, i Hrvatska je, makar u ratu protiv Jugoslavije, bila obavezna ispoštovati njenu obavezu. Tenkove su s vukovarskog ratišta sada sa hijenskim smijehom ispratili Srbi: usred bitke protiv Jugoslavenske narodne armije Hrvati odjednom povlače petnaest potpuno novih, suvremenih tenkova, i to zbog posla kojega je naručila i naplatila – Jugoslavija.
Nije mi u cijeloj vojnoj historiji poznat sličan slučaj, a nije mi bogami poznat ni slučaj da bi Mujo i Suljo ispali toliko glupi: Hrvatska je, da ponovim za one koji nisu shvatili vic, usred bitke za Vukovar i rata za otcjepljenje od Jugoslavije povukla petnaest novih novcatih tenkova, pa ih isporučila Kuvajtu, koji je za taj posao platio – Jugoslaviji.

Jebemtisve, kako je Hrvatska uopće dobila taj rat?, pitao bi neupućeni neki zgranuti stranac. Tako, odgovorili bi mu, što je s druge strane bila Srbija.

I onda, kao da to nije bilo dosta, dvadeset godina kasnije – kad je dobar posao u Kuvajtu već odavno bio zaboravljen – stigla je tužba Agencije za privatizaciju Federacije BiH, i presuda hrvatskog suda po kojoj je Republika Hrvatska bosanskim kooperantima ostala dužna dvanaest i pol milijuna dolara.

Tri dana sam se, rekoh, smijao. Mujo iz vica, ako ništa drugo, za pušenje nije morao platiti.

Ima o tome ona stara šala, svi je znate, kad su Bobi i Rudi došli u javnu kuću sa dvadeset kuna, a stroga im madam rekla da za taj sitniš mogu jedino sami sebi popušiti. Pa kad su se nakon pola sata pojavili ponovo na vratima kupleraja, a madam ih nervozno upitala što sad hoće, Bobi i Rudi odgovorili da su došli da plate.

Simpatična zgoda o kuvajtskim tenkovima nije tako historijska zbog toga što u njoj najebu Hrvati i Srbi, nego zbog toga što na kraju pare pokupe – Bosanci. Posve je to novi element u mitologiji balkanske stvarnosti: to da Srbi i Hrvati ugase svjetlo, a u grupnom seksu pobijedi Mujo.

Rekao bi Kožo: ima Allaha, taman da je ovolišni.

 

Tekst je preuzet iz Oslobođenja

 


 

Komentari (4)
Objavljeno:
Gore pomenuti vic sam čuo sredinom osamdesetih. Za mene je originalna verzija bila sa purgerom koji dolazi na neku žurku. I dan danas se zezamo sa replikom "dečki dajmo se organizirat' .... ". Meni bilo onda smešno, što će reći ne mora Mujo.
ema
Objavljeno:
dobar
Objavljeno:
e Borise,..jebo tih dvanaest i pol milijuna dolara koliko su nam duzni....vise vredi sto nas nasmijavas u nasoj mracnoj svakodnevnici...:-),..mi bi ih ionako sjebali i potrosili na na talove...i zato ih halalimo Bobiju i Rudiju....:-))))))
Objavljeno:
Ludi Borise ti si svjetlo na kraju tunela, obrazuj ovaj narod jer nema ko drugi.
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.