Ono što život u Bosni i Hercegovini čini izuzetno teškim jeste činjenica da građani koji se trude i iznad svega žele da zarade za golu egzistenciju to ne mogu da učine, jer država ne želi, ne može ili ne zna iskoristiti njihov radni potencijal. Građanima BiH su ugrožena osnovna ljudska prava, jer je nemoguće pronaći pošten posao, kojim mogu obezbijediti egzistenciju dostojnu čovjeka. Zaposliti se ne možeš gotovo nigdje, ako nemaš debele veze i vezice.
Blizu 50% populacije u BiH nema zaposlenje. Kako onda polovina građanstva uopšte sebi može organizovati život. Najlogičnije pitanje je - od čega ti ljudi žive? A logičan odgovor se nalazi u onoj svima dobro poznatoj paroli - snađi se kako znaš i umiješ!
Ljudi u BiH se snalaze na ovaj ili onaj način, pronalazeći nekakve posliće, kako bi 'uštinuli' koju markicu. Ali šta se dešava u društvima gdje građanstvo počne raditi ono što mu se nađe pri ruci, to jest počne svaštariti? Tada nastaje potpuni haos i ne zna se ”ko pije, a ko plaća” – ko je konobar, ko kuhar, a ko šef sale. Profesori istorije postaju sudoperdžije, poljoprivredni tehničari počnu popravljati zube, a zidari postaju stručnjaci za ekonomska pitanja.
Etičko je pitanje da li je pošteno da čovjek koji, na primjer, završi školu diplomiranog ekonomiste radi na štandu prodavajući paprike i grašak, dok neki polupismeni krelac obavlja funkciju, recimo, predsjednika opštine ili, u najgorem slučaju, predsjednika mjesne zajednice.
Ali i nije neka frka ako diplomirani psiholog, natjeran mukom vlastite egzistencije, dobije priliku da postane autolakirer. Zajebano je kada autolakirer dobije priliku da postane ljekar opšte prakse ili, nedajbože, specijalista za kardiovaskularnu hirurgiju.
Rezultati „Analize položaja mladih u BiH”, koju je sproveo Savjet ministara u okviru strategije „Omladinska politika BiH 2009-2013″, govore o velikoj nezaposlenosti, ali i o velikom broju mladih ljudi koji rade poslove mimo svoje struke. Analiza je pokazala da u BiH ima oko 770.000 mladih ljudi do 30 godina, od kojih je čak 58,5 odsto nezaposleno! Od onih koji su u radnom odnosu, oko 80.000 radi poslove za koje se nije školovalo.
Kada tehnolog postane radnik u kladionici, možda i može da izgura godinu, pa čak i dvije, ali nakon izvjesnog vremena, počeće da gubi samopoštovanje. Stručnjaci vele da mladići i djevojke koji se nađu u takvoj situaciji, nebitno da li su završili srednju ili visoku školu, vremenom postaju frustrirani, a često i depresivni. Njihovo nezadovoljstvo se reflektuje i na okruženje, a teže se odlučuju i da zasnuju porodicu ili da nešto planiraju. Najčešće maštaju da odu iz BiH, jer razmišljaju na način da im je bolje raditi u inostranstvu, gdje će za sličan posao bar biti bolje plaćeni.
Problem je zastrašujuće ozbiljan, jer je iz naše zemlje od 1995. do danas otišlo 100000 mladih, a broj omladine koja želi otići daleko odavde iz dana u dan je sve veći. Silna je tu masa ljudi sa visokim školama kojima država ili ne može ili ne želi dati posao za koji su završili školu. Naravno da je tu najviše podbacio obrazovni sistem, jer je došlo do nesrazmjera u školovanju 'stručnjaka' koji bukvalno nikome ne trebaju (naročito iz oblasti društvenih nauka i ekonomije). Danas imamo brdo sociologa i menadžera koji nikome nisu od koristi, dok stručnjaka u polju prehrambene i poljoprivredne industrije nema ni za lijeka.
I sve dok lezilebovići budu preko kojekakvih štela dolazili do vrhunskih poslova, postajali ministri, poslanici i odbornici, a mladi ljudi željni života morali bježati iz zemlje trbuhom za poslom, dotle će Bosna i Hercegovina stagnirati i propadati.
Najveći broj lezilebovića nalazi se, naravno, na visokim funkcijama, a kako riba od glave smrdi, tako i država od vrha vlasti bazdi. Zato i nije teško pronaći lijek za ovo svaštarenje i životarenje u našem društvu. Samo treba uzeti spravicu za čišćenje i krenuti od glave ka repu. Poslije samo par poteza, neugodan miris će postati podnošljiv i moći će lakše da se diše.
Kada da počnemo s dekontaminacijom?
Čim prije, a najbolje – odmah!
