Sjedeći preko puta mene u podzemnoj željeznici u Torontu, neka žena čita Penguin izdanje Borgesovih Labirinata. Želim je dozvati, zamahnuti rukom i dati joj znak da i mene isto to zanima.
Ona, kojoj sam lice zaboravio, čiju sam odjeću jedva i zapazio, za koju ne mogu reći je li mlada ili stara, bliža mi je, pukim činom držanja te konkretne knjige u rukama od mnogih drugih koje svakodnevno viđam.
Moja rođakinja iz Buenos Airesa bila je duboko svjesna da neka knjiga može funkcionirati kao značka, kao znak saveza, i uvijek je izabirala knjige na svojim putovanjima s istom onom pažnjom s kojom je birala putnu torbu.
Ne bi putovala s Romainom Rolandom, jer je mislila da je to čini uobraženom, ili s Agathom Christie jer je to čini isuviše neodgojenom. Camus je bio prikladan za kratki izlet, Cronin za dugačak; detektivska priča Vere Caspary ili Ellery Queen bila je prihvatljiva za vikend na selu; roman Grahama Greena bio je pogodan za putovanje brodom ili zrakoplovom.
Povezivanje knjiga s njihovim čitateljem nije nalik ni jednoj drugoj vezi između predmeta i njihovih korisnika. Alati, pokućstvo, odjeća – sve to ima simboličku funkciju, ali knjige nameću čitateljima daleko složeniji simbolizam nego što je onaj jednostavnih pomagala.
Alberto Manguel, Povijest čitanja