Jergović: Chavela Vargas-U svom rodu

Objavljeno: 23.08.2012. - 05:40
Vijest o smrti Chavele Vargas u hrvatskim je novinama ostala neobjavljena. A na internetu, ovome jeziku i Zagrebu najbliži, bit će, bio je članak objavljen na banjalučkom portalu Buka. Za to vrijeme, onaj muzikalniji i slobodniji dio svijeta već danima i tjednima piše i razgovara o toj neobičnoj ženi, čija biografija kao da je prvo bila napisana, a tek zatim življena.
Veličina slova: a a a

Isabel Vargas Lizano rođena je 1919. u mjestu San Joaquin de Flores u Kostariki, i krštena kao Anita Maria Isabel Carmen de Jesus. Roditelji su se ubrzo rastali, podizale su je tetke i ujaci, odrastala je u siromaštvu, bez ljubavi. U četrnaestoj je pobjegla u Meksiko, živjela na ulici i nastupala kao zabavljačica, odjevena u muške kostime, s obaveznim kaubojskim revolverima. Bila je jedno od milijuna djece koja su se tridesetih godina dvadesetog stoljeća, kao i danas, kretala Latinskom Amerikom, obično prema sjeveru, bez škole i jasnoga cilja, a većina ih se gubila, ginula, završavala po zatvorima, kuplerajima i kolektivnim smještajima. Njihove sudbine bez ikakvog su značaja za čovječanstvo, često nezabilježene i u lokalnim knjigama umrlih.

Ali ona je znala pjevati. Susrela je neke važne ljude, autore ranchero pjesama, najpopularnijega meksikanskog pučkog žanra, koji nas tematikom tekstova može podsjetiti na novokomponovane balkanske narodnjake. Ali ranchero je stvaran za neusporedivo veću publiku, na ulicama i po velegradskoj periferiji, često mimo radiopostaja i diskografske industrije, kao prevladavajući, a možda i jedini, kulturni izraz bezbrojnih narodnih masa. Isabel, od milja Chavela, pjevala je te pjesme, uglavnom muške i patrijarhalne, odbijajući da mijenja i prilagođava rod u pjesmi, kakav je inače i u Meksiku običaj.

Odgojena na ulici, na ulici je upoznala i neke velike umjetnike, ljevičare i revolucionare toga doba. Družila se i pila s velikim meksičkim piscem Juanom Rulfom, zbližila se s Diegom Riverom i Fridom Cahlo. O tom umjetničkom paru danas svi već znaju sve, uglavnom ono što nije istina, što je fikcionalna nadogradnja ili tabloidna izmišljotina, ali Chavela je imala važnu ulogu u njihovu životu. Bili su prijatelji, razmjenjivali su, tako utroje, izraze divljenja. Moderno je vjerovati da su Frida i Chavela bile ljubavnice. Možda i jesu, tko bi to znao. Da je lezbijka, Chavela Vargas javno je obznanila u osamdeset prvoj godini života. Ranije je o tome odbijala govoriti. I u Meksiku ljudi su okrutni.

Prvi album objavila je kao četrdesetdvogodišnjakinja. Zvao se “Noche de Bohemia” ili “Češka noć”. U mladosti pjevala je lijepo i čisto, imala je glas za prave meksikanske šlagere, koje će u nas svojim interpretacijama proslaviti Slavko Perović i Nikola Karović. Da je ostalo tako, teško da bismo je zapamtili, ali pred Chavelom Vargas tek je bio život, onaj njegov važniji i teži, patnjama ispunjeni dio. Iako je poslije redovito snimala ploče, radila s najvećim meksičkim muzičarima i upoznala mnoge slavne ljude, koji će joj se diviti i slati pozdrave, nije se uzdigla među elitu, ili je, možda, u Meksiku nevidljiva razlika između ulice i elite, tako da je i Chavela lako i brzo tonula.

Bila je stara pijandura, djevojčura koja voli cure, nagrižena i pustošena nikotinom, alkoholom i inim otrovima, obožavana dok pjeva i prezrena kad šuti, sve dok se, krajem sedamdesetih, nije sasvim povukla, napola dementna od alkoholizma. Neće je biti petnaestak godina, a onda će se 1991. vratiti. Tada, s navršene sedamdeset i dvije, započinje prava, velika karijera Chavele Vargas, kada će je, jedno za drugim, stići najveća priznanja koja bi neki umjetnik mogao steći. Sva životna iskustva, sve žalosti i nesreće, svaka popušena cigareta i sve ispijene boce tekile, utisnut će se u njezin glas, obojiti ga, promijeniti i tako nadograditi i nadopisati, da će pjevanje Chavele Vargas biti poput glumačke igre u antičkoj tragediji. Nošena sudbinom, nemoćna da ju promijeni, svojim je pjesmama – često vrlo jednostavnim, pjevnim sentimentalnim songovima – publiku svaki put vodila prema katarzi. Pedro Almodovar, njezin zastupnik u svijetu slavnih i uspješnih, jednom je, pokušavajući to opisati, rekao da na svijetu ne postoji dovoljno velika pozornica za Chavelu Vargas. Može se to i drukčije reći: nju trebaš slušati oprezno i na distanci, uvijek spreman na bijeg, u slučaju da te taj glas povuče k sebi i proguta kao riječni vir, jer je za Chavelu dovoljno velika pozornica i obični autoradio. Njezino je pjevanje neponovljivo, nema ga smisla kopirati, kao ni pjevanje Vladimira Visockog, Edith Piaf, ostarjelog Johnnyja Casha… Ali čak ni oni, nijedno od njih, u svome glasu nije nosilo cijeli svoj život, kao Chavela.

U posljednjih dvadesetak godina bila je europska i planetarna zvijezda. Ali jedna vrlo, vrlo stara i tamna zvijezda. Glasom se pojavljuje u Almodovarovom “Cvijetu moje tajne”, u “Fridi” pjeva svoju nevjerojatnu “Lloronu”, čujemo je i u Inaurrituovom “Babelu”. U svojim kasnim osamdesetim, na kraju i iz invalidskih kolica, pjevala je u najslavnijim europskim i američkim koncertnim dvoranama, slavljena i obožavana iz previše sporednih ili manje važnih razloga: kao homoseksualna ikona, kao glas trećega svijeta i jedno od autentičkih world music čuda, ali kakav god razlog odabrali, iza svega, ipak, stoji Chavelina magija. Kažu da je bolovala od dječje paralize, pa ju je izliječio šaman. Vjerovala je ona u šamanizam, uza se je svugdje nosila svoj šamanski medaljon, ali u osnovi njezinog umijeća, kao nešto što je važnije od načina na koji je sazrijevao i stario njezin glas, jest čista emocija. Razumjeli vi ili ne razumjeli o čemu Chavela Vargas zapravo pjeva, u svakom trenutku osjećate da se ona glasom služi kao alatom za proizvodnju osjećaja. Kako nijedan pisac, muzičar ili pjevač ne može proizvesti emociju koju već nema u sebi, niti može u drugima izazvati više emocija nego što ih u sebi sadrži, Chavelino čudo je u tom moru emocija koje je nosila svijetom. Kao u onom stihu Jure Kaštelana: “Ti si nošen morem nosio more ljubavi…” I onda, naravno da nikada u pjesmama nije htjela ženski mijenjati muškim rodom. U jednom je intervjuu, nekoliko godina pred smrt rekla: “Mi moramo maštati, pa čak i ako maštanje boli.”

U srpnju, u vrijeme onih najvećih vrućina što su se širile Europom, Chavela Vargas iz Meksika je putovala u Španjolsku, da u Madridu, na koncertu, predstavi svoj posljednji album. Dva dana nakon koncerta, održanog 10. srpnja, Chaveli je pozlilo. U bolnici su rekli da se radi o tahikardiji i posljedicama umora. Ako su žive, devedesettrogodišnje žene obično su i umorne.

Kada se malo oporavila, zahtijevala je da je, poštopoto, vraćaju kući, u Meksiko. Plašili su se da će im umrijeti u zraku. Dugo se do Meksika leti, ali ona je sve izdržala.

Kroničari pišu da je u bolnicu u Cuernavaci primljena 30. srpnja. Otkazivali su joj, jedno za drugim, bubrezi, pluća i srce, ali je od liječnika zahtijevala da je ne intubiraju, niti da je stavljaju na bilo kakve aparate za umjetno održavanje života. Pitali su je žali li što se otisnula na to teško putovanje za Madrid. Rekla im je da je dobro znala kakva je cijena takvoga puta: išla je da se oprosti s prijateljima i sa Španjolskom, i da se poslije vrati u svoju zemlju i da umre. Želja joj se u cjelini ispunila. Čudo jedno, kako su se Aniti Mariji Isabel Carmen de Jesus Vargas Lizano ispunjavale sve njezine želje, nakon što se 1991. vratila među žive.

Šestoga kolovoza bio je veliki ispraćaj u Ciudad de Mexicu. Iz mrtvačnice je Chavelino tijelo nošeno na Plaza de Garibaldi, gdje su joj, uz pratnju marijačija, pjevali meksički pjevači i pjevačice, a šamani su okolo izvodili svoje obrede. Jednom je izjavila kako je u životu ispila četrdeset pet hiljada litara tekile, i sad njezinim žilama teče pola krvi, a pola tekile. Drugi put, rekla je da iza sebe, kao jedino naslijeđe svijetu, ostavlja svoju slobodu.

Tekst preuzet sa jergovic.com

 

 

Komentari (0)
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.