Novi srbijanski premijer Ivica Dačić posljednjih dana usrdno nastoji objasniti Vojvođanima da nema potrebe sušu proglasiti elementarnom nepogodom, što je, naime, zahtjev Vlade Vojvodine, a kako bi se vanrednim mjerama pomoglo poljoprivrednicima. Dačićevi argumenti bi, da nije šta je, vjerovatno nasmijali cijelu zemlju: premijer je i Vojvođanima i cijeloj Srbiji objasnio kako proglašenje stanja elementarne nepogode zahtijeva i angažman vatrogasaca i naravno sredstva za taj angažman, a oni još nisu (prijeko) potrebni.
No, ni Dačić ne dvoji da su neophodne mjere za pomoć poljoprivrednicima - sjednica Vlade Srbije namijenjena ovoj nadasve važnoj temi zakazana je za 23. august.
Suša je u Srbiji prepolovila rod kukuruza koji se uzgaja na 1,3 miliona hektara i već sada je izvjesno da u dobrom dijelu našeg susjedstva berbe kukuruza ove jeseni neće ni biti, pa poljoprivrednici od osušenih stabljika prave stočnu hranu. Kao katastrofalni bilans suše, izračunali su pedantni statističari, očekuje se šteta izražena cifrom od dvije milijarde eura. Najgore je na sjeveru Bačke, gdje je od suše izgorio ne samo kukuruz već i suncokret koji se smatra prilično otpornom kulturom. Kao i ostatak planete, priznaju ekonomisti, i Srbiju iščekuje rast cijena pšenice i kukuruza, koji bi po kilogramu mogao da košta šest eura, što izvjesnim čini poskupljenje stočne hrane, zbog čega je opet logično očekivati smanjenje stočnog fonda, nestašicu mesa, veće cijene osnovnih, ali i svih drugih prehrambenih proizvoda. Srbijansku muku posljednjih su dana začinili vukovi koji u potrazi za hranom sve se više približavaju naseljenim mjestima: čopori vukova na Goliji su uništili stado od 40 ovaca, ali su i nadomak Kuršumlije upali u naselje i napravili masakr među stokom.
I naš zapadni susjed Hrvatska već se ozbiljno bacila na rješavanje problema suše. I ne samo suše: zemlja koja će na granicu Bosne i Hercegovine dovesti Evropsku uniju već početkom narednog ljeta, pravi planove kako će zaustaviti nasrtaj recesije na svoju privredu, tamošnji ministar finansija Slavko Linić elaborira planove Vlade Hrvatske čiji je cilj oporavak hrvatske ekonomije u narednoj godini. U ovom času, pokazatelji su neumoljivi: 295.000 je nezaposlenih po podacima od prvog jula, dakle, iz perioda kada je turistička sezona već počela; u drugom tromjesečju ove godine ubilježen je dalji pad GDP-a, izostao je očekivani investicijski ciklus. Kao jednu od mjera koje trebaju pomoći hrvatsku privredu Linić stoga najavljuje smanjenje nameta na plaće koji će hrvatske poduzetnike učiniti konkurentnijim, od prvog januara naredne godine i posve drugačiju poresku politiku - naprosto zato što porez nema samo zadaću da puni budžet već treba i mora biti u funkciji razvoja.
Srbija je - u odnosu na BiH - poljoprivredni raj; hrvatskih 17,3 posto nezaposlenih je neznatno u odnosu na gotovo 44 bosanskohercegovačka procenta i 520.000 nezaposlenih. BiH je skoro pa evropski šampion kada je riječ o nezaposlenosti: imamo duplo veću stopu nego propala Grčka; i trostruko veću stopu od Portugala koji se bori sa propašću. Da su ljudi u ovoj zemlji već odavno gladni, svjedoče brojni redovi pred narodnim kuhinjama, ali i sve učestalije slike iz naših prodavnica, u kojima se u pravilu krade - hrana. Samo noć uoči Bajrama jedna nesretna majka držeći kćerku za ruku pokušala je (bezuspješno) uzeti dva mala goveđa gulaša. Poniženje koje je doživjela bilo je trostruko: dok je kroz suze priznavala da joj dijete nije dva dana ništa jelo, uposlenici marketa su bijesno ponavljali kako svi imaju istu priču i kako i oni ostaju glasni namirujući račune za ukradenu robu, dotle su zaštitari čekali pojačanje da riješe incident, trenirajući strogoću kako na nesretnoj ženi, tako i na kupcima koji su pokušavali da namirenjem računa iskažu solidarnost. Policajci koji su se pojavili - kao i u svakoj priči - na samom kraju, u prolazu su tek konstatirali da je krađa krađa, i da svako radi svoj posao, odbijajući da interveniraju na verbalne zaštitarske grubosti. O čemu onda mi uopće pričamo? O hrani koje nema i bit će je još i manje, o gladi koja je zaprijetila i prilično uspaničila i region i cijelu planetu ili o ovdašnjim političarima za koje se više niko i ne može sjetiti kada su posljednji put naglas spomenuli bilo kakav, a kamoli konkretan plan o spašavanju zemlje iz narastajuće krize? O domaćim vukovima koji i po Vlašiću napadaju stada, ali će vam svaki Bosanac i Hercegovac priznati da su od njih veći vukovi što sjede u kabinetima i pojedoše i dušu narodu koji vide samo kao biračke ovce?
Svaka priča o neosjetljivosti domaćih političara je izlišna. Da je drugačije, ne bi se računi za putovanja i dnevnice iz godine u godinu - uprkos recesiji - samo množili i uvećavali; da je drugačije, ne bi se vladari ovdašnjih ljudskih sudbina neosjetljivo vozikali u sve novijim i skupljim automobilima i ne bi, posve sigurno, prioritet i državno pitanje broj jedan bio avion za zvaničnike. Već bi i Vijeće ministara i obje entitetske vlade zajedničkim snagama raspravljali ne samo o onome hoćemo li imati šta jesti naredne jeseni već i o tome - šta ljudi u ovoj zemlji danas jedu. Ne ministri za koje je javna tajna da bahato troše reprezentacije u najskupljim sarajevskim restoranima, već penzioneri koji su živi uprkos jadnim i mizernim penzijama, svi oni nesretnici koji imaju tu rijetku sreću da rade u ovoj zemlji i od čijih se plaća sa vrtoglavim nametima pune budžeti od kojih opet jedinu korist ima privilegirana kasta političara. Bosna i Hercegovina nije siromašna zemlja, ali jeste zemlja siromašnih ljudi. I ona će to i ostati sve dok se - kako bi rekli evropski i ini savjetodavci - ne promijeni ambijent. No, za promjenu tog ambijenta, za koji nimalo nisu nevini ni ti vrli savjetodavci, treba mnogo više od državnog aviona, nabildanih automobila i potrage u jelovniku za juhom od kornjače. Treba vlast koja će odgovarati ljudima, a ne svojim apetitima.
Tekst preuzet iz Oslobođenja
