Stjepan Jelkić iz Gata kraj Belišća do jučer je bio anonimni građanin, jedan od hiljada slavonskih seljaka koji su živjeli od poljoprivrede.
Nije to bio bogzna kakav život, preciznija bi riječ za to bila preživljavanje. Svake godine isto - u jesen ispunjavanje teške dokumentacije za državne poticaje, u zimu tegobno ispunjavanje aplikacija za obeštećenje od katastrofalnog mraza, u proljeće naporno ispunjavanje formulara za obeštećenje od posljedica katastrofalnih poplava, u ljeto iscrpljujuće ispunjavanje obrazaca za odštete od posljedica katastrofalnih suša. I sve to primitivnim ratarskim alatima, pretpotopnim kemijskim olovkama i taksenim markama, kao iz nekog od onih etno-sela na temu „kak su živeli naši stari“.
Večernja nada
Gdjekoji bi se našao da vidi dalje, i od skromne bi zarade nabavio suvremeni kompjuter, pa golemu dokumentaciju ispunio i poslao ministarstvu dok bi ostali u selu još bili na imenu oca i OIB-u. A onda opet ispočetka, vazda ista ona jutarnja strepnja kojom se gleda kroz prozor, i ista večernja nada kojom se gleda televizijski dnevnik, čekajući da se široko slavonsko nebo smiluje i Vlada proglasi elementarnu nepogodu.
Onda je Stjepanu Jelkiću iz Gata kraj Belišća dosadila poljoprivreda, i jednog jutra pala mu je na pamet upravo suludo hrabra ideja: da na neupotrebljivoj obiteljskoj zemlji, a ima je brat-bratu-otac-sinu pedesetak hektara, posadi - kupus. Baš ono da ga uzgaja, da nabavi sjeme pa da ga u zimu posije, u proljeće da ga presadi, a u kasno ljeto da ga bere.
Svi u selu smijali su se čudaku Stjepanu i njegovoj blesavoj ideji, jer ne treba čovjek završiti agronomiju da bi znao kako u surovoj slavonskoj pustinji rastu samo bandere, križevi krajputaši i crkveni zvonici. Sirotog Stjepana jedni su u seoskoj gostionici zajebavali da je bogami dobru glavu kupusa uzgojio među ramenima, a drugi dobronamjerno savjetovali da se okani ćorava posla i uhvati očeve kemijske olovke i državnih formulara, kako su to odvajkada radili njihovi stari.
Stjepan je, međutim, bio odlučan u svojoj namjeri, sada zapravo još odlučniji da svima dokaže kako se u suhoj, škrtoj Slavoniji može uzgojiti kupus. Kako?, pitate se vi, kao što su se pitali i seljaci iz gatske gostionice, sažaljivo vrteći glavama dok je ludi Štef niz šor nosio vreće sa sjemenom kupusa. Stjepan je, međutim, imao još tih blesavih ideja u glavi: jedna od njih, najluđa od svih ideja u povijesti svjetske ludosti, bila je ona da dugačkim gumenim crijevima dovede do svoje zemlje vodu iz obližnje rijeke.
Onda su se, jasno, opet svi smijali ludom Štefu, jer rijeka Drava - to znaju i mala djeca iz poljoprivredne škole – služi samo za to da s proljeća poplavi pola Slavonije i Baranje, pa da seljaci u gumenim čizmama krenu u žetvu taksenih maraka.
Onda je odjednom ovoga ljeta Stjepanovih pedeset hektara dobilo nekakvu neobičnu, novu i dotad u cijeloj Slavoniji neviđenu boju. Dugo su osječki inženjeri i agronomi proučavali njegove usjeve, i u debelim knjigama našli da se ta boja zove zelena. Ni najstariji mještani Gata ne pamte takvu pojavu: seoske babe prolazile su pokraj Štefove zelene njive žurnim korakom, sve se križajući i preporučujući Štefovu pomračenu dušu Svetom Josipu Radniku, a muškarci su u nevjerici gledali hiljade zelenih glavica kupusa, veselo postrojenih po Štefovoj zemlji kao na sletu u Sjevernoj Koreji.
Ludi Štef
Onda su, tragom nevjerojatne vijesti što se poput lisne uši proširila Slavonijom, u malo selo kraj Belišća nagrnuli novinari.
Onda je Stjepan Jelkić iz Gata kraj Belišća postao slavan. U novinama su izašle velike priče o tvrdoglavom, samozatajnom čudaku koji je upeo u škrtoj slavonskoj zemlji posaditi kupus, pa izumio komplicirani sustav kojega je, u nedostatku hrvatske riječi za takve stvari, nazvao „navodnjavanje“.
Postao je tako skromni Stjepan istinska zvijezda, hrvatske su ga novine slavile kao novog Nikolu Teslu, a on je strpljivo objašnjavao svoj komplicirani izum. U najkraćemu, riječ je o mreži gumenih cijevi kojima se voda iz najbliže rijeke dovodi do njive: čini se, naime, da iz nekog razloga riječna voda – ista ona što s proljeća poplavi sve podrume i kuhinje – zasađenim biljkama, kad se umjereno i stalno ulijeva u gredice, čini dobro. Stručnjaci s Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku uspoređivali su njegov kupus s onim što se dobija tradicionalnim načinom uzgoja, na policama u Konzumovim supermarketima, i zaključili da je po svemu čak i bolji.
Stjepanova blesava ideja ispala je tako posve revolucionarnom: u vrijeme kad po kalendaru poljoprivrednih radova seljaci ispunjavaju obrasce za odštete od posljedica katastrofalnih suša, ludi Štef se pripremao za berbu tona kupusa.
Mnogi od onih skeptika što su u seoskoj gostionici sažaljivo za njim vrtjeli glavama, sada su se i sami odlučili ostaviti poljoprivrede i baciti na uzgoj kupusa, ali i kukuruza, repe, pšenice i ostalih biljaka. A njihove žene i majke i dalje žurnim korakom prolaze kraj zelenih usjeva, pogurene se križaju i zazivaju smak svijeta, jer kad iz surove slavonske pustinje raste zeleni kupus, to nije s Božje strane.
Samo je jedan umirovljeni profesor povijesti iz Belišća i dalje sumnjičavo vrtio glavom. Neki mu đavo – isti valjda onaj što je zazelenio Stjepanovih pedeset hektara Slavonije – nije dao mira, pa se zatvorio u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu i stao kopati po starim knjigama. I na kraju raskrinkao „novog Nikolu Teslu“.
Ispalo je, naime, da takozvano „navodnjavanje“ uopće nije Stjepanov izum, da su ga prije njega izmislili već stari Sumerani, i da je dovitljivi Štef cijeli koncept zapavo prekopirao iz udžbenika povijesti za peti razred osnovne škole. Čini se, naime, da je prije nekih sedam-osam hiljada godina i starim Sumeranima dosadilo čekati novac od državnih poticaja i odšteta za elementarne nepogode, pa su osmislili sustav kanala za dovođenje vode iz Eufrata i Tigrisa.
Osam hiljada godina trebalo je, eto, veličanstvenom izumu hidromelioracije da iz daleke Mezopotamije stigne do Hrvata. Vama to, dakako, izgleda mnogo, ali u historijskom smislu to je treptaj oka. Do jučer smo bili divljaci i nomadi, sakupljači plastičnih boca i taksenih maraka, a već danas brončano doba je pred nama. Očekuju nas velike i uzbudljive stvari, zazelenit će suha, ispucala Slavonija, bit će kupusa više nego što nam treba.
Još samo da se neki domišljati seljak iz okolice Valpova dosjeti koncepta kotača, gdje će nam biti kraj?
Tekst preuzet iz Slobodne Dalmacije
Od istog autora :
Boris Dežulović : Dobar posao u Kuvajtu
