Obratio se desetinama okupljenih novinara i otišao da proslavi svoju pobjedu. Ali kada se Novak Đoković nekoliko dana poslije pobjede na US openu vratio u Beograd, bio je vrlo umoran. Bilo je jasno da će na Dejvis kupu protiv Argentine biti samo gledalac. Kada je Srbija poslije prvog dana počela beznadežno da zaostaje, euforično raspoloženje njegovih fanova počelo je da se mijenja.
Na internetu je nastala vatrena diskusija. Među njegovim srpskim navijačima je vladalo veliko nerazumijevanje: „Gdje si? Pokaži da si patriota! Zar ne zaslužujemo da igraš za nas?“ Njegovi međunarodni fanovi su na to ljutito reagovali: „On je za vas već pobijedio na Dejvis kupu prošle godine i on nije samo vlasništvo Srbije, on je i naš. Mi želimo da se on sačuva za pobjede u drugim važnim mečevima.“ Na kraju su svi izvukli deblji kraj: Đoković je ipak igrao, povrijedio se i izgubio – i time je Srbija ispala iz daljeg takmičenja. U ostatku sezone, Đoković je malo ličio na tenisera koji je 2011. postao broj jedan na svjetskoj rang listi.
Ovo je priča o tenisu, ali u njoj se ne radi o tome ko najbolje igra lob udarce ili ko najbolje šalje smrtonosne bekhendove. Ja nisam sportski reporter, nisam ekspert za tenis. Poslije dugogodišnjeg izvještavanja sa Balkana, postala sam svjesna uloge koju tu igra nacionalnost. Činjenica je da kada si rođen kao stanovnik jedne države, to donosi sigurnost i ugodnost, ali donosi i teret, koji ponekad prerasta u pravo zatočeništvo.
Ovo je priča o Novaku Đokoviću i Rodžeru Federeru. Ne želim da pokrećem diskusiju o tome koji je od njih dvojice bolji. Za mene su obojica sportski heroji. Heroj je – kaže Jack Lule u svojoj knjizi Daily news, eternal stories, The mythological role of journalism – skromnog porijekla kao većina nas, ali za razliku od prosječne osobe on ima ogromnu želju da postigne cilj. Put ka ostvarenju tog cilja je pun prepreka i neuspjeha koje on prevazilazi. On pokazuje da veliki trud, dobrota i požrtvovanost imaju smisao. On svoje društvo čini boljim.
Priče o Federeru (31) kao heroju kruže već duže vrijeme, dok su priče o Đokoviću (25) nastale prošle godine. Te priče se znatno razlikuju, prije svega zbog značaja koji se u njima pridaje njihovoj nacionalnosti i istoriji država iz kojih potiču.
Narativ o Rodžeru Federeru se bavi dječakom iz Bazela koji je fasciniran teniskom loptom i koji ima ogroman talenat za ovaj sport; dječakom koji pati od nostalgije za kućom u teniskom internatu, ali se ipak drži junački; dječakom koji teško podnosi poraze (i noću plače, što je nedavno priznao), ali ipak uspijeva da se usredsredi na igru sljedećeg dana. To je priča o nekome ko poseduje enormnu disciplinu i istrajnost.
Djelimično je to i priča o usamljeniku. Ne pominje se mnogo ljudi na njegovom putu ka vrhu: ni njegovi roditelji, ni trener koji se brinuo o njemu, ni njegova žena, ni djeca (za razliku od Kim Klajsters, koja navodno ne bi uspjela da se tako uspješno vrati u igru bez podrške svoje ćerke – ali možda je to samo seksistički pogled na stvar). Kod Federera se stiče utisak da on sve može sam. On crpe motivaciju iz samoga sebe i nije mu potrebno ohrabrenje sa strane.
Rijetko se pominje njegovo porijeklo. Govori se samo o njegovim izuzetnim uspjesima, neprekinutom nizu rekorda, koje obara i onda kada se čini da nema više šta da se dostigne. To je potvrda priče o čvrstini karaktera koja mu se pripisuje. On je izuzetno talentovan, ali se ponaša viteški, kontrolisano, skromno i pristojno. Čak i da nije takav, on tako deluje. „Rodžer Federer ispada iz svoje uloge“, bio je naslov u novinama poslije četvrtfinala Rolan garosa, gde je Federer protraćio prve setove. Igrao je loše, bio je emotivan, ponašao se loše prema publici. Na sreću, ubrzo se oporavio i komentatori su to pozdravili: „Ponovo se uzdigao do svoje reputacije. Ponovo liči na sebe.“
On je Švajcarac. Ali kakve to veze ima? Da, možda kada ga nazivaju „hladnim Švajcarcem“. Ali ne vjerujem da ima puno ljudi koji ga ne vole zbog činjenice da je iz Švajcarske. Ko može da ima nešto protiv zemlje koja asocira na disciplinu, uzdržanost, efikasnost, eleganciju, neutralnost, jednom rečju, civilizaciju? Uostalom, zar to nije oličenje Federera? On je GOAT ili Greatest Of All Times – prava ikona. Za to je tipična fotografija poslije pobjede na turniru krajem prošle godine u Londonu, kojim se završila sezona. On tu ima sanjalački osmijeh, sa trofejem u rukama, obasut fluorescentnim konfetama. Zbog nejasnog snimka, ova fotografija ima donekle nadrealan, vanzemaljski efekat. Federer, drugim riječima, kao da nije sa ove planete. On u stvari nema nacionalnost.
To je poslednje što vam pada na pamet o Novaku Đokoviću. Priča o njemu je u stvari priča o njegovom porijeklu, zacrtana zemljom njegovog rođenja koja ima lošu reputaciju. Imao je dvanaest godina kada je ta zemlja 1999. tri mjeseca bila bombardovana od strane NATO pakta. Bombardovanje zauzima prominentno mjesto u pričama o Novaku Đokoviću. U njima saznajemo kako je porodica Đoković igrala tenis između dva bombardovanja, da bi preživjeli i da ne bi poludjeli. Taj akcenat je toliko jak da se prosto zapitate da li bi on bez tog bombardovanja uopšte i uspio da postane to što jeste.
U tom smislu je upečatljiv strip iz srpskog dnevnog lista Blic, početkom ove godine, poslije Đokovićevog gostovanja u emisiji „60 minuta“ na američkoj TV CBS. Na jednoj tabli stripa, teniser je u dedinom podrumu u Beogradu, gdje je njegova porodica za vrijeme NATO bombardovanja tražila utočište. Na sledećoj tabli Đoković kaže novinaru TV CBS-a: „Bombardovanje nas je ojačalo“. Onda se pojavljuju Bil i Hilari Klinton koji sjede ispred televizora i prgavo komentarišu: „A nije nam se ni zahvalio.“
Đokovićeva istrajnost, koju on svaki put ponovo dokazuje na terenu, i njegova dosadašnja postignuća čine ga Srbinom herojem. Ali razlozi njegove upornosti daju njegovom herojstvu zlokobnu crtu. Naravno da je Đoković bio premlad da bi znao šta se zbiva ili da bi učestvovao u ratu – rekao mi je poznati američki teniski reporter – ali činjenica je da su mnogi srpski političari s pravom optuženi za ratne zločine izvršene u ratu u Bosni. Đoković, kao i njegova vršnjakinja Ana Ivanović, možda su bili žrtve NATO bombardovanja, baš kako on tvrdi, ali je Srbija velikim dijelom sama izazvala tu posljedicu, jer je odbijala da zaustavi etničko čišćenje Albanaca na Kosovu.
Sve ovo daje ambivalentan ton tekstovima na Zapadu o ovom srpskom heroju. Manje više se sugeriše da on potiče iz nekulturnog dijela svijeta, sa roditeljima i navijačima koji ne znaju kada ga treba bodriti i koji od otmenog teniskog terena prave fudbalski stadion. I fotografije prate tu sugestiju: na njima je Đoković prikazan sa stisnutim pesnicama i grimasama na licu od vikanja. Ružno i agresivno. Na tom tragu je nedavni veoma grub opis reportera holandskog dnevnog lista Volkskrant: „njegova koščata lobanja, kukasti nos i crna kosa“, čime on u stvari opisuje izgled (i ponašanje) nekog lešinara. U medijima se pojavio i jedan psihijatar, sa tvrdnjom da se Đoković posvetio tenisu zbog želje za dominacijom nad drugima.
Novak Đoković je svjestan te ambivalentnosti medija prema njemu. Prošle godine ga je kao svjetskog sportistu godine (The Most Dominant Athlete on The Planet), za vrijeme Srbija opena u Beogradu, pratio američki novinar Skot Prajs: „U toku te nedjelje na njega se obrušila čitava plejada felinijevskih figura, koje bi čak i najistrajnijeg njujorškog izbacivača izbacile iz koloseka – ali Đoković nije ni trepnuo.“
Samo u jednom trenutku teniser je bio vidno zatečen. To se desilo u velikom šatoru, jednog ponedjeljka u aprilu, za vrijeme konferencije za novinare, pošto mu je ministar spoljnih poslova Srbije uručio diplomatski pasoš. Na to ga je holandska novinarka upitala: „Lakše je zastupati Švajcarsku nego Srbiju. Kako na to gledate?“ Ta novinarka sam bila ja. Bilo je to pitanje koje sam morala da mu postavim. Činilo mi se neizbežnim i logičnim, mada sam znala da je nezgodno, zbog pretpostavki iz kojih proizlazi. Bilo je to pitanje na koje nije bilo moguće dati nevin odgovor, jer je zadiralo u uvriježeno mišljenje o Đokoviću – ne kao teniseru, već o Đokoviću kao „dobrom“ ili „lošem“. Bilo je to pitanje kojeg Federer ne mora da se plaši.
Đoković je ostao bez teksta, oklevao je, pokušavao da dobije na vremenu: „Možete li da mi ponovite pitanje?“ Nešto je petljao oko mikrofona i na kraju rekao: „To nije lako pitanje. Na njega ne mogu da vam dam jednostavan odgovor“. Kasnije te godine je rekao nešto više o odgovornosti koju sa sobom nosi njegova nacionalnost. Bilo je to u razgovoru za Špigel, sa novinarem koji ga je pratio na fatalnom Dejvis kup vikendu. Opet se vratio na proljeće 1999: „Rat je od mene načinio boljeg čovjeka zato što sam naučio da cijenim neke stvari, a ne da ih prihvatam zdravo za gotovo … Učinio me je i boljim teniserom, zato što sam se zakleo da ću svijetu pokazati da postoje i dobri Srbi.“
Koji teret. Jer šta je to dobar Srbin? O tome ni u ovoj zemlji ni van nje ne postoji saglasnost. Definicije i očekivanja su mnogobrojni i u višestrukoj koliziji jedni sa drugima. Pogledajte vatrenu diskusiju o njegovom učestvovanju na Dejvis kupu sa početka ovog teksta. Još je nezgodnija okolnost to što se u političkim diskusijama koje Srbija, ne samo zbog svoje ratne prošlosti, još uvek izaziva – očekuje i traži od Đokovića da zauzme stav. Sjetite se hapšenja Ratka Mladića ili pitanja Kosova.
Mnogi Srbi se identifikuju sa uspjesima svog zemljaka. Nakon dugogodišnjeg povezivanja svih Srba sa ljudima koji su morali da se pojave pred Haškim tribunalom, ovaj teniser je prvi Srbin koji poslije dugo vremena predstavlja Srbe u pozitivnom svjetlu, koji dobija pohvale.
I srpski političari rado koriste tu situaciju. Zbog toga je Boris Tadić, tada još uvijek predsjednik Srbije, sjedeo na tribinama Vimbldona kada je Đoković ostvario svoj dječački san i pobijedio na ovom turniru. Tadić se smatra reformski i prozapadno orijentisanim, pa na njegov dolazak u Vimbldon nije potrošeno mnogo riječi. Ali šta ako se na nekom od Đokovićevih sljedećih mečeva pojavi Tomislav Nikolić, novi predsjednik Srbije, koji zbog svojih veza sa Slobodanom Miloševićem i haškim zatvorenikom Vojislavom Šešeljem izaziva sumnje?
Švajcarski imidž neutralnosti daje malo povoda da se Federer smjesti u politički kontekst. Nedavna srpska istorija tu slobodu ne dopušta Đokoviću. Ponekad se to ispoljava na sasvim neočekivane načine, kao kada bučni američki navijači pružaju podršku Đokoviću da bi preko nje izrazili odbojnost prema predsjedniku Obami i njegovim demokratskim prethodnicima. NATO bombardovanje (evo ga opet!), koje je zadalo toliko muke njihovom idolu, odličan je izgovor za to.
Ne, Rodžer Federer nije postao izvrstan teniser zato što mu je kao Švajcarcu bilo lako. I činjenica da Đoković po popularnosti ne može da drži korak sa Federerom nije antisrpska zavjera (u finalu Roland garosa on se zaista zanio i polomio reket). Ali ni u međunarodnom sportu kao što je tenis ne može se zanemariti nacionalnost igrača. Ljudi koji zarađuju ogroman novac na vrhunskim sportistima to jako dobro znaju. Što se tiče prihoda od sponzora, Đoković, bez obzira na svoje prvo mjesto, još uvijek znatno zaostaje za mjestom broj 3 (i za mjestom broj 2, koje zauzima Španac Rafael Nadal).
Razlog tome, tako se bar često čuje, je taj što Đoković – previše naglašava da je iz Srbije. Vjerovatno zbog toga, on od nedavno nosi drugačiji dres na terenu. Šorc i majica sa posljednjih turnira, na kojima su bile vidljive boje srpske zastave, zamijenjeni su neutralnijom opremom. Japanski Uniqlo je njegov trenutni sponzor odjeće. Preko tvitera @DjokerNole (skoro milion sljedbenika) Đoković je najavio ovu promjenu: „Zvanično je ljudi – od danas sam Samuraj : -).“
Borac ipak ostaje borac.
Autorka je holandska novinarka koja je izvještavala iz ratova devedesetih u bivšoj Jugoslaviji, posljednjih godina je šefica deska holandskog dnevnika Trouw. Ovaj esej i njegov prevod su njen poklon čitaocima Peščanika.
Tekst je preuzet sa prijateljskog Peščanika.
