Džoni Štulić: Sve bijaše pošteno i dragom Bogu pristupačno

Objavljeno: 25.08.2012. - 10:26
Džoni Štulić o Kosovskom boju i Marku Kraljeviću, ko je i kakav je Marko bio, i zašto je na Kosovo zakasnio
Veličina slova: a a a

 Za Herodota je najveća bitka za koju znade, što bi značilo najkrvavija, bila tâ između Perzijanaca i Masageta odnosno Kira i Teute. Strašna je bila i bitka kod Kane, ali samo za Rimljane. Za turske povjesničare, to je Kosovska bitka. Po njima, imali su šezdesetak hiljada vojnika. Srpske snage dvadesetak manje: desno krilo pod Brankovićem deset hiljada malih vlastelina, lijevo pod Vukovićem isto toliko, preostalo činjaše sredinu pod knezom Lazarom. Bitka je trajala sigurno tri sata, što je kao da igrate veliki fudbal sto osamdeset minuta bez prekida i ktome u punom oklopu; a moguće i duplo toliko, u tom bi slučaju poluvrijeme bilo oko osam izjutra, jer započeli su u pet.

Otkako su izvješća ne samo štura, nego i nepodudarna, valja se osloniti na izvjesno. Izginula je sva sredina srpske vojske, dvadeset hiljada. Toliko je palo i Turaka. Srpska su se krila povukla, lijevo po pobjedi, jer takve su glase sa sobom donijeli, desno po porazu, kad se više ništa nije dalo učiniti. Lijevim turskim krilom je zapovijedao mlađi sultanov sin Jakub, desnim stariji Bajazit, sredinom sam sultan Murat.

Srpsku vrstu je činila konjica, za njom pješadija. Konjice je bilo dvadeset osam hiljada, pješaka dvanaest. Tursku vrstu je činila pješadija, za njom konjica. Pred sredinom su iskopali rupe i unutra zabili kolje, prepreku protiv konjice; naime, to im se učinilo pouzdanije sredstvo nego kamile, koje su, premda užasavaju konje, ipak dovoljno plahovite da preplaše i svoje, ne samo konje, već i jahače, pogotovo ako vide nešto zgodno za grickanje, tada ih se ne može od naumljenog odvratiti, i ako pritom izgube svog jahača, ne preostaje mu drugo doli za njima trčati, jer za razliku od konja, nikad se neće sjetiti njega pokupiti. Deve su, dakle, držali sa komorom, iza konjice.

Turski je naum bio pješaštvom, kao mrežom, dočekati i ustaviti konjicu, izmoriti je, i onda je svojom dotući. U skladu s time, strijelci su im boj otvorili, našto se teška konjica, kao gvozdeni bregovi, po turskim izvorima, zakotrljala, hučeći poput mora; a od jeke bojnih rogova i talambasa, umiraše divlje zvjerinje po šumama, što znači da se huka do mjednog neba čula, i moguće onu na Kurukšetri nadmašila, pošto, vele Turci, ni dah vjetra se nije mogao probiti kroz oštrice kopalja, sablji i jatagana. Naravno, oboji su koristili i buzdovane, koji su nekako i najučinkovitiji protiv štitova i oklopa.

Desno srpsko krilo je razbilo suprotno sebi i došlo sve do komore, maltene iza turske sredine, jer se i tursko lijevo unutra prema sredini povuklo. Tu se Branković susreo sa devama i kazanima, te zamah izgubio, pošto se komora kao zid ispriječila.

Tu je nekako i Miloš Kobilić pogubio Murata. Ako je suditi po onom što je Bajazit odmah po boju na dvoru uveo, pravilo da se onog koji dođe u društvo sultana drži za ruke, vidi se i kako. Dakle, u tom času su stvari po Turke loše izgledale.

Murat je sigurno bio na konju, okružen stražom, ali da skriju njegovu pogibiju, unesu ga u čador; otuda neki izvori ustvrđuju da je na divanu sjedio i na čibuk pušio, kada je suđeni kraj dočekao.

Ukratko, posle devedeset minuta bjehu Turci na rubu poraza. Tada je Bajazit zablistao; u prvih pola sata se svog brata Jakuba riješio, konjicu iz pričuve na lijevo prebacio, a onda silovito na Vukovića navalio (dotad je desnog braniča igrao), te se Vlatko najkraćim putem za Bosnu dao. Našto je knez Lazar u krkljanac uletio, te il u iskopanu rupu il sa konja pao, u svakom slučaju, pregled bitke je izgubio, pa mu ni Vuk, koji se, susrevši se s komorom, izgleda malkice povukao (jer Srbi ne ratuju sa kamilama), nije pomoći mogao, pošto mu se svježe konjičko pojačanje ispriječilo, uklinivši se između njega i Lazara.

Dakle, oko osam izjutra, posle tri sata boja, ratna sreća se stubokom okrenula, te je Lazar ili tad zarobljen bio, ili se iz obruča probijati stao, jer i Branković se već povlačio. Do podneva je sve bilo gotovo.

Tek Bajazit je na mjestu Muratove pogibije odmah turbe podignuti dao, gdje je, po turskom izvješću, Muratovu utrobu pohranio, a tijelo u Bursu, dvije stotine i pedeset kilometara istočnije od Troje, prebacio i sahranio.

Boj se odigrao dvadeset trećeg lipnja, upravo na utorak, no sutradan je već Bajazit bojište napustio i nazad se Maloj Aziji povratio; ali Tvrtko je, kao srpski kralj, čitave te godine čestitke za pobjedu primao, pa i u Parizu su zvona dan poslije boja zvonila, nitko ne zna kako.


Obje vojske su imale nešto prvih bitnica, to jest topova, koji su ispaljivali kamene kugle: na lijevom krilu jedan koji dođe iz Venecije, drugi iz Dubrovnika sa Musićima u sredini, (budući su jednom od njih i oklop poklonili); moguće je bio i još koji, no daleko su kod prvog hica podbacili, turski su dalje dobacili. Onda su strijele nebo zaklonile, ali pješaci izgleda nisu uopće sudjelovali na srpskoj strani, jer sredini bi, ustavljenoj vučjim jamama i janjičarima, pomogli, i to presudno, koliko već tenkovima pomažu prašinari.

Naravno, to je samo jedan pogled na stvari. Daleko veći promašaj bude Bitka na Marici, osamnaest godina prije toga, sedamdeset prve. Inače su konjanici u tom četrnaestom vijeku imali dosta posla sa pješacima; jednom su ih pod brdom dostigli, i kad su lakopokretni pješaci uz brijeg utekli, teškooklopljeni konjanici su sjahali i za njima na vrh ćuvika zadahtali, ostavivši konje u podnožju padine, da bi se pješaci preko vrha na drugu stranu spustili, uzvišenje zaobišli, i konja se domogli. Teškim pješacima na vrhu brda se potom više nije dalo spuštati.

Elem, Seldžuci su hiljadu sedamdeset prve oslon u Anadoliji našli, kao i Osmanlije tristo godina potom na Balkanu, bitkama koje su im prostor otvorile. Radi se o dvije porodice, kojima su plemena priznavala vlast: Seldžuke su Mongoli u trinaestom stoljeću porazili, pa su Osmanlije četrnaesto nastavili. Oni su i janjičare uveli, kao i plaćenu vojsku, s Romejcima se ženili i tako produžavali.


Ali oko Miloša Kobilića, ili kako ga negdje u nekoj ispravi Bajazit zove, Kopilića, stvari bi ovako stajale. Njemu je po svoj prilici Murat slao pisma, htijući ga pridobiti ili barem ocrniti, i to se na Lazarevom dvoru znalo, što je i bio razlog da ga se optuži, jer Miloševu ženu je ošamarila njena sestra, udata za Vuka (kad je pohvale od svoje sestre o Milošu čula odnosno voljenom suprugu za koga se udala), našto Miloš izazove Vuka i u dvoboju ga zbaci s konja, ali velikaši prekinu daljnji tijek, pa se izmire, ili ne. Tek Vukov brat ostavi svjedočenje da je Miloš kopljem pogubio Murata. Ostali izvori pominju jatagan ili nešto kraće od toga s otrovnom oštricom.

Narodna pjesma spominje Kosančića i Toplicu, koje povijest ne poznaje, međutim, u pismu Firentinske općine kralju Tvrtku, listopada tê iste godine, odaje se hvala kako tome koji to djelo izvrši, tako i ostalima, kojih bude jedanaest.

Dubrovčani se držahu ove priče, a jedan turski izvor je posredno i daje na znanje. Naime, Miloš je straži rekao: "Zar ne vidite da vode Lazara i sina", pokazujući na devetoricu, koja je vukla i tukla dvojicu (to bude predložak za najbolji stih srpskog rokenrola), što mu otvori prolaz u najsudbonosnijem času po Turke, sa Brankovićem u komori, pa to, kao i Muratova pisma, uslovi da se Miloš uspije do emira probiti (budući su znali da je s njime u vezi, ktome obrnuo je koplje, po tom istom turskom izvješću), i onda koplje ostaviti, pojuriti Muratu nogu ili ruku poljubiti, utoku potegnuti, za vrat ga udariti, k sebi povući i srušiti, pa čak lijevom nogom i u stremen zagaziti. No straža bude brža. Ostalu devetoricu puste da umlate dvojicu; a onda i sami sebe.

To se odmah javi Bajazitu, te on, stigavši i stvar povezavši, da je sve to sa Jakubove strane došlo, kako Branković tako i Kobilić, munjevito njega drugim zamijeni i dobije utakmicu, otposlavši spahije iz rezerve, koju Srbi nijesu imali, premda je samo glasina na bojnom polju o prelasku dotične pričuve Turcima bila dovoljna Vlatka uvjeriti da su već pobijedili, jer da nisu, zar bi Turci išta trebali?

Taj isti šah-mat ponovi Bajazit i sedam godina kasnije kod Nikopola, kada otpusti u napad ne spahije već Lazarevića s pet hiljada srpske teške konjice, koja, kao i Stojadin, to jest Zastavin auto stojedinica, samo naprijed voziti znade (brzina unatrag obično ne radi); naime, tako ju je i opisao pred Kosovski boj turski Nestor koji se zvao Evrenos-beg, ča je nju upoznao. Vidite kako je sve isto.

Ista tâ teška konjica bude s Bajazitom i u Rumuniji, odnosno Valahiji, devedeset četvrte i pete, gdje Bajazit tuče dvije teške bitke sa Mirčom Starim, i umnogome bude kao i na Kosovu, jedva ali ipak. Mirčin sin bijaše Drakula odnosno njegov obrazac, Vlad Cepeš. Kako bilo, tê devedeset pete na Rovinama pade za druge bitke, u turskoj službi, Kraljević Marko.


No srpska teška konjica se najbolja pokazala kod Angore, četristo druge, kad je Mongoli propuste. Tu kod Angore, odnosno buduće Ankare, Munja Bajazit se namjeri na većeg od sebe, Timura Hromog il Temerlana, čemu je prethodilo književno nadmetanje u ljutoj razmjeni pisama između dvojice vladara, te se s riječi prešlo na djela.

Timur se zalagao za Seldžuke, pošto su bili mongolski podanici, pa tako i njemu pripadni, tim više što su obojica bili muslimani; a jedno sunce je čisto dovoljno, kao što to već i Aleksandar sedamnaest vijekova prije toga izjavi. Povod bješe rasprava oko nekog velmože, koji odbije Bajazitovu zaštitu, jer je već imao Timurovu, pa potonji dođe u nešitske krajeve to raspraviti. Imao je samo konjicu, ali tâ je konjica vjerovatno bila predložak ranijih kosmatih tesalskih Kentaura, što znači polukonj-polučovjek, ali ne zbog grive, ako su hiposi i bili, već običaja tih lutalica da sa konja ne silaze, osim kad umru ili se rode. Mimo toga, vojska mu je bila duplo veća, pa ishod očekivan bude, jer kao što Irida u Ilijadi reče, Erinije uvijek na strani starijih stoje, tako se tu i pokaže.

Naime, Timur je bio dvadeset četiri godine stariji od Bajazita i više je znao, čak je i duplo veću igru šaha izmislio, uz tri strana jezika koja je govorio; a da je pameti imao, najviše potvrđuje priča kako su znakovi u takozvanom kineskom horoskopu svoj redoslijed dobili.

Naime, kad je Buda na samrti pozvao životinje, bik se odmah uputio, da bi mu pacov na leđa skočio i smjesta polaskao: "Tako si velik, mogu li časkom predahnuti, nećeš me ni osjetiti" (kako i bi). Međutim, kad su pristigli, štakorčina dolje skoči i stiže pred Budu prije vola. Zbog dovitljivosti koju pokaza, stave ga na prvo mjesto.

Tako je i Timur – koga je inače Džugašvili za uzor uzeo (Timur znači gvozdeni), pa je čelično prezime odabrao – kad je trebalo vođu izabrati, pa se to odlučivalo na taj način da se štap podalje zabio, do kojega je trčati valjalo, i tko prvi stigne, njegovo vodstvo; a budući je hrom od svojih dvadesetih bio, jer strijelu je u nozi zaradio, ktome jednu ruku nije pokretati mogao, ipak, mada je u trci zaostao, drugom zdravom rukom svoju kapu na štap baci prije nego što prvi do štapa stigne, zgodi i na račun toga poglavništvo dobi, pogotovo jer mu starac, koji se tu slučajno zadesi, povladi, rekavši gomili da su ostala tijela prije hromog stigla, ali da je glava bila njegova, što je kapa na štapu potvrdila. Dakle, takav se pokazao sve do svoje smrti, u šezdesetdevetoj, kad se po ciči zimi u Kinu uputio, no tu ga bogovi ostave, pa je već nagriženog zdravlja umro, tamo gdje se i Saša zatekao. Tu ga u oblasnim krajevima, u Marakandi, i sahrane.

Staljin je toliko žuđao da mu vidi lice, da su grobnicu otvorivši Timurove kosti iznijeli, premda se za proročanstvo znalo, koje je to strogo branilo, jer će skrnavitelje zadesiti još veće zlo od samog Timura. I tako i bi, jer dva dana potom, dvadeset prvog lipnja hiljadu devetsto četrdeset prve, do rata dođe, pa čim su Timurlanu mjeru uzeli i po lubanji mu lice izradili, već su potkraj iduće godine njega svečano sahranili.


Sudbini se ne može izbjeći, pa je Marko Kraljević okajavao grijehe svog oca Vukašina, koji bezobzirnu podmuklost nesmiljeno upražnjavaše, što nije bila samo oznaka toga vremena ili ruku na srce svakog, već baš njegova osobna crta. A to se najbolje vidi po tome, kako je malo pomalo daleko dogurao; a da nikad ništa nije napravio, osim što se uguzivao i nezamjenjivim prikazivao i pritom odano svoje naume na tuđi račun kovao, te ako je suditi po tome što ga je nejaki Uroš za svog sukralja potvrdio, mora da je nešto sa smrću Dušana Silnog imao.

Moguće je dosta toga od predaka naslijedio, jer najstariji mu se predak javlja u zapisima iz tisuću dvjesto i osamdesete, i to u dubrovačkim spisima, kad pominju nekog Mrnjana iz Trebinja, blagajnika Milutinove majke (taj kraj bude njen miraz), Trebinja tada u Travuniji, ali na međi Zahumlja, jer ga Mavro Orbin, pišući dva vijeka poslije Kosovskog boja, smješta u Zahumlje kao Mrnjava, to je već moguće bio sin trebinjskog Mrnjana, budući je, pripojenjem Zahumlja Bosni, pronađen u Livnu, đe i dobija sinove, među kojima i Vukašina, rođenog hiljadu tristo dvadesete. Taj pak sina Marka dobi trideset tri godine kasnije, premda je promućurni Vukašin sve pravovremeno ako ne i rano započinjao, neovisno od toga kakav ishod bi se zalomio, ukratko od blagajnika je potjecao. Savršeno je vrijeme razumio, upravo kao i Osmanlije, jer na istom su poslu bili, no tristo godina prođe od sretne pobjede nad Bizantom (u njegovom susjedstvu) da bi to sad i sa Turcima uspjelo. A takav se i drugi njegov zemljak pokaže, mada par godina prije Kosova bolje sreće bude, Vlatko Vuković, naime.

Inače tu su Vojislavovu pobjedu u Zeti, hiljadu i četrdesete, obližnji zemljaci stoljećima muzli i izmuzli, uzdajući se u junačke, eh, sposobnosti, koje sretna pobjeda nad Kandijanom, dva vijeka prije toga, još više uzvisi. Ali život nije bajka, pa su se Mrnjavčevići grdno, bar što se ratovanja tiče, zajebali. Ukratko, tijela se Vukašina i brata mu Uglješe po Maričkoj bici nikada ne pronađu.

Kako bilo, pjesma ustvrdi da se Marko dao na ujaka, i, štoviše, da ga je Vukašin mislio utopiti, pustivši ga da pluta niz rijeku, u košari il bez nje, poput drugih velikih povijesnih naravi il likova, koje sudbina za bolje obdari. Dakle, Marko bude sušta suprotnost svome ocu, i mora da mu je bilo tijesno (u golemom ujakovom tijelu i duši) Mrnjavčeviće snositi. To ga napravi – da se sudbina ponavlja kao farsa – jer između ujaka Momčila i oca Vukašina bude razlika kao između zemlje i neba.

O samom povijesnom Marku se zna da ga je Vukašin pred Maričku bitku kraljevićem proglasio, da ga kao pravog kralja, po smrti Uroša, nitko nije za suvu šljivu jebao, da je drugu ženu ponovo za prvu zamijenio i da je na Rovinama poginuo, u maju mjesecu, priželjkujući smrt, kao osvetu Turcima, pošto i ujak Momčilo zavijesti Vukašinu rođenu sestru iz istog razloga, budući ga je Vukašin uz pomoć žene nevjernice prevario, kako ustvrdi predaja.


No bile su dvije Maričke bitke, prva šezdeset četvrte, druga sedam godina potom, i obje su na isti način izgubljene, i u obje su vojsku Mrnjavčevići vodili, Vukašin i Uglješa. Kud se guraš, đe ti mjesto nije, rekla bi uzrečica. Tek Vlastimirovići bjehu prva srpska vladajuća porodica, prikladnog imena, štoviše, iz nje je bio i Klonimir, koji, po Porfirogenetu, bude začetnik novoga, ubrojimo li i sina Časlava, potraju sto godina. Onda bude jedna rupa od osamdeset ljeta, pa druga porodica prvenstvo stekne, Vojisavljevići, i oni isto potraju osamdeset ljeta. Iz njih izravno Vukanovići proslijede, i oni osamdeset godina; a iz njih se Nemanjići rode, koji potraju dva vijeka. Poslije Nemanjića bude opet jedna duža rupa od četristo tridesetak godina, do Karađorđa, onda Obrenovići sedamdeset godina, za njima Karađorđevići, u svakom slučaju, rodoslovlje srpskih vladara ne zaostaje za onim iz drevne Helade, naime, svaki vlastelin ima bar četiri sina, koji rijetko ne rade jedan drugom o glavi, pa kad se to pomnoži sa promjenama i savezima, nemoguće je pratiti. No zbog gorenavedenih rupa, barem se ne mora sažimati.

I zapravo rekao bih da je Bajazit volio Srbe, ne zbog svojih pobjeda, već što su ga naučili kako se to radi. Odmah je ukapirao, i zato su ga – a ne zbog hitrog skakanja na konja – Munja nazvali.

Lazar je bio promišljeniji. Otud mu je nebesko kraljevstvo bilo po volji. Ali kod promjene konja se zamislio i vojski časkom s pogleda nestao – pa ih više ni Nestor ustaviti ne bi mogao.


Dakle, narod je sve to znao (i oćutio, tko je preživio) i zato je Marka boljim napravio, onakvim kakvim je trebao biti da bi se poraz uspio probaviti. Deseterac je pripomogao, kao i bugarštica, pa i vojnici u turskoj službi, koji su, ako ne skladali; a onda bar bilježili. Jer neki su pismeni bili, što se za narod ne bi moglo reći. Uostalom, janjičari bijahu na takvoj cijeni, da bi domaći muslimani molili svoje kršćanske susjede da im usvoje djecu (jer u janjičare nijesu mogli slobodno rođeni muslimani).

Pjesma zna da je Vukašin bio protiv Uroša, kao i Momčila, premda mu je oženio sestru, ali mislim da je i to napravio iz čistog vjerolomstva, jer takva je bila pogodba između njega i Momčilove nevjerne ljube – da će joj prsten donijeti. I čudo što Marko nije svećeničku mantiju navukao, ali zato ga je kaluđer pokopao, i valjano ktome, da se nikad ne nađe.

Naravno, za Dušana se Srbija proširila, i trebalo je popuniti nova vlastelinska mjesta, pa takmaca iz Travunije, Zahumlja i Paganije nije manjkalo. Uz to, uzme li se u obzir da se Dušan rano od oca odmetnuo, kao i otac od djeda, i da se samo naprijed vozilo, pa se od silnog osvajanja voditi kadrovsku politiku propustilo, nije čudo da su beločarapani sa džemperom u pantalonama nadjačali domaću vlastelu, kojoj je bilo lepo i na svome, ktome ništa im nije bilo slađe od komšijske župe. No Vukašin je znao da para vrti gde burgija neće, pa mu je u Makedoniji sjekira u med pala; imao je velike dohotke od proizvodnje maka.

Mak na stranu, ali Vukašina zvahu žura, to se odnosilo na guranje ili pred rudo trčanje, pa ustvrđujem da su Mrnjavčevići srpsko kraljevstvo upropastili, inače ne bi ih mrnjavcima zvali (neki kažu da je pravo ime rodonačelnika loze bilo Nenad, ali ga mrnjavim nazivahu).

Međutim, isto tako je moguće, pogotovo u svjetlu ranijih i kasnijih postupaka, da su svi koristi od propasti jakog vladara imali, te stoga nisu Mrnjavčevićima ništa mogli, jer su i sami bili upleteni, zato su ih i pustili da kusaju što su zamijesili, otprilike kao Atenjani Kleona, u nadi da će Turke suzbiti; a prevare li se u očekivanju, onda još i bolje, pošto će se mrnjavaca riješiti. Tako i bi, pa su svi bili sretni i zadovoljni, otuda u pjesmama, sem mutne Marice, nema ni pomena o Maričkim bitkama, gdje bar triput više junaka nego na Kosovu strada, i to ne u boju, već na spavanju, posle gozbe i krkanluka, pa kad ih je uhvatila panika, borahu se među sobom kao i Atenjani u noćnom ispadu na Siciliji, kad su pod Sirakuzom bili (uostalom, ime sela, za prvog Maričkog boja, prva tri Sirakuzina slova otada ima). Istina, i Rimljani isto toliko ljudi izgube protiv Hanibala, ili čak i više, ali ne samo rat na kraju dobiše, već dobro i čvrsto gradiše, premda Skipio gorko umre optužujući nezahvalne zemljake. Pa i pobjednik iz drugog Maričkog boja otruje tvorca pobjede prvog Maričkog boja iz čiste ljubomore.

Međutim, pošto ljubomora svijet pokreće, još nas ima, i bude li to važilo, bit će nas dovijeka.


No ako je Stefan Lazarević sedamdeset četvrte rođen, onda je kao dvadesetogodišnjak zanat u Valahiji izučio; a Nikopol izborio kao dvadesetdvogodišnjak, što bi moglo biti, jer premine od srca u pedeset trećoj – kljenuti (naime, kao turski vazal se na kafu navukao, ali nije to bilo razlog zastoja srca, već što je morao supruzi dnevno izvjesnu količinu kafe osigurati, da ga ne bi po turskim zakonima razvela, otuda u silnom strahu da mu to neće za rukom poći, srce ga iznevjeri, unatoč tome što je i gore prošlo, ili se i to ima bratskoj mržnji, jer sa bratom Vukom se sporio, zahvaliti).

Tako vidimo kako je u trostoljetnom napretku ipak nekih pomaka uljudbe bilo – trovanje je zamijenilo oslijepljivanje – i mada Vukašin nije mak uzgajao, niti kafu pio ili pušio (i s tê strane zdrav bio), opet nije nepomenici umakao, ili je sam đavo njegovo obličje uzeo, pa mu zbog toga nije tijelo nađeno.

Njegova žena, Momčilova sestra Jevrosima, odmah potom u manastir ode, zamonaši se i otrpi (divnu crvenu pokrovku, posle Kosova, zahvalnicu Lazaru, koju Uglješina žena zlaćano izveze) ono što je u srcu ćutila i znala, jer takva je i prije bila i nesebično se za brata Momčila zalagala i sinu Marku taj gen predala, tako da sve to pomogne da narod Marka za svoga uzme. Jer pogledamo li bolje, Marko se u Edipovom položaju nađe, utoliko što nije bilo većeg gubitnika od njega, pa kad su poslije petsto ljeta vodili Čarugu na vješanje, Markova duša u njemu žuri u drugom telu kane: ništa bez mene.

Opet, u jednoj narodnoj pjesmi, Mrnjavčevići se zovu Mrljavčevići, što neke toliko ushiti, da Marka slavodobitno proglase Hrvatom po ocu, premda vidjesmo da se Marko na ujaka dao, koji to zasigurno nije bio. Također, Markov manastir Vukašin nije mogao započeti prije nego što je u Prilepu za namjesnika postavljen to jest pedesete, pa ako se gradio trideset godina i završio osamdesete, to ne znači da su i freske u njemu, jer uobičajeno se slikalo posle gradnje. Dakle, moguće su Marka naslikali u godini Kosovske bitke. To mu izgovor bijaše da u njoj ni sa jednima ne sudjeluje (premda je bio turski vazal); a Vukašin već bješe na nekoj freski oslikan, pa su ga mogli samo preslikati (nagađam, to se više ne vidi).

U svakom slučaju, Marko kao da nam hoće poručiti: Ej živote, teško ovo jebote, mani me se živote, ti ga nabijem, i sve to kao pomazanik, držeći u drugoj ruci svitak na kojem starocrkvenim piše: Ja, u Kristu Bogu pobožan kralj Marko, podigoh i ukrasih ovaj božji hram.


Inače se ne zna točno vrijeme kad je Marko vazal postao, ali pošto su turski upadi zaredali osamdesetih, tad je već to sigurno bio. Krajem sedamdesetih su srpske zemlje imale dva kralja; Marka i od sedamdeset sedme Tvrtka Prvog, dok je Lazar kao samodržac sedamdeset devete u prvi plan izbio. Tvrtko se po majci na Nemanjiće pozivao, kao i velmoža Dragaš istočno. I bude još nekolicina velikaša uz to.

Marko propusti Kosovo zbog unapred dogovorenih radnih obaveza i nije Turke častio kao Dejanovići, koji se pravdahu da su ih samo zadržavali, i time Lazaru više vremena za spremanje dali.

Još pet godina je zatezao; a onda devedeset četvrte, kad je bilo ili–ili, naime, ili poći sa Bajazitom u Valahiju, ili sa braćom izbjeći u Ugarsku, riješi rađe vojničku smrt, ako biti mora, izabrati. Međutim, sigurno je nešto od epskih osobina imao, ako samo zato što nije potomke za sobom ostavio, to mu očito nije bilo važno. Zapravo, umnogome je postupao kao mlađi Perijandrov sin, na oca se durio, majku slušao, braću nije zarezivao; a ljube je mijenjao, samo je Šarca volio, i s njime bi dane kao Belerofont na polju prilepskom i oko njega provodio, rujno vino u mješini pored topuza noseći i s vremena na vrijeme gutljaj sa Šarcom dijeleći.

Tako je proveo dva desetljeća, budući je Jevrosima preostalim od posjeda upravljala, iako se zamonašila; a on bi je viđao kad bi robu na pranje donio, tad bi od nje savjete dobivao.

Vukašin ga je rano oženio, prvo mu je djevu iz Šubića namijenio, ali pošto se papa usprotivio, drugu mu je ljubu iste krsne slave pronašao, ne bi li ga utješio, otkako je Marko vrlo do toga držao. U to su vrijeme Dubrovčani važili za najpouzdanije bankare, pa kad su mu braća preko Dubrovnika u Ugarsku pošla, digli su svoje dvije trećine pologa; a Markov dio njemu ostavili. Iduće godine Marko pogine – pa nisu trebali zakon o zastari.


Šalu na stranu, taj je polog jedan od braće digao nekoliko godina potom, stigavši u Dubrovnik, kao ugarski opunomoćenik. No što se vremena tiče, Dušan je morao nabasati na Mrnjava prilikom prvog Kotromanićevog suzbijanja to jest dvadeset i devete, jer tada je (slijedimo li Orbina) bio mlad i kraljević; a pedesete je već prestar za to (za drugog suzbijanja). Dakle, po Orbinu, sretne Mrnjava sa porodicom u Blagaju na Buni, gdje se preselio iz Livna, budući je Livno dvadeset i šeste Kotromanić zadobio. Pošto mu je siroti Mrnjav gostoprimstvo pružio (što se Dušanu nikad prije nije desilo), on ga pozove sa porodicom kod sebe, te mu sinovi postadoše peharnici i konjušari, naime, Vukašin je bio peharnik; a Uglješa konjušar. Uglješu, izgleda, nalazimo prvog u zapisu, sredinom četrdesetih u Zahumlju (Dušan mu tu upravu povjeri); a moguće tada i Vukašina u Makedoniju uputi, jer mogao je tamo biti i prije nego što se u Prilepu ustoliči.

To bi objasnilo natpis na Markovom manastiru, da je gradnja započela četrdeset pete, mada je običaj bio ne dizati nova zdanja, već samo postojeća obnavljati ili barem oslikati. A to je mogao učiniti, ako samo zato što se takmaca za gospodstvo riješio, budući tê godine vojvoda Momčilo pade u boju protiv Kantakuzina i Turaka, pod zidom Pirlitora, ali ne u Hercegovini, već na ničijoj zemlji između Srbije, Bugarske i Bizanta. Imade, dakle, razloga oženiti Momčilovu sestru, jer Momčilo bješe vojvoda, najveće ime tih krajeva.

Po tome se Marko nije mogao roditi prije četrdeset pete, jer ni Vukašin ne bi mogao tako uglednu sestru dobiti kao neugledni dotepenac; po svoj prilici to bude kad se naslova dokopao, pedesete, što bi značilo, da je tada (suvremenim rječnikom) diplomirao, premda kasno, no ipak. I brat mu je sve na račun ženidbe stekao.

Takvo bijaše vrijeme, grebanje na sve strane, i fakat se nisu birala sredstva za titule. Marko se jamačno iz tog junačkog braka rodio, i tako samim rođenjem u pjesmu ušao.


Međutim, vrlo je škakljiva njegova veza sa Golubićevom ženom, Todorom, pošto je Grgur morao biti bar jedan naraštaj stariji od Marka, i uostalom, što će Hlapenu Todora, pa čak i kao zalog za Jelenu. Čini se da nije samo rijeka Marica bila mutna u to doba.

Nadalje, Marko je morao biti mlad, da bi kraljević bio, u tridesetima to ne bi išlo, pa i u dva preostala povijesna zapisa iz sedamdesete, Vukašin navodi uz Marka još jednog sina, ostali su djeca, veli (kad Dubrovnik posjeti i polog ostavi, tako da je šezdeset prve to morao biti neki drugi Marko, koji je srebro digao, jer se u tom zapisu ambasador Marko spominje, i ništa više iz čega bi shvatili, da se to na Vukašinovog sina Marka odnosi: spominju se Prizren, službeni poslanici i vladar Sklavona, te Vukašinovi pisari i njegovo srebro, koje mu preko ambasadora Marka vraćaju).

Uzgredice, ne bi Vukašin novce u Dubrovniku ostavljao, niti se bjesomučno po zadužbinama slikao i Marka ženio i kraljevićem radio, neposredno pred Maricu, da nije nešto slutio.

Stoga, taj prvi polog, šezdeset prve, jednostavno nije imao razloga dizati, sem ako se nije šibicarenjem bavio, pa je na osnovu toga pravo kovanja svog novca, naravno, iz plemenitih kovina Uroševe riznice to jest na njegov račun dobio. Rađe je to sa Markom sedamdesete bilo.

Doduše, ime Marko se nalazi zapisano u nekom manastiru sredinom pedesetih, skupa sa Nikolom, kao područnim gospodarem; mimo toga, kod Angore je bilo zarobljeno nešto Srba, i jedan arhitekta bješe Mrnjavčević iz Prilepa, no budući nije pripadao ni Vukašinu ni Uglješi, mora da je bio ili Gojkov ili pak neki bliski rođak, jer Hercegovci su svagda isti, mislim, Gospino se ukazanje i na grbu (ako samo glava) Mrnjavčevića nalazi, iako su ti bili tada čisti Srbi i nisu se turizmom bavili.

A Gojka, kao najmlađeg, narodna pjesma voli, što se vidi iz Zidanja Skadra na Bojani. U tê krajeve, navodno, Gojko po Maričkoj bici ode, da napravi Kuče. Dakle, mogao bi Marko iz šezdeset prve pripadati rođacima, kojih je sigurno bilo, jer u sedamdesetima se jedan u manastiru kao Markov sestrić ili sinovac predstavio. Ukratko, upropaste Skadar još i prije zidanja.

Ali Marko je drukčiji bio, i zato se po strani držao, i sigurno su mu svi govorili da se na ujaka, velikog čovjeka i junaka, dao, te mu je to bilo samo po sebi razumljivo, što usporedbom sa rođacima i zemljacima, što stanjem u kojem se našao, bez vojske, vlasti i smisla. Jer Vukašin je od njega htio načiniti kralja, ali, podmnijevam, Marku nije bilo stalo do toga.


Naime, Marko je nešto od prosvećenog vladara imao, te mu je kraj oko Prilepa par desetljeća ljudstvom bujao, koje se, da ga vidi, slijevalo. A to zasigurno ne bi slučaj bio, da je kao Vlad Cepeš postupao. I to također uslovi da ga pjesma zavoli. Što se sa Turcima samo poklopi.

Mimo toga Marko je dobro izgledao, u poredbi sa drugima (koji nisu po obrascu prikazani) uglađeniji i licem drukčiji, premda mu muška brada lice skriva, ali oči mu govore, koje je umjetnik (da se poslužimo Plutarhom) s iznimnom prikazao točnošću (uostalom, one se sa čelom i nosom jedine i vide). I zapravo potvrđuju Lao Cea, kad veli, da strašan bojovnik tako ne izgleda. Jer sve ga umjetničke slike, izuzev freske iz njegove zadužbine, prikazuju kao Trenkovog pandura ili biciklistu iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, koji je brkove motao oko ušiju, da mu se po zemljici ne vuku. Na toj je freski iz Markovog manastira, on stariji nego što izgleda, jer sigurno nije bio toliko starmao da bi se sa petnaest godina brijao i u sretnom braku sa troje djece život proveo.

U svakom slučaju, dugoglavima je pripadao. I uopće nemamo dojam, kako pjesma hoće, jer mu pridoda Heraklove osobine, da je snagator bio, naprotiv, vrlo je tanan, upravo najviše Aristotelovskom opisu slobodnog građanina nalik (dakle, bilo mu je tijesno samo u duši).

Potonje bi uslovilo da je imao sklonosti pjesništvu, i moguće je neke pjesme sam o sebi skladao, da bi onda redom to lavinu pokrenulo.


No sada ozbiljno. Rekao bih da je tâ freska iz osamdesetih, tad se još disati moglo, i on se svojski za zadužbinu brinuo, kao i svi bogom pomazani kralji – svoje srebrenjake je kovao (i brat mu također), pa je za crkavicu imao.

Ipak ženidba sa Jelenom zaslužuje pažnju, jer Hlapen oženi Preljubovu udovicu (Dušanovu sestru) pedeset i sedme, koja već imade sina, te mu ona zatim tri kćerke rodi, dakle, sedamdeset i prve nije mogla više od dvanaest godina imati, Jelena, mislim, što znači da je po Vukašinovoj smrti Marko, naravski, više naginjao Todori (dete ga nije moglo utešiti, mimo razlika u naravi), ali kako mu se posjed smanjivao, pogotovo kad mu je sedamdeset sedme Branković Skopje uzeo, opet se južno Hlapenu okrenuo (zlu ne trebalo), te pregovore o povratku Jelene započeo i Todoru mu poslao; a Hlepen se izgleda, razočarao, budući se ubrzo potom zamonašio, da bi osamdeset treće ili pete umro.

I nije čudo da je Marko na Šarca spao, pošto je i kraj, u kojemu je ujak Momčilo pao, u starini Diomedove konje napasao (tračkog kralja, ne Tidejevog sina) – tu se, kao i danas, jezero nalazilo; a sam tvrdi Pirlitor se tek četrdeset prve izgradio, te su Romejci u njemu jošte Bizantu skloni bili, i Momčila, umjesto da ga prime, na Turke upućivali, sve rukama sa gradskih zidina na njih pokazujući (kao da on to nije znao), te mu ništa drugo nije preostalo, nego da se bori sa četiri puta manjom vojskom, s leđima na sjevernim zidinama, dok su južne tvorile luku na obali jezera. Štoviše, svježina jezera je i pridonijela da je boj žestok i junačan bio, sve dok Momčilo nije pao, našto se Kantakuzin rasplakao i ne samo da mu je ženu pustio da ode sa svom imovinom, već je i sve ovo u zapis stavio.


No srebreni polog u Dubrovniku nije viši od sto hiljada evra bio, jer se skoro o sto kila radilo, po tome bi Vukašinu šibicarenje sasvim pristajalo: većinu novčane mase je i u Markovo vrijeme Uroševo nasljedstvo tvorilo, što bi značilo da je šezdeset i prve Vukašin samo pola od toga imao, ako ne i manje, taman koliko jedan čovjek ponijeti može, ne na svojim leđima, već na magarcu, ali zagusti li, može se vreća uprtiti; a i lakše se nadzire kao jedna. Upravo je to Odiseju najveću nevolju zadavalo, jer ne samo da je morao svagda tronošce brojati, nego i spilju na domaku imati, gdje će sve to blago pohraniti. Otud se moguće Pirlitor u Staroj Hercegovini (danas Crnoj Gori) uz Vukašina veže (pošto tu ima više pećina nego na Itaki, premda ne i mjesta za konjogojstvo, pa tako i za konjička dejstva), mada tek sredinom slijedećeg vijeka do izražaja dođe, i to po prvi put, jer se neki sporazum sklopi; a druge tvrđe naširoko i naokolo ne bi.

I teško da se Marko oranjem drumova bavio, jer mu se ni vlastito srebro nije nositi dalo, no Momčilo je takav snagator i nasilnik bio, da se Marku u pjesmi i to pripisalo. Doćera cara do duvara – to se Kantakuzina ticalo, budući je u to doba on jedini taj naslov s pravom nosio, ostali bjehu kraljevi. Jednom ga je Momčilo skoro zatukao, jedva je umakao.

Nadalje, u svoj izvjesnosti je Vukašin topuzom Uroša kvrcnuo, pa je ovaj za nekoliko mjeseci od ugruška i kapnuo. I to lagano kvrckanje se otad Marku pridodavalo. Naime, godinu-dvije prije Marice, uspije Lazar pridobiti Uroša, da se Mrnjavčevićima na Kosovu suprotstave, u trijumviratu sa Nikolom Altomanovićem, no Lazar sa polja utekne, Nikola teško strada, ali se ipak spasi; a Uroša sa svitom zarobe. Vukašin ga ubogog Lazaru pošalje, ovaj ga još i brže vrati, pa ga Vukašin, ne znajući što će s njime, lako kvrcnu po glavi. A stvarno je Uroš začet na čudan način i veliku glavu je imao, pa Vukašin nikako promašiti nije mogao, sve da je i htio.

Onda su dvije godine poslije Druge Maričke bitke Nikola i Lazar račune sređivali (ko li pobježe, ko li se suprostavi), da bi sedamdeset treće, u širokom savezu sa ugarskim kraljem, Nikolu potukli i oslijepili.

Dakle, Marko je sve to znao, pa mu se i zbog toga na Kosovo nije dalo, jer kao što Aleksandar jednom reče, smjerajući na makedonske kraljeve: ako dobro pogledate, vidjećete da ih puno više strada od podanika nego od stranaca. Prilep je, uostalom, živu predaju o Saši njegovao, pa je Marku i to do ušiju doprlo.

Zapravo, toliko malo posjeda mu je ostalo, da je bez straha jahati mogao, ne samo oko Prilepa, nego moguće sve do Ohrida. Tu bi išao za ljetnih vrućina, pa i do Struge, na Struške večeri poezije, gdje bi se slatko pjesmama o kamenu i hrastu smijao (ko djeva kakva s mladićem – po Homeru), dok bi mu Šarac rzanjem povlađivao.


Zašto je onda narod, kraj svih tih junaka, baš Marka odabrao? Nije liru nosio, ako je pjesme i radio, ostaje samo da je najmanje putra na glavi imao. Ili je to zbog njegove mladosti bilo.

Kobilić bi mu jedini takmac iz tog doba bio, doduše četiri godine stariji, ali ipak pogine dvije godine od Marka mlađi, i oba se žrtvuju, svaki na svoj način, jer da nije Miloš pogubio Murata, Bajazit ne bi došao do izražaja; a da je Marko pravovremeno na Kosovo stigao, tko bi o njemu pjevao?

Vuk se više s Turcima borio i od njih stradao, pa nije zbog toga junak postao. Jer sve velmože su silnici bili i što god su mogli otimali; a da su i pobijedili, još bi i jače s time nastavili, dok se ne bi kao krčazi na vodi porazbijali.

Zapravo, ako bi u Marku gledali Tina Ujevića, ne bi pogriješili. S time da, koliko je Tin bio tjelesno snažniji, toliko Marko nije volio rječnike pred spavanje listati. A to je pisar Dobre znao, pa je završivši prepis molitvenika naveo, da ga je končao kad je i Marko žene zamijenio, uzevši vjenčanu svoju; a Hlapenu poslavši Todoru. Dobre je time samo nastavio stari običaj svih pisara, da se na ivicama pisama međusobno dopisuju i uputama ispomažu, u smislu, ako ti katun ne gori, onda ti krava puši, dok se Marko sasma uklopio u nešitsko sunce božansko: nije se s bližnjima družio, na prokuvanoj bi posteljini spavao, viljuškom jeo, nije lično u ratno žvalo skakao, već je pregled bitke sveđ na umu imao; a izuzetak je svjesno, kao Krišna, napravio.

 

Tekst preuzet iz Vremena

 

Džoni Štulić: Živim asketski, proučavam Kraljevića Marka i snimam pjesme


 

Komentari (24)
Objavljeno:
Ponavljam pa utvrdi gradivo."Mnogo je jednostavno,Tvrtkova baba po ocu Jelisaveta je bila raskoga plemickoga roda, i kad Raska/Duklja pada pod osmanlije(naziv turcin nastaje tek u 19stoljecu) Tvrtko si dodaje titulu kralja srbljem tj. pukom ili rajom nijo to nikakva etnichka odrednica.Blesavo bi bilo govoriti o nacijama i etnosu do 19 stoljeca.Ponavljam Tvrtko je sbijanac/srbin koliko i Dusan silni kralj serbljem,grkom i bugarom grk ili bugarin. On je samo iskoristio svoje porijeklo po babi(roditeljima) da se pored bosanske domogne i titule kralja srbljem. Zasto srbljem? Zato jer (kao sto si priznao) serpska drzava nije postojala a plemstvo je bilo razjedinjeno i u zavadi. Nista novo chega nismo bili svjedoci u novijoj istoriji. Nema chiste kraljevske loze.Drugo, dubrovacki pisari su redom bili iz duklje/raske/zete pa otud razumljivo i da su pisali serbskim starocrkvenim jezkom a ne bosanchicom kao sva bosanska vlastela. I na kraju neznam o kakvoj mrznji i shirenju mrznje govorish. Chinjenica je da je shto bosnjachkih pravoslavaca shto srblja doseljenih iz Rashke bilo veoma malo u tadashnjoj Bosni shto itekako pije vode kao argument na srbijansko laziranje istorijskih chinjenica o Bosni kao srpskoj kraljevini.kad su je osvojili? Srbija nije postojala(i si napisao),srpska nacionalna svijest nije postojala itd. Zashto je Tvrtko o sebi i svojim podanicima na "bosanskim stancima" u prisustvu djedova govorio o bosnjachkom rodu "I pridje Hrvoje Vukchic sa svojim hrvatima meni i mojiem boshnjacima.Prochitaj povijesne crkvene dokumente pisane bosanchicom. Ima rijechi samo o bosnjacima (Kopitarevo jevandjelje,miroslavljevo, Divashevo,mostarske listove itd.)i boshnjackom rodu. Tvrtko I je bio bosanski kralj gospodar Bosne,Primorja(Dalmacije) i zapadnijeh strana(veceg dijela danasnje Hrvatske) koji je iskoristio shansu i preko krvne veze sa srbljem preko babe se proglasio i gospodarem srbljai domogao rashkog prijestolja.Jeste okrunio se u Mileshevu jer nije mogao u Vatikanu aali to nema veze sa njegovim etnichkim indentitetom jer se i on i svi bosanjachki kraljevi nazivaju sebe bosnjacima. I puti molim te tu dodikovsku izvrnutu prichu tj. zamjenu teze jer upravo smo u zadnjih 100 godina bili svjedoci zatiranja bosnjachkog indentiteta i prisvajanja bosanskog kulturnog i simbolichkog kapitala upravo sa ciljem da onaj ko ne postoji nemozes ga unishtiti jer ga nema ergo nisu chetnici ubijali to je bio bratoubilachki rat srblja katolichke,islamske i pravoslavne vjeroispovijest.Od istrage poturica,prko pokolja u balkanskim ratovima zatim slijedi IIsv. i zlochini uz Drinu i u Hercegovini da bi se ista politika krvi i tla nastavila i 92 agresijom na Hrvatsku (Vukovar)a zatim na Bosnu,Kosovo i zamalo i na Crnu goru. U Jasenovcu jest pochinjen genocid i to se zna, platili su oni koje je stigla ruka pravde osudjeni i pobijeni(Bleiburg) anametizirani poslije rata svi koji su bili uopce u rodu sa ustashkim koljachima. A Chetnici???? Mojne mi samo one priche o djeneralovoj antifa borbi odmah zavrsavamo prepisku jer postoji bezbroj zapisa shto slika plus prva zemlja(Nedic) koja je rijeshila jevrjko pitanje(Banjica,gasna kola)
Objavljeno:
Da bi se Tvrtko uopće proglasio kraljem on je mogao birati između dvije opcije: da zatraži krunu od pape što nije dolazilo u obzir jer je susjedna Ugarska konstantno svojatala Bosnu te je bila sa papom kao prst sa noktom ili da uzme krunu od zemlje koja je već bila proglašena kraljevstvom. Očit izbor je bila Srbija i to iz više razloga. Prvo napomenimo da je Tvrtko ovladao područjem Raške koje je od Stefana Nemanje bilo centar srpske države a također je ispunjavao i uslov krvne srodnosti jer je Tvrtko po babi Jelisavi Nemanjić bio jedini validni nasljednik Nemanjića na srpskom tronu. Krunisanjem za srpskog vladara Tvrtko je de facto uzdigao i Bosnu na nivo kraljevstva te je mogao ubirati poreze od Dubrovčana koji su išli srpskoj kruni. Pri krunisanju Tvrtko je samo uzeo srpsku titulu koja je u tom historijskom razdoblju bila u opticaju a to je gospodar “ Srbljem”. Nije mogao uzeti tutulu “ kralja Srbije” jer je za srpske vladare naziv Srbija bio gotovo nepoznat, oni su svoju zemlju i svoj narod nazivali srpskom zemljom i Srbljima. Naziv Srbija tj. Servia/e se javlja gotovo uvijek u dokumentima koji su dolazili od stranaca a ne od samih Srba. To famozno “Srbljem” je sinonim za Srbiju i označava zemlju i narod koji u njoj živi. Stefan Dušan je bio, pored ostalog, car “Srbljem” kao i njegov nasljednik Uroš. Nakon njih na vlast u Srbiji dolazi naš Tvrtko, biva podržan od glavnih plemića te uzima titulu vladara Srbije a to je kralj “ Srbljem”. Stvar ne može biti jasnija, nakon uzimanja srpske krune Tvrtko se kiti titulom kralja “ Srbljem” i stavlja je na prvo mjesto jer na osnovu nje ima mogućnost da bude kralj ( on preuzima i neke tradicije sa srpskog dvora uključujući titularno ime Stefan ) a pored stavlja titulu vladara Bosne kao posebnu titulu kojom su se kitili bosanski vladari od postanka bosanske države. Zašto srpski vladari nisu bili kraljevi i carevi Srbije? Kao što je već rečeno, njihova tradicija nije uključivala naziv Srbije još od prvih vladara iz redova srpskog naroda o kojima imamo dosta podataka. Dok je Nemanjin sin Stefan još bio župan zvao se “ magnus iuppannus totius Servye”, u vrijeme kraljevanja bio je “rex totius Servie” ali je na srpskom/ slavenskom njegovo područje uvijek bilo “srpska zemlja”. Jasno je da titule kralja ili cara “srpske zemlje”, “Srbljem” i “Srbije” imaju isto značenje, onaj koji nosi tu titulu ima vlast nad srpskom političkom cjelinom. Sve što je ovdje rečeno ima i potrdu u Tvrtkovoj povelji Dubrovčanima iz 1378. godine. Postavljamo dio povelje koji jasno pokazuje o čemu se tu radi: “I spodobi me sugubim vjencem,jako oboja vladić`stvija ispravljati mi,prveje ot isprva - v` blagodarovan`njej nam Zemlje Bosne.Potom,že Gospodu mojemu Bogu spodobl`šu me nasljedovati prjestol mojih prjeroditelj`,gospode srbske,za nje bo ti bjehu moji prjeroditeljije,v` zemlj`njem carstvje carstvovaše,i na nebesnoje carstvo preselili se.Mene že videštu zemlju prjeroditelj` mojih po njih ostavl`šu i ne imuštu svojego pastira.I idoh v` srbskuju zemlju,željaje i hote ukrjepiti prjestol roditelj` mojih.I tamo š`dšu mi,vjenčan bih Bogom darovanim mi vjencem na Kraljevstvo prjeroditelj mojih jako biti mi o Hriste Isuse blagovjernomu i Bogom postavljenomu Stefanu,Kralju Srbljem i Bosne i Pomoriju i Zapadnim stranam.I.potom,načeh s` Bogom kraljevati i praviti prestol srbskije zemlje,željaje padšaja sa v`zdvignuti i razoršaja se ukrjepiti.” Ovdje je jasno rečeno, i to iz usta samog Tvrtka, da je on uzeo dvije krune: bosansku i srpsku. Prvo je okrunjen krunom “blagodarovane” zemlje Bosne a onda je otišao u “ srbskuju zemlju” da bi stao na tron srpske gospode radi čega ističe srpsku stranu svog porijekla ( već je objašnjeno da je ostvario uslov krvnog srodstva sa Nemanjićima preko babe Jelisave). On također jasno navodi šta proizlazi iz vladanja nad dvije zemlje: titula kralja Srbljem i Bosne. Da se “gospoda srbska” odnosi na vladare Srbije pokazuje i kraj iste povelje tj. ova rečenica : “ I upomenuše Kraljevstvu mi o svojih zakoneh i uvjeteh i poveljeh,koje su imali s praroditelji Kraljevstva mi,z gospodom Bos`nskom...” Ne može biti jasnije, Tvrtko je vladar Bosne u kojoj vladaju gospoda bosanska te vladar srpske zemlje u kojoj se nalaze njegovi preci po babi – gospoda srpska!
Objavljeno:
I u NDH su govorili da su Srbi ovdje pali s Marsa (u ovom slucaju iz Ruminije). to je ista logika. Pitam se da li ste svjesni kolika je vasa patoloska mrznja prema Srbima? P.S. o samim navodima ne treba posebno polemisati jer spadaju u istu kategoriju kao i piramide u Visokom.
Objavljeno:
Sve sto sam ti postovao su povijesne chinjenice. Naravno da srbijanaca ima za to se pobrinula SPC u zadnjih 200 godina.Po politici SPC u tih zadnjih 200 godina je pripadnik SPC=srbin i zato i samo zato je SPC protiv osnivanja hrvatske,bosanske i crnogorske pravoslavne crkve. A mogu ti i postovati srbijanske izvore koji pisu o politici knjaza Milosa i njegovoj ideji i ostvarivanju iste tj.pokrstvanju vlaha u Srbiji i Bosni za veceru i bijelu kosulju.
Objavljeno:
Ko su bili ti Vlasi, i gdje su ponikli? To je jedno od najspornijih pitanja u historije Balkana.16 Vlasi su dan-danas rastrkani po mnogim dijelovima Balkana; najveca je njihova koncentracija u gorju Pindus na sjeveru Grcke, ali ima ih i u Bugarskoj, Makedoniji, Albaniji i Srbiji, a ostataka vlaskog ziteljstva naci cemo i na Istarskom poluotoku. Po tradiciji su bili stocari i pastiri i moglo bi se reci da su napola bili nomadi jer su gonili stada, katkad i na velike udaljenosti, s redovne ljetne ispase u planinama na redovitu zimsku ispasu na nekom drugom mjestu. Neki su se od njih obogatili prodajom svojih stocarskih proizvoda: vune, sira i marve. Mnogi su se proculi u 18. i 19. stoljecu kao trgovci, domaci i medjunarodni. Ti se poslovi nisu mnogo mijenjali u toku stoljeca; jedna bizantska pjesma iz 12. stoljeca spominje vlaski sir koji je bio na glasu u Carigradu, i vlasku kabanicu, sirok, crn ogrtac bez rukava ili talagan, koji se jos moze vidjeti na plecima balkanskih cobana. Neki drugi bizantski pisci spominju vlasko tjeranje stoke iz jednog kraja u drugi, a srednjovjekovni srpski dokumenti govore o njima kao o pastirima i kjelatorima - ova je rijec potekla od latinske calator, sto znaci "konjovodac", rijec koja se ocuvala i u savremenom vlaskom u obliku cälätor, sto ce reci "putnik".17 Njihovo jedino drugo zanimanje u to doba bilo je vojnicko: kao zilavi gorstaci bili su cijenjeni zbog svoje srcanosti, a kao dobavljaci konja bili su dobro dosli u svakom ratnom pohodu. Cini se da im bizantske vlasti ipak nisu mnogo vjerovale i da su ih obicno upotrebljavale kao pomocne cete, a ponekad su djelovali i kao posve samostalne neregularne jedinice. Ipak, spominje se i cijeli jedan vlaski pjesacki puk u bizantskoj vojsci na pocetku 14. stoljeca.18 U prvim zapisima Vlasi se cesto spominju kao prilicno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovnistvom. U dokumentima kasnog Bizanta govori se o "Bugaro-albano-vlasima", pa cak i o "Srbo-albano-bugaro-vlasima".19 Medju ostalim njihovim imenima spomenimo bizantsko-grcko "Mavrovlachos", sto ce reci "crni Vlah", iz cega je potekao i naziv "Morlak", pa suvremeno grcko ime "Koutsovlachos" (Kucovlah), sto doslovce znaci "hromi Vlah", a to je valjda inacica koja je narodnom etimologijom nastala od turskog kiifiik eflak, "malog Vlaha". Samo ime "Vlah" potice od rijeci kojom su stari Slaveni nazivali narode sto su govorili latinske ili romanske jezike - odatle i "Wallachian", "Walloon" i (tek posrednom primjenom) "Welsh". Nema pouzdanih historijskih zapisa o Vlasima prije desetog stoljeca. Jedini dokazi o njihovu postojanju prije toga lingvisticke su naravi. Vlaski je jezik romanski, vrlo srodan s rumunjskim - lingvisti ga zovu "makedo-rumunjski", a romanski koji se govori u Rumunjskoj "dako-rumunjski". Ocito je da je taj jezik produkt starorimske kolonizacije Balkana, da je ondje trajno sacuvan i da su Slaveni naisli na nj kad su dosli na Balkan u 6. i 7. stoljecu. Medjutim, Rimsko Carstvo obuhvacalo je na Balkanu golem prostor pa je to dusu dalo savremenim nacionalnim historicarima da tvrde kako Vlasi poticu upravo s njihova podrucja. Tako, recimo, Grci vjeruju da su Vlasi romanizirani Grci, Bugari kazu da su romanizirani Iracani, a Rumunji inzistiraju da su romanizirani Dacani (i/ili potomci rimskih legionara u Daciji - nije vazno jesu li potomci jednih ili drugih, glavno je da su bili ondje prije dolaska Madjara).
Objavljeno:
Vec 1530. godine, kad je habsburski sluzbenik Benedikt Kuripesic putovao kroz Bosnu, izvijestio je da u toj zemlji zive tri naroda. Jedan su Turci, koji "krajnje despotski" vladaju krscanima. Drugi su "stari Bosanci, koji su rimokatolicke vjere". A treci su "Srbi koji sebe nazivaju Vlasima... Doselili su se iz Smedereva i Beograda"." Taj je vlaski element bio toliko vazan u nastanku bosanskog pravoslavnog naroda da se jos i nakon tri stoljeca izraz "Vlah" upotrebljavao u Bosni u znacenju "pripadnik Pravoslavne crkve".12 Dakako da su u tom procesu naseljavanja sudjelovali i Srbi i Hercegovci koji nisu bili Vlasi. O problemu kako ih medju sobom razlikovati, i o tome sto je izraz "Vlah" znacio u ono doba, bit ce jos rijeci. Ipak, jasno je da su Vlasi, kao posebna etnicka i kulturna skupina, tu odigrali vaznu ulogu. Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato sto su bili pokretni (tipicne su im poslovne djelatnosti bile stocarstvo, uzgoj konja i organizovanje prijevoza robe za trgovce), nego i zato sto su imali izrazitu vojnicku tradiciju. Odobrene su im posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsbursku granicu - smanjen je porez na ovce za one koji zive u pogranicnom podrucju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari.13 Iako nisu primali vojnu placu, imali su pravo nositi oruzje i od njih se ocekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto place, dopusteno im je pljackanje neprijateljskog teritorija. Poznati pod nazivom "martolozi" ili "vojnuci", postali su najopasniji element u otomanskoj vojnoj masineriji. Istovremeno su Vlahe i Srbe koji su pobjegli na sjever pred otomanskom najezdom u 15. stoljecu i koji su njegovali slicnu vojnicku tradiciju, Habsburgovci poceli koristiti s druge strane te nestalne i promjenljive granice. Pridruzili su im se i neki Vlasi iz unutrasnjosti Bosne. Tri razloga koje navodi Benedikt Kuripesic za opustjelost Bosne na pocetku 16. stoljeca bijahu kuga, devsirma i bjezanje srpsko-vlaskih martologa preko granice. Godine 1527, posto je izabran za kralja Ugarske i Hrvatske, Ferdinand I. Austrijski utemeljio je za njih formalni sistem zakupa zemlje i vojnih duznosti. Bili su oslobodjeni feudalnih obaveza, dopusteno im je sudjelovanje u diobi ratnog plijena, mogli su sami birati svoje zapovjednike (vojvode) i mirovne suce (knezove) i slobodno ispovijedati pravoslavnu vjeru. Na taj je nacin izrastao pod Habsburgovcima poseban sistem drzanja zemlje u posjedu i vojne organizacije, takozvana Militärgrenze ili Vojna krajina, koja je na kraju obuhvacala pojas zemljista izmedju tridesetak i stotinjak kilometara sirok i oko tisucu kilometara dugacak. Krajisnici ili Grenzer na sjevernoj i sjeverozapadnoj granici Bosne, podjednako poznati po svojoj vojnickoj odvaznosti i krvolocnosti, zvali su se "Vlasi" ili "Morlaci". Godine 1630. Ferdinand II. potvrdio je njihove privilegije u dokumentu poznatom pod imenom "Zakoni o Vlasima" - "Statuta Valachorum". Uz pojedine velike ratne pohode, ratovanje Osmanlija i Habsburgovaca sastojalo se na ovoj granici uglavnom od vjecitih okrsaja Vlaha s Vlasima.
Objavljeno:
Neosporno je bilo postupnog prozimanja pogranicnih krajeva Bosne pravoslavnim vjernicima iz Hercegovine. Neki katolicki izvjestaji iz pedesetih godina 15. stoljeca govore o izravnom nadmetanju dviju crkava za duse - o prodorima franjevaca u Hercegovinu i o pokusajima obje strane da privuku bivse pripadnike Crkve bosanske.5 Sto se tice teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom razdoblju zaista nema tragova prisutstva Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne. Medjutim, nakon dolaska Turaka slika se pocinje naglo mijenjati. Od osamdesetih godina 15. stoljeca spominju se pravoslavni svecenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. stoljecu (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostovicu), a vazni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine. Te nove gradjevine jos vise iznenadjuju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno gradjenje novih crkava - ocito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.6 Premda su pravoslavni vjernici bili i te kako ponizavani i ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski rezim favorizirao Pravoslavnu crkvu. Pravoslavci su imali svoju sredisnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali oslobodjenim kad bi neka katolicka sila ponovo osvojila Bosnu. Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu vjerojatno je sagradjena tek sredinom 16. stoljeca.7 Premda ima mnogo zabiljezenih slucajeva preobracanja katolika na pravoslavlje u Bosni 16. i 17. stoljeca, jasno je da se to sirenje Pravoslavne crkve ne moze pripisati samo tim preobracanjima.8 U krajevima u kojima je pravoslavlje polucilo najvece uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Ocito je posrijedi bila otomanska politika da naseli podrucja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Vec u prvim defterima pojavljuju se skupine krscanskih cobana, koji se deklariraju kao Vlasi sto su se naselili u opustosenim krajevima istocne Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. stoljeca moze se razabrati da se Vlasi sire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaskih porodicai naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih svecenika.9 U iducih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistocnoj Bosni, a poceli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na pocetku 16. stoljeca opustjelo je jos vise krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bjezali na habsburski teritorij. Buduci da je Osmanlijama bilo vazno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je jos jedan velik priljev vlaskih doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. stoljeca bilo je jos doseljavanja na to podrucje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demogratske praznine koje je trebalo popuniti.
Objavljeno:
Pravoslavna crkva jedva da je bila prisutna na teritoriju same Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala vazniju ulogu. U svojoj ranoj srednjovjekovnoj historije Hercegovina (Hum) bijase dio kulturnog i politickog svijeta srpskih zupa i knezevina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raskom (jugozapadna Srbija). Veci dio hercegovackog plemstva bio je u 14. i 15. stoljecu pravoslavne vjere, a vjerojatno je tako bilo i sa samim stanovnistvom.' U stoljecu katolicke intenzivne djelatnosti prije dolaska Turaka, Katolicka je crkva i u Hercegovini postigla znacajne uspjehe u radu osnovavsi ondje cetiri franjevacka samostana, ali je u 16. i 17. stoljecu doslo do velikog nazadovanja, pogotovo u istocnoj Hercegovini. Godine 1624. bilo je jos 14 katolickih zupnih crkava u istocnoj Hercegovini, a nakon petnaestak godina ostalo ih je jos svega 11, od kojih su cetiri navodno bile u rusevnom stanju.2 S druge strane, cini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije prosirio bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. stoljeca na gornji tok rijeke Drine (jugoistacno od Sarajeva) i na dijelove danasnje Crne Gore i Srbije ukljucujuci tu i pravoslavni manastir u Milesevi. Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Milesevi,* on je bio i ostao katolik, kao i svi bosanski kraljevi poslije njega (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je mozda bio pripadnik Crkve bosanske). Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski historicar umjetnosti ustvrdio je da nekoliko pravoslavnih manastira u sjevernoj Bosni potice iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje vrlo nepouzdano.3 Dakako da su se pojedini pripadnici Pravoslavne crkve mozda nastanili u Bosni. Neki su se bosanski plemici ozenili djevojkama iz srpskih vlasteoskih porodica,*
Objavljeno:
Mnogo je jednostavno,Tvrtkova baba po ocu Jelisaveta je bila raskoga plemickoga roda, i kad Raska/Duklja pada pod osmanlije(naziv turcin nastaje tek u 19stoljecu) Tvrtko si dodaje titulu kralja srbljem tj. pukom ili rajom nijo to nikakva etnichka odrednica.Blesavo bi bilo govoriti o nacijama i etnosu do 19 stoljeca.Ali se svakako moze govoriti o drzavama. A pravoslavaca nije bilo u Bosni do dolaska osmanlija koji dovode pravoslavne vlahe iz Vlahije(danasnja Rumunija)sa sobom a koji ce biti srbizirani od SPC. Ponavljam Tvrtko je sbijanac koliko i Dusan silni kralj serbljem,grkom i bugarom grk ili bugarin
Objavljeno:
A kako si ti nasto? Da ti pomognem.Zigovo ti ja kevu!!!
Objavljeno:
Samo da napomenem da se moji kometari i odgovori brisu. Pa ih necete moci procitati iako su na mnogo uljudnijem nivou od vecine istih. Razlozi su jasni. Toliko o ovom portalu koji promovise vjersku i nacionlnu mrznju pod isprikom da je sprijecava. A da je to oistina dokaz je sto nijedan drugi komentar nije uklonjen sem mog iako mnogi komentari obiluju vjerskom i nac. mrznjom....
Objavljeno:
Samo da napomenem da se moji kometari i odgovori brisu. Pa ih necete moci procitati iako su na mnogo uljudnijem nivou od vecine istih. Razlozi su jasni. Toliko o ovom portalu koji promovise vjersku i nacionlnu mrznju pod isprikom da je sprijecava. A da je to oistina dokaz je sto nijedan drugi komentar nije uklonjen sem mog iako mnogi komentari obiluju vjerskom i nac. mrznjom....
Objavljeno:
P.S. na izvore o kojima ti govoris ja mogu da postiram bar nekoliko puta vise izvora koji govore malo drugacije o tome koju ti ovdje tretiras na nacin na koji prezentiras. Ako budes insistirao to cu i uraditi bez obzira sto ce nas to odvuci daleko. Cak je i Vjekoslav Klaic govorio o vasilianskim manastirma u Bosni itd.. Ali kao sto rekoh to ti nista nece znaciti jer si ti ona sorta koja od istorije uzima samo ono sto se poklapa sa sopstvenim svjetonazorom. A stvar nad kojim svi treba da se zamisle je sljedeca - pod nacistima su i Hrvati i Albanci i svi ostali negirali Srbe i njihovu istoriju, srpske crkve nazivali svojima. pravili neku Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Zasto je i danas tako - mozda bi bilo pitanje kojim se treba pozabaviti.
Objavljeno:
Napisao sam ti par stranica odgovora ali kad sam bolje razmislio nije moje da polemisem sa kvazinaucnim teorijama. Dao sam ti natpis iz povelje na sta si ti stavio da se radi o socijalnoj kategoriji (prjeroditelja srpskih - zasigurno i to tako tumacis) brkajuci sebre sa serbima, i jos ukljucucjuci Konstantina Porifirogenita koji je umro bar 3 vijeka ranije (jesi li ikad imamo u ruci bar izvode djela o kome govoris?!). Da ne govorimo brkanje pojmova nacije i etnosa. Sto te automatski diskvalifikuje kao ozbiljnog sagovornika. Sta god ja napisao koju povelju god citirao (a nisu ih izdavali Srbi nego Slovenci, Njemci, Cesi, Rusi) uvijek ces moci da potegnes neki kvazinaucni argument koji nema veze sa naukom ali ima veze sa naucnom fantastikom... tako da sto se mene tice - mozes ti misliti da Srba ustvari i nema a koga nema ne mozes ga ni unistiti jer kako unistiti nesto sto ne postoji (i otvorise Jasenovac - koji isto nije postojao radi unistavanja neceg nepostojeceg). To je ta logika. Nema nikom naprijed dok se ona ne prevazidje (a tek je to naucna fantastika). U jedno sam siguran - ako jednom narodu nije dobro na podrucju bivse SFRJ nece biti ni ostalima. I to je istorijska cinjenica koju nikakvo falsifikovanje nece ponistiti. I jos nesto - zamisli se nad ovom poslovicom "nema bitke, nema rata dok ne udari brat na brata"
Objavljeno:
zijo kako si ti nasto???
E.
Objavljeno:
bi bio red da se naselje Obilićevo preimenuje u Kobilićevo :) Johnny je Bog koji hodi zemljom!!!! rok mesija, legenda, šah, kralj....
Objavljeno:
Konačno da je neko Obilića nazvao pravim prezimenom, tj. Kobilićem jer je tako i dobio prezime, tj. bio je obični konjušar, kobilar, pa tome i KOBILIĆ. Ali kako su srbi poznati po falsifikovanju istine tako su i njemu falsifikovali prezime. Samo jedna u nizu laži srpske istorije. Sigurno se mnogim srpskim nacionalistima neće svidjeti to što je uradio Džoni. Dva dobra ubiše Miloša:)
Objavljeno:
Može se to o Tvrtku u ovom tekstu različito protumačiti. I ja sam na početku odmah protumačio kao i ti, pa sam mu na YouTube-u ostavio komentar o tome. Međutim, kasnije sam shvatio da Tvrtko jeste bio I (namjerno veliko slovo) srpski kralj. Baš kao mađarski kraljevi u Hrvatskoj.
Objavljeno:
Sta kaze sinod Spc, i poznati Srbi historicari i popovi Spc Sematizam Banjalucko-Bihacke Srpske mitropolije iz 1901 kaze: U Pounju, kao i u cijeloj Bosanskoj Krajini, nije bilo pravoslavnog naroda prije Turaka.Ti su krajevi potpadali pod Hrvatsku kraljevinu, vise Ungarija, jer nije bilo Hrvatske tada.Arhimadrit Ruvarac kaze nema Srba u Bosanskoj Krajini ..Vladimir Corovic kaze, da nema dokaza da je u Bosni prije Turaka postojala jedna, znaci jedna pravoslavna bogomolja.Ipak, on kaze da ima jakih dokaza da je Manastir Papraca, bila tu i prije Turaka...M. Dinic Srpski historicar kaze ....Ne treba gubiti iz vida, da u pravoj Bosni, Hum i dijelovi Rasa se izuzimaju.Misli se na Prijepolje, Milesevu nije bilo u Tvrtkovog doba pravoslavnih.Za nas je ovo pitanje definitivno reseno.Eto, gaA sta kazu ostali uceni ljudi u to doba Carigradski patrijars Genadije Skolarious 1453-1459 u pismu Sinajskim monasima kaze, da kadugeri(Bosanski krscani) Huma, nisu pravoslavne vjere.Sami Srpski historicari nam kazu, da nema Pravoslavlja u Bosni prije Turske, a evo ga Skolarious Carigradski patrijars, kaze da nema pravoslavnih u Humu...Pismo Ivana Kapistrana branitelja Beograda Papi Kalikstu III 4/7/1455apistran kaze.Bosanski krstjani nijesu pripadnici Istocne crkve , dapace da oni radije vole umrijeti u nevjeri, nego prihvatiti vjeru Rasana.A.Solovjev u Fundajatima 133-134 stranica kaze: Bosnjani su pripadici Crkve Bosanske ...Spc proklinje Bosnjane, i naziva ih krivovjernim u 14 i 15 stoljecu Iduci i prije Sava Nemanjic, osniva 7 Biskupija Spc Nijedna u Bosni.Trabunja je do Save bila Katolicka regija Sava Nemanjic salje episkopa Hilariona u Ston da preobrati pripadnika Rimskog obreda tamo.Nakon 22 godine, Pravoslavni episkop se vraca, i kaze da nije preobratio nikoga, i da tamo vladaju ''raskolnici''.Oznaka za nevjernika, tog dobaKako sam kaze:''Ni vrh'ovine n'ima, ni biri, ni jedinog dohodka niotkuder ...U 22 Godine rada Spc koja je osnovana za Save, nijednog dukata nisu dobili iz Stona, a svi su bili katolici, a u vecoj vjeri Bosnjani.Ston je bio sastavni dio Srpske drzave, do 1333, kada je za 8000 perpera prodat Dubrovcanima, od tadasnjeg cara Dusana, kraljevm vsih Serbalja.Ugovoru je tada prisustvovao i sam Kralj Stjepan Kotromanic, iako svi pripadnici moderne Srpske historijske skole, pricaju da nije.U Osminama(Osam godina) Dubrovcani su isplatiti Dusana. "
Objavljeno:
Ako je vjerovati Konstantinu Porfirogenetu Srbio ionako i nisu narod nego - socijalna kategorija..Koliko je onda bilo tesko za jednog kralja da postane kralj - siromasima ? Tvrtko je u svoj naziv svoju titulu stavljao sve sto je mogao, a tako je i bilo. A bio je toliki Srbin da je cijelu Bosnu zasadio crkvama, pravoslavnim.. sve iz 14. stoljeca.. Pogledaj popis titula habsburškog cara. Dakle, Habsburgovci su bili Hrvati? Shvati da je Tvrtko Srbin koliko i Dusan Grk..Koje je godine Tvrtko osvojio Bosnu? Jel se on ikad spominje isključivo kao "kralj Srbljem"? I na karju:Raspadom rimskog carstva Duklja je od 6./7. stoljeća u sastavu Crvene Hrvatske i pod vrhovnom administracijom Bizanta. Prestankom dinastije Trpimirovića, otresiti Dukljani, nisu htjeli pod papinsku krunu kralja Zvonimira pa su od 1075. samostalno vladali svojom zemljom. Smrću dukljanskog knjaza/kralja Mihaila 1189. prestaje postojati Dukljansko-Zetsko kraljevstvo. Stolni grad Antivari (Bar) napuštaju njegova udovica Desislava, župani Črneha i Crepun i barski biskup Grgur i sklanjaju se u Dubrovnik. Kruna Trpimirovića, s glave knjaza/kralja Mihaila, je donešena u Dubrovnik. Gdje je kruna sada ? Trebalo bi istražiti po dubrovačkim arhivima i riznicama. Borba za prevlast, između rimske i bizantske crkve, dovodi do ustoličenja branitelja katoličanstva Nemanjiće iz Zahumlja. U službi hrvatsko-garskog kralja, Venecije i Vatikana, Nemanjići su imenovani županima za Rašku. Provalom križara i porobljavanjem Carigrada 1204. godine, prestaje bizantski utjecaj na ovim prostorima. Papa Honorije III. ustoličuje 1217. godine Stefana (II) Nemanjića za vladara novostvorene države Srbije, koja obuhvaća tzv. staru Serviu (poriječje Vardar/Marica), Rašu, Zahumlje i Duklju/Zetu.. Samostalna država Srbija je postojala oko 180 godina, a Nemanjići su vladali i Dukljom (od 1189. do 1371. godine), sve do smrti zadnjeg Nemanjića, Uroša V (sina velikog cara Dušana kralja srbljem bugarom i grko).
Objavljeno:
Puko Dzoni ko Juga91, jel ovo istorija po instrukciji SANU
Objavljeno:
Za Marka Tacna titula kralja Tvrtka: "I tamo š“dišu mi, vjenčan bih bogom darovanim mi vjencem na kraljevstvu prjeroditelj mojih, jako biti mi o Hriste Isuse blagovjernomu i bogom postavljenomu Stefanu, kralju Srbljem i Bosne i Pomorju i Zapadnim stranam.'" Trebam li da napomenem daj e jedina etnicka odrednica ovdje "Srbljem"? Original ove povelje cuva se u Dubrovackom arhivu Objavili su je inace MIklosic pa nakon njega Cremosnik
Objavljeno:
Tvrtko nije bio srpski kralj Branimire vec bosanski kralj gospodar srbljem
Objavljeno:
Mogao bi se obratiti gosp.akademiku Muhamedu Filipoviću našem uvaženom građaninu za mišljenje (ako ga ovaj bude htio slušati) ,interesira me kakva će biti reakcija.Štuliću ,širi mir....
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.