NOVA ZBIRKA HOROR PRIČA

Ninoslav Mitrović: Drekavac predstavlja naš mentalitet

Objavljeno: 29.08.2012. - 04:49
Književnik Ninoslav Mitrović nedavno je objavio svoju prvu zbirku priča strave i užasa pod nazivom “Gluvo doba”. Priče u ovoj knjizi su inspirisane mitologijom i narodnim predanjima i u njima se susreću razna čudnovata i strašna bića.
Autor: Buka intervju
Veličina slova: a a a

Mitrović je rođen 1976. godine u Doboju. Diplomirao je 2001. godine na Odsjeku za geografiju i etnologiju Prirodno-matematičkog fakulteta u Banjaluci. Bio je član redakcije i saradnik magazina BUKA od njegovog osnivanja. Živi i radi u Banjaluci.

Za portal BUKA, sa Mitrovićem smo razgovarali o izboru horor žanra za priče, narodnim predanjima, popularnosti vampira u posljednje vrijeme i drugim temama.

Napisali ste zbirku domaćih priča strave. Šta Vas je inspirisalo da se bavite ovim žanrom?

Oduvijek mi je žanr strave bio nekako najzabavniji, valjda zbog svog tog uzbuđenja koje izaziva, i one natprirodne podloge, koja je meni, maštovitom sanjaru, uvijek bila interesantnija od svakodnevnice. Govorim naravno o klasičnim djelima, pošto se već odavno ne može govoriti o nekom kvalitetu u horor žanru. Takođe, kad sam počeo studirati etnologiju, shvatio sam kako bogatu mitološku zaostavštinu, prepunu vampira, bauka, aveti i drugih karakondžula, ne koristimo koliko bismo trebali. S obzirom da niko nikad nije napisao ništa slično ovome, ja sam se prihvatio posla, spajajući svoje dvije ljubavi – stravu i etnologiju – u jednu zbirku.

Kroz svoje priče tematizujete mitologiju i narodna predanja. Koja sve mistična bića možemo naći u Vašim pričama i u kakvim su oni odnosima sa običnim ljudima?

Bilo je teško odlučiti se koja bića uvrstiti u knjigu. Na kraju se u devet priča našlo mjesta za više-manje one najpoznatije kakvi su vampir, vještica, drekavac, mora i druga htonična, noćna bića iz slovenske mitologije. Ljudi od ovih bića zaziru i plaše ih se, jer ona dolaze iz drevnog mraka, koji se ne može osvijetliti nijednim razumnim objašnjenjem. Tako se svaka interakcija među njima svodi ili na bježanje ili preduzimanje brojnih magijskih radnji, kako bi se ta bića otjerala ili spriječila u činjenju zla. Neki put uspješno, neki ne, sve u zavisnosti od radnje svake od priča. Opet nisam mogao izbjeći simboliku, pa tako u jednoj od priča, drekavac predstavlja naš mentalitet, koji nespreman da se prilagodi, završava izolovan i zaboravljen u tamnim šumama.
 
Nije rijetkost da čujemo da vještice, vampiri i vukodlaci dolaze sa Balkana. Zbog čega je balkansko područje bilo plodno za “nastanak” ovih bića?


Mitologije indoevropskih naroda su dosta slične. Dijele gotovo iste mitove o postanju, imaju slična božanstva i neke rituale. Ipak, nijedna mitologija ne obiluje demonima kao mitologija južnih Slovena, koja se značajno razlikuje i od vjerovanja ostalih slovenskih naroda. Zašto je to tako, ne znam. Možda smo ih naslijedili doselivši se na ovo nesrećno tlo, prepuno nekog drevnog mraka, koji i danas baca sjenu na sve narode koji ovdje žive. Možda su Sloveni sa sobom donijeli bogove, ali im je Balkan dao demone.

Koliko su naši ljudi upoznati sa domaćom mitologijom i narodnim predanjima?

Čak i nesvjesno, veoma dobro, s obzirom da su rituali iz naše predačke slovenske vjere utkani u običaje koji se i danas upražnjavaju. Mada, sve je manje onih koji pamte priče starijih, pa tako sa tim ljudima nestaju i predanja. Mašta, kojom je duhovni život našeg naroda oduvijek bio snažno satkan, gubi bitku od sive svakodnevnice.

Posljednjih godina, upravo su vampiri postali popularni, imajući u vidu film, tv serije i književnost na globalnom nivou. Zbog čega je to tako?

Pa lijepi su i besmrtni. Vjerovatno je to u pitanju. Istina je da je horor žanr danas veoma popularan trend širom svijeta, naročito kad je riječ o brojnim vampirskim sagama. Međutim, ti blijedi i otmjeni gotski demoni, zarobljeni u tijelima buntovnih tinejdžera, sredovječnih pravnika, domaćica ili kamiondžija, koji se zaljubljuju, pate, otplaćuju kredite i obavljaju svakodnevne aktivnosti, su neistinit prikaz htoničnog demona slovenskog porijekla. Kad je Brem Stoker za svog Drakulu posudio nepotpune detalje iz naših predanja, ni slutio nije kako će vijekovima kasnije horde bljedolikih sljedbenika oponašati vlaškog kneza, umjesto izvornog slovenskog demona. Naš vampir nije gotski ljepotan. On je crn, dlakav, naduven kao kakva mješina, nijem i jeziv. Takav ne bi imao uspjeha kod publike koja se poistovjećuje sa privlačnim vampirima, naročito tinejdžeri, koji su najveći konzumenti vampirskih saga.

Prema Vašem mišljenju, kakav je položaj mladih književnica i književnika kod nas, jer čitaoci su više zaokupljeni popularnim piscima i njihovim djelima?

Ne baš zavidan, zahvaljujući ovom nesrećnom vremenu i društvu koje je nestrpljivo za sve osim za vlastitu korist, i gdje se umjetnost i estetika kriju unižene i popljuvane. U takvom je vremenu stvaralaštvo osuđeno na gerilu. Domaći umjetnici traže slamku spasa i podrške u zemljama regiona, gdje su, nažalost, više priznati i poznatiji nego u vlastitom gradu i zemlji. Štampa se i čita štivo sumnjivog kvaliteta. Ali danas marketing prodaje robu, a ne njen kvalitet.

Pratite li našu književnu scenu i kako ju komentarišete? Koga biste izdvojili i zašto?

Nažalost, ne mnogo, iz jednostavnog razloga jer se o domaćim autorima i njihovom radu veoma malo zna. Vjerujem da situacija može biti mnogo bolja, jer mnogo je talentovanih pisaca i uopšte umjetnika. Ali svi oni stvaraju u sjeni, čekajući da ih neko ugleda i prepozna njihov dar. Nažalost, čekati slučaj u ovom obezvrijeđenom sivilu isto je kao i čekati kap kiše u pustinji. Pisci i ostali umjetnici moraju biti spremni da se usprave i da poguraju svoju stvar zajedno. Umjetnik teško može sam. Imamo recimo nagrađivanu spisateljicu Lanu Bastašić, koja i pored mladosti piše kao “velika”, kao da je za stopama ostavila drumove godina i iskustva. Izuzetno vješt sa riječima je Berislav Blagojević, moj kolega iz fakultetskih dana. On je nedavno dobio nagradu Fonda “Borislav Pekić”. To je ogromna stvar za jednog pisca, a koliko ljudi u Banjaluci  i BiH zna za to? Tu je i Danijel Simić, autor dvije knjige i pravi inovator kad je riječ o pristupu čitaocima novim i originalnim sadržajima. Svi se oni bore sami, vlastitim snagama, da izguraju svoj san na sunčaniju stranu. Još je dosta pisaca koje znam poimenično, ali, nažalost, nisam upoznat sa njihovim radom.

 



Umjetnost koja se stvara u Banjaluci kao da ne podliježe kritici. Nemamo pozorišnih, književnih, likovnih kritičara, a nemamo ni kritičke tekstove u novinama. Kako Vi gledate na to?


Književna kritika je bila nešto što se podrazumijevalo u prijeratnim časopisima. Danas ne samo da nema ko da vas iskritikuje, već što je još gore, nema ko ni da vas nahvali. Mladom, neafirmisanom piscu je izuzetno važno da dobije stručno mišljenje koje će mu pomoći da oblikuje svoje stvaralaštvo, koje će mu dati podstrek ili ga natjerati da promijeni negativne strane i da razmišlja u pravcu daljeg razvoja. Nažalost, pisci su danas oslonjeni na vlastite snage. Osluškuju mišljenje rodbine, prijatelja, poznanika. Bave se ne samo pisanjem, već i promocijom i reklamom svog djela, noseći ga od vrata do vrata kao da su trgovački putnici. Čak se i kritikom svog djela bave sami. Sve to utiče na kvalitet, ali i na sticanje samopouzdanja i sagledavanje realne slike o sebi i vlastitim mogućnostima. Konstruktivna kritika je neophodna, naročito mladim piscima koji tek dolaze.

Kako čitaoci reaguju na vaše priče? Jeste li već uspjeli čuti neke komentare?


Da ne budem neskroman, za sada stižu samo pohvale i za stil i temu o kojoj sam pisao. Zvaničnih kritičkih osvrta još nema, ali nadam se da će i njih biti.  



Odlomak iz jedne od priča iz knjige “Gluvo doba”:


“…Pred njim na odru ležao je visok suvonjav čovjek brkova uvezanih sa zulufima u takozvane bakenbarde. Podsjetio ga je malo na onog čovjeka koga je maločas sanjao. Oko glave je imao vezanu maramu, da mu grč ne bi otvorio usta, i dva krajcara na oba oka. Nije izgledao tako opasno ni zlokobno, tako da sa izvjesnim olakšanjem, Relja zasjede u njemu namijenjenu stolicu. Gledao je odar neko vrijeme osluškujući zvukove oko sebe. Nije čuo ni huk vjetra, ni škripu drveta, ništa. Bila je mrtva tišina. Svuda oko njega.
Ta mu tišina ipak nije dala spokoja. Uzvrpoljio se po prostranoj odaji, hodajući čas gore, čas dole. Zavirivao je po tamnim ćoškovima, ruku prevlačio preko prašnjavog namještaja. Opet pogleda ka odru. Pokojnikovo kao vosak blijedo lice bilo je osvijetljeno svjetlošću svijeća. Od pomisli na smrt, zebnja mu zaledi srce i on lagano priđe stolici i svali se u nju. Nije imao hrabrosti da pogleda naprijed prema odru, već su mu oči počivale na klatnu starinskog sata, koje se pomijeralo ravnomjerno, a čiji zvuk do maločas nije čuo. Šta će sat u crkvi, pomisli, ali se odmah prisjeti da nije u božijem domu i da ga ova čudna varoš i nema. Kosa mu se diže na glavi.
Opet pogleda ka odru. Svijeće su treperile praveći čudne sjenke na pokojnikovom licu, koje kao da se čas smijalo, pa onda mrštilo, pa posustajalo u agoniji nekog strašnog bola.  Relja dohvati naslon ispod sebe stišćući ga u grču, dok je pod jezivim svjetlom, lice pokojnog velikaša oživljavalo. Očekivao je da ga mrtvac svakog trena proburazi živim pogledom posred ustreptalog srca. Ipak, svijeće odjednom prestadoše da trepere i sve je opet bilo u tihoj tami, osim klatna koje je i dalje monotono i uspavljujuće lupkalo. Mrtvačevo lice opet dobi smireni, voštani sjaj, a Relja se u olakšanju oslobodi grča i sklopi oči u naslonjaču…”


Knjiga “Gluvo doba” može se naći na svim kioscima širom Republike Srpske.

 

Razgovarala Maja Isović

 

Vezan tekst

Tanja Šljivar: U pozorištu je važno govoriti istinu

 

 

Komentari (0)
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.