Ja ljubim svoga bića tamne sate,
kad ćutila istražuju dubinu;
ko stara pisma, oni tada plinu
i moj mi život već proživljen vrate,
u legendarnu potisnut daljinu.
U njima spoznam da preda mnom stoje
prostori za jedan drugi život, dug i vječan.
I kadšto budem kao drvo koje
nad grobom šumi ozbiljenje svoje
onih snova što ih bivši dječak
(koga njegov topli korijen obuzima)
izgubi u tugama i pjevanjima.
***
Da samo jednom bude posve tiho.
Da slučaja i približnosti vihor
umukne, i smijeh s onu stranu zida,
da šum što ćutila ga moja grade
moje bdjenje malo manje kida -:
U tisućostrukoj te mogao bih tada
misli domisliti sve do tvoga ruba
i imati te (tek koliko smiješak traje)
da svemu te životu dam za ljubav
kao hvala što se daje.
***
Moj život nije ovaj strmi sat,
u kom me vidiš hitjeti bez daha.
Ja sam stablo ispred svoje pozadine,
jedna sam samo od mnogih mojih usta,
ona, što se prva zatvaraju.
Ja sam stanka između dva tona,
koji se jedva međusobno slažu:
jer ton smrti hoće viši da je –
Ali u tamnom razmaku se slože
dršćući oba tona.
I pjesma lijepa ostaje.
***
Pa ipak, premda svak od sebe teži
kao iz zatvora što mrzi ga i drži, -
u svijetu veliko se čudo zbiva:
ja ćutim: sav se život živi.
Ta tko ga živi? Zar stvari koje
kao nesvirana melodija
u večeri ko u harfi stoje?
Zar lahor s voda što ćarlija,
zar grane što znakove si daju,
zar cvjetovi što mirluhe tkaju,
zar dugi drvoredi koji stare?
Zar tople životinje koje idu,
zar ptice što se tude dižu'?
Ta tko ga živi? Živiš li ga ti,
Bože, - taj život?
***
Žutike trpke sad već zrelo rude,
na lijehama ginu lijepe kate.
Tko nije bogat sada, kad se dani krate,
zaludu čeka da svoj ikad bude.
Tko sada nije kadar sklopit oči,
siguran da viđenja u mnoštvu jaku
u njemu tek čekaju početak noći
da usprave se u njegovu mraku: -
morao je kao kakav starac proći.
Toga više nikad ništa ne uskrisi,
i sve mu laže, danas ko i jučer;
pa i ti, Bože. Kao kamen ti si
što ga danomice u dubinu vuče.
***
Gospode: Mi jadniji smo nego jadne
zvijeri kojih srce svojoj smrti hrli,
jerbo mi još svi smo neumrli.
Onoga daj nam koji jednom znat će
život vješto povezati u brajde
oko kojih svibanj ranije se začne.
Jer umiranje tuđe je i teško stoga
što to nije naša smrt; neka koja
napokon nas uzme jer druge nije više.
Zato se oluja diže da sve nas zbriše.
Godinama stojimo u tvomu vrtu
i stabla smo za nosit slatku smrt;
no u dane žetve naša krošnja vene,
i kao žene, tvojim gnjevom udarene,
mi smo loši i podobni plodu škrtu.
Ili moja oholost je nepravedna bol:
jesu li stabla bolja? A mi samo spol
i utroba žena koje rado daju? –
S vječnošću smo ogrezli u kurveraju,
i kad rodilište bude tu, rodit
ćemo naše smrti mrtvi pobačaj;
taj grbavi, prežalosni embrio,
koji (strahótâ kao da se boji)
zametke očiju rukama je pokrio,
i kojemu na čelo već se surva
strah od svega, nepretrpljena jeza, -
i skončat ćemo svi, ko kakva kurva,
u trudovima i od carskog reza.
